Razgovor o Europi

Nakon višegodišnjih napornih priprema, Hrvatska je 18. lipnja ove godine dobila status kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Znanstvenici, kulturni stvaraoci, nakladnici i urednici časopisa, mediji… godinama su se bavili različitim aspektima ujedinjenja Europe, njezinom povijesti i budućnosti. Kulturni aspekti ujedinjenja oduvijek su privlačili osobitu pozornost i izazivali polemike, pa i nedavnu u sklopu Matice hrvatske. Hrvatska kandidatura prigoda je da se sjetimo knjige koju je pod jednostavnim naslovom, Razgovor o Europi, priredio Ivo Hergešić i koja je u izdanju Matice hrvatske izašla u Zagrebu 1944. Šezdeset godina je proteklo od njezina objavljivanja, osamdesetak godina od potpisa njezinih autora, a knjiga i danas plijeni originalnošću misli o našoj zajedničkoj Europi, o temeljnim pitanjima našega svijeta. Otvorenost a ne izolacionizam, kulturna raznolikost kao najvrednije europsko nasljeđe, odnos prema Aziji i Americi, odnos pojedinca i zajednice, promjena mentaliteta, neke su od tema Razgovora koje su i danas nezaobilazne u raspravama o novoj Europi.

Nakana je profesora Hergešića bila da našoj sredini prezentira, kako je sam naveo, “prvoborce europske kulture”, dvanaest prvaka francuskog duha kojih je izbor napravio iz Antologije suvremenih francuskih esejista (Anthologie des essayistes français contemporains, Paris, 1929.). Nije se opterećivao pitanjem o pojmovima “europska kultura” ili “europske kulture”: zanimalo ga je kako autori percipiraju europski duh u doba kada je Europa u potrazi za izlaskom iz kaosa i stvaranjem nečeg novog što bi je afirmiralo. Stoga su u središtu knjige kriza duha i budućnost Europe, što su i naslovi dvaju eseja kojima počinje Razgovor o Europi. Krizu duha pisao je Paul Valéry potkraj Prvoga svjetskog rata, kada je vojnička kriza (možda) završena, gospodarska vidljiva u svoj svojoj snazi, a kriza duha, “koja je suptilnija, a po naravi svojoj poprima varave oblike (jer se zbiva u carstvu pričina i opsjena), ta kriza ne otkriva olako svoju pravu točku”. Traži se novo, a čovjek se utječe starom ili pipa po mraku.

André Gide vidi budućnost Europe u njezinoj otvorenosti: da bi se upoznala Europa, najbolje je otići u Kinu. Spoznati vlastite vrijednosti moguće je samo u usporedbi s vrijednostima drugih. Nijedna zemlja Europe, piše Gide, ne može težiti za istinskim napretkom svoje vlastite kulture ako se bude izolirala i odrekla suradnje ostalih zemalja. “Istinski duh Europe protivi se izolacionističkoj nadutosti nacionalizma, ali se protivi i gubitku nacionalne osobnosti koja smeta internaci?nalizmu”. Za Gidea, što je čovjek “pojedinačniji”, to služi bolje općenitosti i njezinu interesu. To vrijedi i za zemlje i za pojedince, a nužno je za budućnost Europe “kritizirati čovjeka, a ne uredbe, jer bi ponajprije i nadasve trebalo reformirati čovjeka”. Što će nam političke i društvene reforme, pita se Gide, ako ne reformiramo čovjeka?

Georges Duhamel dotiče temu raznolikosti kao “vrhovnog osmijeha Starog svijeta kojemu prijeti opasnost”, a Albert Thibaudet označava raznolikost kao jedan od glavnih čimbenika europskog napretka.

André Siegfried postavlja pitanje zašto raste jaz između Europe i Amerike: “Nikad nije Europa pažljivije promatrala i proučavala Ameriku, nikad nije strasnije o Americi raspravljala. A Novi svijet nije nikad pažljivije pratio i ozbiljnije raspravljao o europskim raspravama koje se odnose na Ameriku. A ipak, čovjek bi jedva pretjerao kazavši, da nikad oba kontinenta nisu bila tako daleko jedan od drugoga, što se tiče njihovih pobuda i njihova ideala”. Siegfried smatra da se Europa presporo mijenja, a Amerika naglo – u jednoj generaciji od temelja se promijenila i postala nešto posve novo, čime se sman?uje mogućnost uzajamnog razumijevanja. On izražava bojazan da će standardizacija proizvodnje s vremenom smanjiti intelektualne i umjetničke vrijednosti američkog društva.

Izlaz za Europu je u njezinu ujedinjenju. Julien Benda upućuje govor europskom narodu, naglašavajući da je razjedinjenje Europe nanijelo Europi dovoljno zla da bi se protiv njega podigla misao europskog jedinstva: “Ipak se nešto promijenilo. Rodila se ideja Europe”. To jedinstvo nije utopija, nego nešto poželjno i ostvarivo. Neki su pokušaji propali, jer Europa nije htjela da bude stvorena. Ako je europsko jedinstvo na mahove i postojalo, misao o tom jedinstvu, kaže Benda, nije postojala: “Naš vijek, koji će možda vidjeti stvaranje Europe, započinje veličanjem anti-Europe”. Anti-Europa stvara preduvjete Europi.

U pogovoru Od Hamleta do Hamleta Ivo Hergešić u pet činova s prologom i epilogom pokazuje kako su razgovori o Europi između Prvoga i Drugog svjetskog rata poprimili gotovo dramatski oblik. Budućnost Europe postavlja mnoga pitanja. Tko zna, pita se Hergešić, je li nacionalizmom, pluralizmom, demokracijom, kapitalizmom, tehnikom, historizmom, svim tim vanjskim obilježjima, obuhvaćena suština europskog duha? Ne sprema li se nešto nepoznato i posve novo? Nova Europa ili konac Europe? Pitanja ostaju otvorena, jer kriza duha nije riješena. No u skladu s hamletovskim umom, kaže priređivač i pisac pogovora Razgovora o Europi, da nije duha, ne bi bilo ni krize. Jer kriza je prirodno stanje duha.