Razgovor s Alainom Robbe-Grilletom

Kako se vaše čitanje romana Gume promijenilo od prije pedeset godina do sada?

– To djelo obilježava velika postojanost, a ipak mislim da je isto tako i promjena velika. Ranije su knjige pojašnjene kasnijim knjigama. Dakle, ako ste čitali Gume, shvatit ćete da je taj roman dodatno osvijetljen romanom Ljubomora.

Čitatelji se često najprije susreću s vašim teorijama o novom romanu – posebice s vašim idejama o plošnoj karakterizaciji. Obeshrabruje li ih to i odvraća od čitanja fikcije?

– To jest velik problem.

Napisali ste djelo Za novi roman koje potpuno osuđuje metaforu, ali gotovo u isto vrijeme pisali ste Ljubomoru, djelo koje je pohvala metafori.

– Istina. No, moj je dojam bio da je čitatelj pročitao i Za novi roman i Ljubomoru. Na žalost, to nije bilo tako. Upravo sam dobio vijetnamski prijevod djela Za novi roman koji je jedini od mojih radova preveden na taj jezik. Dakle, u Vijetnamu ću biti poznat kao osoba koja razrađuje teoriju novoga romana, no, čitatelji ondje neće imati pristup bilo kojemu od mojih aktualnih romana. Kako sam već rekao, to je velik problem.

Književnost za profesore i književnost za čitatelje

Kada je riječ o vašem ugledu, nalazite se u nekom prilično neugodnom položaju – istodobno ste prilično poznati a ipak, u mnogim dijelovima, donekle zaboravljeni.

– Od objavljivanja Reprize odlazim u knjižare da bih potpisivao knjige i ondje nailazim na gomile samo mladih ljudi. Nema starijih osoba. Recimo to ovako: nekada sam bio u modi. A kada sam bio u modi, nitko nije čitao moje knjige. Na primjer, prve godine kada sam zaista bio “u trendu”, moj roman Ljubomora prodan je u pet stotina primjeraka tijekom čitave godine. No, Repriza je prodana u pedeset tisuća primjeraka. Kada sam počeo privlačiti čitatelje, već sam izašao iz mode. No, kada sam bio u trendu, nisam mogao živjeti od pisanja a sada se mogu vrlo lijepo uzdržavati od toga. Imam lijep stan ovdje i château na selu. Znate, potječem iz vrlo skromne obitelji.

Znanstvenici su sačuvali vaše ime i tako omogućili vaše sadašnje oživljavanje, povratak u život.

– Razgovarao sam s Williamom Styronom u jednom trenutku kada je došao ovamo, u ovo ljupko okruženje, da bi sudjelovao na konferenciji na temu što je književnost. Styron se prihvatio pitanja razlike između književnosti za profesore i književnosti za čitatelje. Rekao je da književnost za obične čitatelje proizlazi iz vašeg tijela, da dolazi iz vaše nutrine, utrobe. A ipak je ubrzo shvatio da ne može održati dvosatno predavanje o tome što dolazi iz vaše nutrine. Zato je Styron zatim nastavio donekle apstraktno, zvučeći poput samog profesora. Poteškoća ili prednost jest ta što ljudi na sveučilištu, profesori, imaju vremena za čitanje. Ima li vaš prosječni čitatelj istu takvu količinu vremena? Vremena za čitanje i za pravo razmišljanje?

Nisam napadao vaše čitatelje-znanstvenike, nego sam primijetio da je tijekom godina u kojima niste objavljivali romane, znanstvena zajednica, a ne tržište, bilo ono što je održavalo vaš ugled.

– Pa, prilično je populistički reći loše, gadne stvari protiv profesora. Govoriti ružne stvari o profesorima je kao složiti se s Le Penom. No, moje se knjige zaista prodaju. U Kini sam najprevođeniji francuski autor. Repriza je bila bestseler u Francuskoj i u Njemačkoj. Živim vrlo dobro. Ovo su mi pribavila moja autorska prava, Château du Mesnil-au-Grain u Normandiji. Kada umrem, dobit će ga država i postat će fondacija koja će čuvati moje rukopise i bilješke.

Godine 1984. objavljeni su vaši memoari Duhovi u zrcalu. Citirali su vas kada ste izjavili “Nikada nisam govorio ni o čemu drugome osim o samome sebi”. Kako bismo, u svjetlu takve izjave, trebali čitati romane i teoriju koji su vas proslavili? Jesu li zaista svi vaši romani prikrivena autobiografija?

– To se odnosi na sve pisce. Faulkner je prisutan u svim svojim romanima. Isto tako i Flaubert. Moj roman Ljubomora apsolutno je autobiografski. Živio sam u toj kući. Imam fotografije te kuće. Bio sam jedan od triju likova u tom romanu. Ono što je neobično jest to što je od kritičara primljen kao roman bez autora, kao najapstraktniji od svih romana. Voajer je smješten u Veliku Britaniju gdje sam rođen. Ključna razlika jest u tome što nisam ubio mladu djevojku. A ipak je zamisao o tom djelu bila u meni. Jedan zaista poznati psihoanalitičar mi je rekao: “Dobro da ste napisali taj roman jer je to bila poduka, vodič za vašeg psihoanalitičara. Da to niste učinili, možda biste i usmrtili tu mladu ženu”.

Pojebane trinaestogodišnjakinje

Objavljivanje vašeg prvog djela u dvadeset godina, romana Repriza, podsjetilo me na Gertrude Stein koja kaže: “Ne postoji ništa poput reprize, postoji samo ustrajnost”. Na čemu to ustrajete u tom romanu?

– Duh u zrcalu i Angélique isto su tako bili...

Ali, Angélique nije preveden na engleski jezik.

– Žao mi je, no samo zato što ti romani nisu prevedeni na engleski, ne znači da ne postoje. Prije deset godina u St. Louisu trebala je biti održana konferencija, a sveučilište je objavilo da će “Gospodin Robbe-Grillet govoriti na francuskom”. Tako ministar koga zanima književnost nazove sveučilište i profesor mu kaže da ne govorim engleski, a ministar odgovara: “Mogao se potruditi i naučiti engleski jezik, jer je i Bog Bibliju napisao na engleskom”.

Vratimo se mom pitanju: zašto napisati još jedan roman. Zašto napisati Reprizu?

– Ne znam. No, insistiram na ustrajavanju. Književnost je preživjela Hitlera i Staljina, preživjet će Chiraca i Busha. Ona opstaje.

Richard Howard, vaš prevoditelj, kazao je kako je mislio da je ovaj vaš novi roman antologija cijelog vašeg dotadašnjeg opusa, s uvodom za ševu djevojke tinejdžerske dobi.

– Pa, Howard je homoseksualac i za njega nema ničega gnjusnijeg od žena. Prije dvadeset godina čak je izjavio da će odbiti prevoditi ijednu knjigu u kojoj ima ikakve seksualne aktivnosti sa ženama. Da će se potpuno posvetiti homoseksualnoj književnosti. Čak i u njegovu prijevodu Baudelairea, kada ovaj postaje naglašeno seksualan, on će mu odrezati muda. U svakom slučaju, ta je izjava glupa, jer otkako je napisan Voajer, u mojim je knjigama bilo i pojebanih trinaestogodišnjakinja.

U izdanjima kao što su New Yorker ili New York Times bilo je napada na ono što se naziva “teškim” djelom, književnim djelom. Neki se kritičari pitaju zašto popularne romane poput onih Jamesa Pattersona ne prihvaćaju ljudi koji određuju književni ukus.

– Ne mogu to čak ni komentirati. Ako namjeravate čitati Reprizu, morate imati filozofsko obrazovanje i bilo bi dobro da poznajete Kierkegaarda. A ja sam savršeno svjestan činjenice da čitatelji bez takva obrazovanja mogu čitati roman na jednoj drugoj razini, no mojim knjigama najlakše pristupaju ljudi koji imaju određeno znanje iz filozofije.

Vjera u visoku kulturu

Pitam to zato jer ste rekli da je razlog zbog kojega predajete to što želite potaknuti i ohrabriti mlade ljude da vjeruju u visoku kulturu. Danas možda čitaju da su romani Jamesa Pattersona jednaki ili bolji od, na primjer, onih Williama Gaddisa.

– To što govore je odvratno. Moj posao nije pisati bestselere, nego se nadam da ću napisati knjige koje će se dugo prodavati. Mlade pisce, čini se, više ne zanima kultura per se, nego ih zanima karijera u književnosti. Ako namjeravate imati karijeru, tada zaista ne morate imati gotovo ništa više. U tom nestajanju kulture postoji i opasnost jer nije jedino književna kultura ono što nestaje: riječ je i znanstvenoj kulturi. Postat ćemo društvo u kojemu će ljudi znati samo pritiskati gumbe. Moj je djed bio učitelj. U njegovo vrijeme cilj je bio odgojiti nekoga da postane učitelj, a ne profesor, dakle, učitelj u osnovnoj školi. Zatim je cilj bio odgojiti ljude da budu elita. Ovdje je, naravno, riječ “elita” iskorištena u pejorativnom smislu. Kada je Pompidou postao predsjednikom, osnovao je vijeće za obranu francuskog jezika jer je uočio prijetnju homogenizacije. Bili su mu potrebni general, svećenik i avangardni pisac, pa sam tako završio kao član toga vijeća. U ono smo vrijeme bili prilično bliski, pa sam mu rekao da “vijeće za obranu francuskog jezika” nije dobar naziv za to. Rekao sam mu da bi cilj ili naziv trebali biti “širenje francuskog jezika i obrana njegove čistoće”. “U pravu si”, rekao je. “No, što čistiji ostane, manje ga možemo širiti”. Odgovorio sam mu: “Ako se želite boriti s jednostavnim engleskim, morate imati i jednostavni francuski jezik”. Napravio sam izbor francuskoga – čistog francuskog i sintakse. Primijetit ćete da su moje priče složene, ali im je sintaksa jednostavna. Biti romanopisac znači vidjeti, promatrati riječima, pronaći prave riječi.

Optimizam za budućnost

Godine 1966. rekli ste da je pred erotskom fotografijom bolja budućnost nego pred erotskim filmom.

– Moguće je; i to nije idiotski. Moguće je da sam rekao upravo to.

Jeste li zadovoljni širenjem erotike na video i na Internet?

– Ne znam jer se ne služim Internetom.

Dakle, izgubili ste zanimanje za erotsko.

– Ne. Izgubio sam zanimanje za tehnologiju. Ako morate biti spojeni na Internet da biste bili zainteresirani za erotiku, onda imate problema.

Svjesno ste odlučili ne imati djece. Primjećujete li ikakve prednosti te odluke danas kada ste u osamdesetim godinama života?

– Da, mnoge. Kada vidim sve svoje prijatelje koji imaju djecu. Roditeljstvo ih često vodi u bolest. Njihova djeca uzimaju droge, oni ne rade u školi, a sve što imaju su problemi.

Moja kći pohađa Licej u Nantesu gdje uči francuski. Kada ostarim i dok budem jeo zobenu kašu, nadam se da će mi čitati svoj prijevod Célineovog Bagatelles pour un massacre.

– Ako se ona s time složi, no, tko bi znao s mladima. Poznavao sam Célinea i, poput Kafke, imao je odličan smisao za humor. Napisao je dvije izvrsne knjige, no nakon toga nadvladala ga je i preuzela njegova glupost.

Kada sam intervjuirao Juliana Greenea, njemu je bilo otprilike devedeset i četiri godine. Pitao sam ga čemu se može radovati i što može očekivati, a on je rekao da jedva čeka da ode u čistilište.

– On je bio kršćanin, a to mijenja stvar. Ja ne proričem budućnost iz tarot-karata. Ne znam što će budućnost donijeti. No, po prirodi sam ipak optimističan.

Čak i uza sve užase protekloga stoljeća na umu?

– Smatram da je to genetički – to je pitanje genetike. Možda će pronaći gen ili kromosom.

Ali, ja mislim da biti keltskoga porijekla, kao što ste vi, znači biti tjelesnom građom predodređen za pesimizam.

– Kelti imaju smisao za humor koji je manje-više nalik židovskom humoru. I možete reći da postoji tužna strana i u židovskom duhu, no, Kelti i Židovi su predodređeni za očajavanje.

Spomenuli ste svoju suprugu. U braku s njom ste pedeset godina.

– Pa, imao sam mlađe ljubavnice, ona je imala svoje mlađe ljubavnice, a ima ih i dalje, jer je mlađa od mene. A kada sam imao prilično spektakularne mlađe ljubavnice jer sam snimao filmove, ona je ostala prilično zadovoljna zato što ih je smatrala prljavima. Ipak, dijelila je moje zadovoljstvo, a sada ja dijelim njezino.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je objavljen u časopisu Bookforum, proljeće 2003. Oprema teksta redakcijska.