Branislav Oblučar  

Radikalna depersonalizacija

A to je onaj pisac koji piše čudne romane, komentirala je knjižničarka kada sam posudio novi roman Paula Austera Knjigu iluzija. Čudnovatost sam pritom pripisao onome što me najviše privuklo Austerovu pisanju: kombinaciji lakog pripovijedanja i intelektualizma, koja se odražava u međusobnom zrcaljenju priča s književnim, filozofskim ili umjetničkim podtekstom. Njegovi “junaci” redovito su ljudi koji u određenom trenutku dodirnu egzistencijalni rub i kreću posve novim životnim putem, prolazeći kroz katarzično otkrivanje samoće i opipavanje krhkosti i iluzornosti vlastita identiteta, koji je u vlasti slučajnih događaja, uglavnom omaški ili nesreća. Knjiga iluzija na tom planu ne donosi ništa novo, sve prepoznatljive Austerove teme su tu, varirane na drukčiji način.

Filmovi, riječi i stvari

Ipak, za razliku od prethodnih, u središte svoga zanimanja ova postavlja Austerov drugi omiljeni medij – film (Austera poznajemo i kao scenarista filmova Dim, Dim u lice i autora filma Lulu na mostu). Glavni junak Knjige iluzija jest David Zimmer, bivši profesor komparativne književnosti, kojega nakon smrti žene i dvaju sinova u avionskoj nesreći iz stanja samrtne shrvanosti trgnu kadrovi iz filmova komičara Hectora Manna, zadnjega važnog redatelja nijemog filma, koji na koncu dvadesetih misteriozno nestaje iz javnog života. Zimmer iznenada odlučuje iskoračiti iz svijeta mrtvih i prihvatiti se proučavanja Mannova filmskog opusa, a plod te bezinteresne fascinacije jest knjiga Nijemi svijet Hectora Manna koja pokreće zaplet: potragu za davno nestalim režiserom.

Knjiga iluzija slijedi strukturu otvorenu hvaljenim Austerovim romanom Mjesečeva palača: ciklično kretanje niza uokvirenih pripovijesti koje supostavljaju različite kronotope (združujući početak i kraj dvadesetog stoljeća), te pletu čitavu mrežu tematskih i motivskih podudarnosti. Ukratko – i u Knjizi iluzija ostvaren je učinak kineske kutije: Zimmerov pripovjedni glas postaje čujan tek kroz propuštanje glasova tuđih priča preko kojih i ostvaruje vlastito postojanje. Romaneskna priča tako postaje mozaična i palimpsestna konstrukcija: Zimmer nam pripovijeda o Mannu ono što je doznao iz svojih istraživanja, zatim ono što je doznao od Alme Grund, spisateljice Mannove biografije, te ono što je doznao od samoga Manna i njegovih filmova. Rezultat takva naslojavanja sličan je onome iz Newyorške trilogije: nemogućnost da se utvrdi jednoznačna istina o vlastitom životu kao i o životu drugoga, što je u završnici, za mnoge Austerove junake, jedno te isto. Sveto remboovsko određuje njihovo postojanje, te je čin postajanja drugim postupak radikalne depersonalizacije. Takvo samoponištavanje redovito otpočinje stadijem samoće i šutnje, rasterećenjem od naplavina postojećih kodova i jezika, postizanjem nijemosti iz koje se progovara jezikom koji je nemoguće iznova  privezati za stvari. Austerovi likovi, Zimmer pritom nije iznimka, često su u poziciji detektiva koji krstare takvim postapokaliptičnim (i postmodernim) svijetom jezičnog kaosa, a dosežu tek niz koincidencija čije značenje ovisi jedino o njihovoj čitateljskoj invenciji. A proizvod iste nužno je iluzija, na što nas upućuje i sam naslov ovoga romana, koji u svoje žarište upravo postavlja krizu dokaza i nepouzdanost činjenica.

Činjenice gore!

Ako bismo se poigrali, Knjigu iluzija mogli bismo nazvati metamemoarističkim krimićem, baš kao što se uz Newyoršku trilogiju često pojavljivao termin metafizički triler, koji je opisivao potragu za dokazima o identitetu junaka onkraj svijeta pojavnosti, iza kojega ih je redovito dočekivala opsjena. Knjiga iluzija varijanta je takve potrage, a mjesto propitivanja identiteta sada su memoari: Alma Grund priprema biografiju Zagrobni svijet Hectora Manna, temeljenu na njegovim dnevnicima i svjedočenju, a pripovjedač prevodi Chateaubriandove Memoare mrtvog čovjeka. I sama Knjiga iluzija fingira pripadanje toj domeni: priča je rekonstrukcija davnih događaja o kojima nije ostalo nijednog dokaza osim nje same. Njezina organizacija počiva na trima vremenskim ravnima – pripovijedano vrijeme obuhvaća potragu za Mannom i sve naracije koje dotična stvara, dok pripovjedno vrijeme jest “sadašnjica” iz koje nam se Zimmer obraća, uskraćujući sve informacije o trenutačnom životu, a nastojeći što vjernije prenijeti životnu tajnu. Posljednja razina obuhvaća vrijeme čitanja, a ono se zbiva nakon pripovjedačeve smrti, testamentarno: tako se i njegovi memoari, kao i Chateaubriandovi, događaju s onu stranu groba, kao da potvrđuju postrstrukturalističku formulu kako riječ uskrsava tek nakon smrti stvari. Dakle, po smrti dokaza – nakon što u vatri nestaju svi Mannovi filmovi, njegova biografija, kao i svi protagonisti zbivanja – pripovjedač nije u nimalo boljoj poziciji od čitatelja: preostaju mu samo interpretacije, koje otpočinju i završavaju pitanjem – što se zapravo dogodilo? To pitanje omogućuje da knjiga memoara doista bude knjiga iluzija, a da se tvrdnja koju je pripovjedač izrekao o nijemim Mannovim filmovima pokaže valjana i za stvarnost samu: Svijet je bio ravan ekran i postojao je u dvije dimenzije. Treća je bila u našoj glavi.

Hiperte(k)st

Knjiga iluzija tako je i svojevrstan hommage filmskoj dvodimenzionalnosti, apologija jezika slike oslobođenog mimetičkog tereta uvjeravanja. Čitava dva poglavlja zauzima pomna rekonstrukcija izmaštanih filmova izmišljenog redatelja Hectora Manna. Poglavlja na početku romana, u kojima Zimmer traga za filmovima i opsesivno ih proučava, ujedno su i najbolji trenuci knjige, esejistički intonirani, uspješno hibridiziraju laku Austerovu naraciju. Osim na području tematike, filmsko ozračje prisutno je i u brzoj izmjeni dijaloških sekvenci, kao i u munjevitim obratima te melodramatici, koja potencira brzo konzumiranje teksta (proizvođenje napetosti Austerov je dug krimiću) i uvijek je nadomak trivijalnome, a tek ponekad i odveć plošnome.

I, na koncu, u Knjizi iluzija, desetom Austerovu romanu, razasute su aluzije i na njegova ranija djela, ponajprije Newyoršku trilogiju i Mjesečevu palaču, što sugerira hipertekstualno čitanje. A ono je zahvalno jer je Auster vrlo pažljiv pisac, čijim se romanima vrijedi vraćati. Iako je Njujorška trilogija i dalje ishodišno mjesto za razumijevanje njegova romanesknog opusa, nećete pogriješiti ako svoje upoznavanje s istim otpočnete upravo čitanjem Knjige iluzija.