Razgovor s Damirom Stojnićem

Konstelacija je, dakako, naziv za – vjerojatno materijalističko-pozitivistički gledano – pretpovijesno povezivanje zvijezda na nebu u raznovrsne oblike (Veliki medvjed itd.) dovoljno shematizirane da bi mogle biti upravo ono što je danas neosporni dio uranografije, popularne postmoderne astrologije koja čitanjem “zvjezdanih staza” preporuča, ili ne, kupnju automobila ili ulaganje novca u neki investicijski pothvat. Što je danas Zvjezdani grad?

– Zvjezdani grad nastao je na temelju prepoznavanja rasporeda određenih gradova u Istri čijim se spajanjem dobiva lik pentagrama. Gradovi koji ulaze u tu shemu jesu Vižinada, Pazin, Poreč, Rovinj i Savičenta. To je site-specific rad, koji sam koncipirao prije desetak godina. Držim da je posve neopterećen gramatikom svrsishodnosti. Dugo sam se bavio izučavanjem zvjezdastih likova, primjerice, pentagrama i heksagrama i njihovom prisutnošću u raznim prirodnim oblicima, od rasporeda latica cvjetova do pčelinjeg saća, pa se prepoznavanje pentagramskog rasporeda istarskih gradova, kao rezultat toga, konkretiziralo na zemljopisnoj karti. Meni je taj rad bitan zbog procesa njegova nastajanja i postupna, spontana uklapanja u stvarnost, kao i mojih nastojanja da se prema stvarnosti, stvaralačkim postupkom, odnosim kao i prema bilo kojem materijalu koji se može, ako se poznaje njegova priroda, preoblikovati. Taj je rad uvjetno nazvan Zvjezdanim gradom ili Astralopolisom, ali bez ambicije da se njegovo postojanje manifestira na bilo kojoj razini “zgusnutijoj” od idejne.

Zanima me obrazloženje početne konstatacije da si prepoznao raspored gradova u Istri i da je ta konstelacija (dakle, pet zvjezdica) zapravo konstrukcija pentagrama? Gdje se zapravo nalazi ta zvijezda, na nebu, na cestovnoj mapi putova kroz Istru ili u tvojem umu ili njegovoj blizini? Naime, ono što dominira tom kartom jest svakako ipsilon (Y), što također, priznaj, nije loša ideja.

– Ta zvijezda nalazi se na mapi Istre i svatko je može lako iscrtati ukoliko prije spomenute gradove poveže dijagonalama. U tom smislu ta “petokraka” nije fikcija. Osim toga, orijentirana je, što je također vidljivo na mapi, točno po ruži vjetrova, pa sam taj oktogon ili, ako ostajemo vjerni “zvjezdastoj” morfologiji, oktogram osnovnih i sporednih strana svijeta označio kao prvi nivo Astralopolisa, njegov temelj. Zamišljam ga sličnim renesansnim burgovima, čiji su tlorisi često zvjezdasti. Najbliži primjeri jesu Karlovac, koji je izgrađen po heksagramu, i Palmanova nedaleko od Trsta, u čiji je tloris upisana devetokraka zvijezda. S time da se ovaj moj “borgo” može iscrtati na karti, ali ga se ne može naći u prostoru.

Gospođice visokoga vrata

Još ću dalje, s osobitom pozornosti, naglašavati da postojanje ili (popularno diskurzivno rečeno) stvarnost zvijezde jest onoliko latentna koliko je Jacob Burckhardt ustvrdio da prije Pisanellovih gospođica visoka vrata nijedna dama nije imala visok vrat, a nakon spomenutih portreta sve su renesansne žene, naravno, bile dugovrate. Ne bi trebalo preskakati tu činjenicu. Jedan je razlog za to. U Razgovorima s Goetheom Eckermann navodi taj razlog, citirajući Mozartovo pismo nekom barunu koji mu je poslao svoje notne točkice: Vas, diletante, čovjek mora prekoriti, jer se u vas obično primjećuju dvije stvari: ili nemate svojih zamisli pa uzimate tuđe, ili pak i kada imate vlastite ideje, ne znate što biste s njima. Poznajući, dakako, likove i djela te njihovo pozamašno koketiranje s ezoteričnim, mističnim i onostranim, mislim da smo dužni biti na oprezu odgovoriti na pozadinsko, iracionalno, na ono što i kako se otkriva da je površina sjaj ideje u platonovskom idealističkom smislu. Dakle, u pjesmi Khevenhiller Krleža piše znamenito: Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, a u povodu izgradnje Karlstadta (Karlovca u obliku zvijezde); no tu nema ni spomena zvijezde koja je, dakako, izrazito prepoznatljiva, ali je Krleža nije mogao prispodobiti svojem ondašnjem materijalističkom komuno-zvjezdoznanstvu – već je u pitanju mudrovanje kmeta koji mora iti festunge graditi. Na kraju krajeva, ili na početku, ti izrađuješ slike, site-specific intervencije u prostoru, prostorne instalacije, performanse…

– U biti sam protiv cijele te struje samozvanih šamana, ezoteričara i ostalih koji koketiraju sa sferama “onostranog” namećući se kao nekakvi terapeuti iako ne mogu terapeutski djelovati ni na sebe same. Nemam instantne odgovore, niti pretendiram da posjedujem bilo kakav ekstrakt koji se može razmutiti u malo vode. Moja bavljenja “magijskim folklorom” prvenstveno se tiču mog bavljenja multiplikacijom motiva kao gradbenim postupkom kojim nastaje slika, kao što, naime, u prirodi sve nastaje množenjem stanica koje se onda razvijaju u oblike, organe, organone, jedinke postaju vrsta itd. Početkom devedesetih najčešće sam slikao životinje, umnažao figure tako da je slika bivala spontano ispunjena krdom. S proučavanjem pentagrama i heksagrama stvari sam usmjeravao više u pravcu geometrijske progresije, po kojoj u prirodi nastaju kristali.

Nadilaženje dijalektike

Tu se dotičemo temeljnog pitanja: što je stvarnost, a potom i što je sloboda u tom kontekstu. Je li sloboda naziv za stvaranje ili rastakanje svijeta, točnije svjetova. Možda se radi o Beuysovu postulatu, Princip Raster und Princip Fett (načelo rastera i načelo masti, 1968). Uostalom, Josef Beuys je i dandanas potpuno blokiran u francuskoj kulturi, jer primjerice C. Millet (Suvremena umjetnost, 1997) ne nalazi dovoljno riječi da ga ismije, jer su se mnogi osamdesetih uzdali u jednu od fatalnih predrasuda da je takozvana moderna, avangarda, konceptuala i tome slično neka racionalna, materijalistička čak i ljevičarska rabota.

– Što se tiče stvarnosti, ima jedna indijanska priča o dječaku koji je naišao na stara i gladna kojota. Kojot je znao da bi mu dječak lako pobjegao ako bi ga pokušao napasti, pa se odlučio poslužiti lukavstvom; stao je uvjeravati dječaka da posjeduje dar letenja i sugerirao mu da to pokuša tako što će pokušati uzletjeti s jedne visoke stijene u blizini. Nakon kraćeg uvjeravanja dječak se popeo na stijenu i otisnuo se mašući rukama – ali umjesto da doživi nemio sraz s podnožjem stijene, na radost kojotovih čeljusti i trbuha, on je doista poletio, i to ravno prema svome selu gdje je zbog novih sposobnosti postao jako koristan svome plemenu. Kojot je umro od gladi, kasnije, toga dana, prevaren od vlastite laži koja je postala istina za dječaka čista srca.

Nešto pragmatičnije pitanje: kad nešto radiš, artefakt, sliku ili izravno u krajoliku, ti podjednako reagiraš i na činjenicu da pleteš tanane niti astralnoga na terenu, ali i neovisno o tome proizvodiš nešto potpuno tradicionalno, kao što je slika na platnu; onda fotografiraš, slikaš po svojevrsnim herbarijima, notesima – knjigama. Misliš li da ljudi koji se sastanu s tvojim radom – ako nisu upoznati s kontekstom – nužno gube bitan dio tvojega projekta Astralopolis – Istarski pentagram, za koji si izrijekom napisao da nemaš nikakvih  pretenzija prema skretanju u koje druge “vode” osim onih umjetničkih? (usp. Projekt: Astrolopolis, Istarski  pentagram, Samizdat, 1998)

– Da, ali poimanje umjetničkog je toliko široko da obuhvaća praktički sve. U cijelom se tom metežu mnoge stvari izgube, ili krivo iščitaju. Radi se o tome da ne diferenciram sliku, performans i ostale discipline. Sve je to u biti slikanje, ali na raznim nivoima zgusnutosti.

Istarska i indijska pentatonika

Upravo sam htio spomenuti Itala Calvina i njegove Nevidljive gradove. U toj knjizi Marko (Marco) Polo (pola Korčulanin, pola Venecijanac) izvješćuje kana Kublaja o gradovima koje je posjetio, a ovaj ih nikada vidjeti neće, već samo vjeruje na riječ. U petom poglavlju pod zajedničkim naslovom Gradovi i nebo opisuje se grad Andrea, koji je tako uređen da u svojemu prostornom uređenju, pa i službama koje se obavljaju na pojedinim mjestima, u potpunosti slijedi sliku zviježđa, neba iznad sebe. Sve je u tome gradu statično i harmonično. Međutim putnik primjećuje da su neki novi dijelovi grada izmijenjeni u odnosu na astralnu konstelaciju te se pita kako sada usklađuju tu novu pojavu. Rješenje je Andrea pronašla u tome da promjenom rasporeda na zemlji, u samom gradu, djeluje na nebo koje se potom prilagođava promjenama u gradu. Znanstvenici to pomno prate i potvrđuju. Grad nastao preslikom neba sada biva projektiran prema vlastitom hiru i preuređuje nebo. Harmonija je reverzibilno postignuta.

– Markiz de Sade u Filozofiji u budoaru otprilike kaže da ubijanjem ljudi ubojica samo pomaže onome čemu materija imanentno teži, raspadanju, pa prema tome u njegovu činu ne može biti nikakva zla. Trik je u tome da s jedne strane ne prijanjaš uz materijalni svijet, ali da opet osjećaš odgovornost za svoje djelovanje u njemu. U spajanju tih najizglednijih suprotnosti možemo eventualno govoriti o slobodi. Tako se nadilazi dijalektika. Sada se ljudima manipulira upravo preko ideje o “svijetu kao opsjeni” ili, populistički, Matrixu. Osnovna strategija medijske koncepcije Matrixa upravo je ta da se ljude uvjeri kako je SVE Matrix. Stvari međutim nisu tako jednostavne. Matrix se aktivira samo putem termina koji pridajemo onome što vidimo i doživljavamo. Primjerice, gledamo u stablo, ali prije nego li vidimo to osjetilno biće koje nazivamo stablo, mi zapravo vidimo naziv koji smo mu pridali. Mi tako uopće ne vidimo svijet, nego samo gomilu cedulja s ispisanim imenima. Kada bismo gledali u stablo i naziv uklonili, izmaknuli ga, ugledali bismo beskraj, pred kojim smo se sakrili iza paravana terminologije.

Kažu da je domaći čovik vaik živija od dela svojih pet prsti na rukami. Težački život vaik bia i ni vero bilo svega ča je stija. Ma je vaik kanta, tanko i debelo, sopa va roženice i va mih. Se nekako je stalo va PENTATONIKU, va mužiku pentagramsku. (Kažu da je domaći čovjek živio od rada svojih pet prstiju na rukama. Težački je život uvijek bio i uistinu nije bilo po žrljama njegovim. Ali uvijek je pjevao, tanko i debelo – visoko i nisko – svirao u roženice i mih. Sve je to nekako stalo u pentatoniku, u pentagramsku glazbu.) Hoćeš li i tu glazbenu posebnost Istre uključiti u svoj projekt, tu muziku sfera?

– Vidiš, pentatonika, toga se nisam ni sjetio. Sad u to moram krenuti s tobom, ili nikako.

Razgovor je vođen na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci tijekom sunčana prijepodneva. Radili smo za jednim računalom i jednom naizmjenično prepuštanom tipkovnicom. Dok je jedan od nas dvojice čekao da drugi postavi pitanje ili na njega odgovori, čistili smo i jeli kikirikije. Mislio sam da bi bilo bolje imati orahe jer bismo se time približili knjizi Stephena Hawkinga Svemir u orahovoj ljusci. No ove godine je i maruna bilo jako malo, pa su se kupovali u okolici Karlovca za lovransku Marunadu.