Globalno zatopljenje. Lokalno osvježenje.

Kakve veze s globalnim zatopljenjem imaju krave koje podriguju, austrijski monstrum Josef Fritzl, zašto jesti više klokana, a manje janjetine… i kako na kraju spasiti svijet

Nedavno je, tijekom ljeta, Laško lansiralo novu reklamu sa sažetim sloganom: Globalno zatopljenje. Lokalno osvježenje. Gotovo istovremeno Times donosi vijest da bi Grenlandu zabrinjavajuće globalno zatopljenje moglo donijeti samo korist. Naime, mogućnost da će zbog topljenja leda moći iskorištavati svoja vlastita, dosad ledom prekrivena, energetska bogatstva i prestati zavisiti o dosadašnjoj pomoći Danske, tom najvećem otoku na svijetu mogla bi otvoriti put prema neovisnosti.

Nije li to savršeno ostvarenje slogana slovenskog piva? U isto vrijeme, dok se na cijelom svijetu dešava globalno zatopljenje, u nekim se dijelovima odvija lokalno osvježenje. Nije ni čudo da su znanstvenici na Arktiku nedavno otkrili i novu vrstu medvjeda – hibrid grizlija i polarnog medvjeda. Prema njihovim riječima, grizliji se sele na sjever, a polarni medvjedi napuštaju svoja prebivališta u potrazi za hranom. Ukratko: globalno je zatopljenje na Arktiku dovelo do nastanka novih životinjskih vrsta, i ako ćemo biti cinični, možda će upravo ono dovesti i do spasa i jedne i druge vrste koje su pred izumiranjem, a mogle bi biti spašene međusobnim parenjem (kako će ta životinja izgledati, već je nagovijestio mrtvi bijeli medvjed sa smeđim pjegama koji je pronađen u Kanadi).

Za sve su krive krave!

Kao što vidimo, globalno zatopljenje, naizgled paradoksalno, ipak može donijeti i neke dobre stvari. No u vidu treba imati da se ipak radi o nusproizvodima globalnog zatopljenja: ono što je za nekog dobro za većinu je čovječanstva (i životinjskog svijeta) loše. Dok će većini svijeta donijeti katastrofalne posljedice, klimatske promjene bit će veoma korisne za Grenland, poboljšat će ribarenje i olakšati bušenja u potrazi za plinom i naftom.

Poput Grenlanda, najveće buduće područje energetskih izvora postaje Arktik, pod kojim prema nekim procjenama leži čak jedna četvrtina dosad neiskorištenih svjetskih izvora plina i nafte. U ponovno osvajanje ledenog kontinenta već je krenulo pet država koje neposredno graniče s Arktikom: Rusija, SAD, Kanada, Norveška i Danska (preko Grenlanda). Dakle, sve one priče o nestanku nafte iznova su se pokazale pogrešnima, ono što imamo pred sobom jest ponovno uspostavljanje tržišta nafte kao nusproizvod globalnog zatopljenja.

Naravno, kao i uvijek, postoji potreba da se pronađu krivci za takvo stanje. Međutim, usual suspects ovaj put nije više SAD (koji još nije ratificirao sporazum iz Kyota), multinacionalne korporacije (koje i dalje eksploatiraju resurse prirode), ili pak neodgovorni pojedinci (koji i dalje ne vjeruju da se to doista događa). Sumnja se, potvrđujući na taj način da zapravo još nismo potpuno sigurno tko ili što je odgovoran za propadanje našeg planeta, ovaj put proširila i na nove sumnjivce.

Jedan recentni, suludi eksperiment pokazao je kako probavljanje trave u želucima krava otpušta velike količine metana koje te životinje podrigivanjem ispuštaju u zrak. Time se i krave svrstavaju među zagađivače koji uzrokuju globalno zatopljenje. Naime, te životinje sudjeluju u emisiji štetnih plinova na svjetskog razini s udjelom od čak 4 posto. U skladu s navedenim, samo nekoliko mjeseci kasnije, australski znanstvenici objavili su jednu još bizarniju studiju o tome kako se nositi s klimatskim promjenama: predložili su da ljudi jedu više klokana, a manje govedine i janjetine jer uzgoj i konzumacija klokana manje zagađuju okoliš zato što se u tim procesima proizvodi manje metana.

Što ako globalno zatopljenje nije ništa novo?

Sve te bizarne vijesti samo potvrđuju da je globalno zatopljenje i dalje neka vrsta “crne kutije”, sve što znamo jest što ubacujemo u nju (otpad, metan, naftu itd.) i što izlazi iz nje (klimatske promjene, topljenje leda, oluje diljem svijeta itd.). Međutim, ono što se doista događa unutar te kutije (uzrokuju li krave svojim podrigivanjem doista globalno zatopljenje?) i dalje ostaje podložno najraznovrsnijim spekulacijama.

Ako globalno zatopljenje ima nusproizvod (osamostaljivanje država, otkrivanje novih energetskih zaliha, životinjskih vrsta itd.), onda možemo pretpostaviti da i ekologija ima nusproizvod. Jedan od tih “nusproizvoda” pokazao je Martin Durkin u svom i dalje kontroverznom dokumentarcu The Great Global Warming Swindle (prikazanom na zadnjem Zagrebdoxu), dostojnom odgovoru na patetičnu Neugodnu istinu Ala Gorea. Premda je teza Martina Durkina da ljudi i njihovo korištenje fosilnih goriva, zbog kojeg se povećava razina ugljičnog dioksida, nisu glavni krivci za globalno zatopljenje, dakako, sporna i podložna preispitivanju, zanimljivo je njegovu tvrdnju – da globalno zatopljenje nije ništa drugo do redovni klimatski ciklus hlađenja i grijanja kroz kakve je planet Zemlja prolazio milijardama godina svog postojanja – sagledati iz jednog drugog kuta.

Naime, što ako globalno zatopljenje doista nije ništa novo, a ekologija je samo reakcija na nešto što je ljudima neshvatljivo? Ili, još temeljnije pitanje, što ako se danas nalazimo u toliko ideologiziranom dobu političke korektnosti da “nijekanje klimatske promjene” postaje jednako kao i “nijekanje Holokausta”? To je, u lipnju 2008., najbolje izrazio engleski biskup Gordon Mursell usporedivši sve one koji ne vjeruju u globalno zatopljenje – ni manje ni više nego – s Josefom Fritzlom, austrijskim čudovištem, koji je u travnju uhićen nakon što je svoju kćerku u podrumu držao zatvorenu 24 godine te joj napravio sedmero djece od kojih čak troje (najstarije od njih ima 19 godina) nikada nije izašlo iz podruma

Ekologija kao nova demonologija?

“Odbijanje da se suočite s istinom oko klimatskih promjena”, uvjerava nas biskup, “isto je kao da ste krivi za zločin poput Fritzlova”, te dodaje metaforički: “Zatvaramo svoju djecu i unučad u svijet koji nema budućnost i bacili smo ključ”. U svom komentaru na tu svećeničku propovijed Frank Furedi opravdano će reći kako razmišljanja o problemu globalnog zagrijavanja sve više nalikuju na novu religiju. “Fokusiranje na tjeskobu oko budućnosti našeg planeta plodan je način ponovnog otkrivanja Sotone. Demonologisti u starim vremenima tvrdili su da je vještičarenje bio oblik hereze koji je trebao biti kažnjen. Danas skeptici protiv izricanja mudrosti oko globalnog zatopljenja ili oko javnih zdravstvenih problema kao što je AIDS opisuju to kao poricanje. Poricanje je transformirano u generičko zlo.”

Mjesto na kojem Durkinov dokumentarac The Great Global Warming Swindle treba uzeti najozbiljnije jest ono na kojem se pokazuje kako ekolozi sa Zapada promoviraju solarnu energiju i energiju vjetra koja je i dalje preskupa za siromašne zemlje Trećega svijeta, što konzekventno može spriječiti industrijalizaciju Afrike koja je i dalje ovisna o fosilnim gorivima. U filmu je dan primjer kenijske klinike koju energijom opskrbljuju solarne ploče (energija u skladu s postulatima “održivog razvoja”), no one ne pružaju dovoljno struje kako bi istovremeno mogli raditi medicinski hladnjak i svjetla.

Istu stvar imamo s trendom zdrave prehrane i “organske” hrane. Premda je gotovo sigurno da je organska hrana zdravija od “normalne” hrane (iako nedavna istraživanja pokazuju da organska hrana nije bogatija vitaminima od hrane koja je uzgojena uz pomoć pesticida i umjetnih kemikalija), treba se zapitati koliko se pri svjesnom odabiru “organske” hrane zapravo radi o nastojanju da se spasi Priroda – da se koriste “održivi” proizvodi koji nisu samo na korist našem zdravlju, već i planetu kao cjelini – a koliko se pri tome radi naprosto o izboru “životnog stila”?

Kao solarna energija, koja unatoč “održivom razvoju” nije u stanju osigurati i “održivo zdravlje” (jer naprosto ne proizvodi dovoljno struje u jadnim afričkim uvjetima gdje bi i dalje bilo bolje koristiti fosilna goriva), tako i “organska” hrana proizvodi jedan paradoks inherentan ekološkom stavu današnjice: budući da joj cijena barem dva do tri puta premašuje cijenu regularne hrane, “organska” se hrana najčešće nalazi na menijima bogatih Zapadnjaka koji si mogu priuštiti zdrav život i “održivi razvoj” te lamentirati o tome kako time “doista” spašavaju naš planet.

Ako ćemo se dakle voditi najnovijim istraživanjima, naš Planet još  možemo spasiti: sve što je potrebno jest ubiti sve glupe krave koje podriguju i početi jesti klokane. Koristiti solarnu energiju i glupim Afrikancima spriječiti industrijalizaciju jer to nije u skladu s “održivim razvojem”, pa neka konačno više prestanu koristiti fosilna goriva, pa makar im bolnice zbog toga ne imale struju. Taj niz ciničnih “savjeta” zapravo otkriva koliko je čitav diskurs ekologije danas još uvijek diskutabilan, a umjesto pronalaženja pravog rješenja nerijetko zapada u sulude teorije zavjere kakve recimo promovira David Icke kada tvrdi da Zemljom vladaju gmazolika bića koja su običnom čovjeku nevidljivi. Ono što ekologija treba učiniti danas, ukoliko želi biti ozbiljno shvaćana, jest otrgnuti se od takvih i sličnih diskursa koji od nje stvaraju demonologiju s teološkim i tragikomičnim prizvukom.