Razgovor s Davidom Calvom

U svojem lijepom – i vrlo opsežnom – novom romanu Minuscules flocons de neige depuis dix minutes (Sićušne pahulje snijega otprije deset minuta), David Calvo ucrtava kartu zapamćenog i ponovo pronađenog Los Angelesa, preko koje postavlja metaforičku rešetku toka suvremenih informacija, matrice i videoigara. Da bi to postigao, on okuplja cijeli panteon popularne kulture i različite teorije urote koje se ukazuju u našem urbanom dekoru: Godzillu, Walta Disneyja, Trona…

Calvo tim tekstom ide dalje od običnog znanstveno-fantastičnog romana, razrađujući smjesu koja podjednako duguje Williamu Gibsonu, Davidu Lynchu i Baudrillardu, kao i zamrznutim poslijeljudskim računalnim skladbama Ryoija Ikede. Što se tiče izrazito eksperimentalnog oblika, koji sadržava isječke televizijskih dijaloga, pjesmama, te fotografije i crteže, knjiga doziva u sjećanje zaštitne likove J. G. Ballarda i Williama S. Burroughsa. Romanom Minuscules flocons..., poetičnom radiografijom mitova koji se nameću našoj previše obaviještenoj umreženoj suvremenosti, David Calvo zasigurno potpisuje svoj najbolji roman. Tko kaže da je francuska književnost mrtva?

SF, fantasy, Gibson

Na tvojoj Myspace-stranici možemo pročitati: “Pisati znanstvenu fantastiku danas? Zašto ne, ovo u čemu svi mi živimo jest remake filma TRON.” Što misliš, s obzirom na to stanje, o činu pisanja znanstvene fantastike u svijetu koji je dobrim dijelom postao znanstvena fikcija?

– Nemam dojam da pišem znanstvenu fantastiku. Ili možda pišem otisak znanstvene fantastike, siluetu otisnutu u sipkom snijegu. To je noetička fantastika, igra znakova, kretnji, simulakruma – iluzija nalik na pukotinu unutar društva bez čuda. Po meni, nema ničega lošeg u toj iluziji života, u toj reprodukciji. Ovdje je riječ o svjesnom procesu izlaska iz zbilje, o traganju za milošću, ali s Godzillom, zato što je tako mnogo zabavnije, nego s labudom.

Koji su autori najviše utjecali na tebe na tom području?

– Gibson. Cyberpunk je jako odjeknuo, zbog konteksta i zbog vizije – Gibson je prirodu matrice izveo iz najjednostavnijih tragova na zaslonu njegova vremena, to je vrlo lijepo, pa čak ako je zamisao cyberpunka prvenstveno da se koristi matricom, a ne da njoj služi. Pročitao sam mnogo znanstvene fantastike, to je obilježilo moju maštu, i kada čitam fikciju, to je uvijek znanstvena fantastika – za mene je to jedini oblik u kojem se još nalazi opravdanje književnosti. Nikada nisam mnogo čitao fantasy književnost, pa, ipak, danas se osjećam najbliskijim upravo njoj. Smatram da je ideja iza tehnologije zanimljivija od njezine praktične primjene.

Prema tvojemu mišljenju, koji su autori iz, sada već duge povijesti znanstvene fantastike i danas mjerodavni?

– Gibson je uvijek aktualan, premda ustrajan u težnji da piše priče, što njegove čitatelje nimalo ne zanima. Mislim da Greg Egan pokazuje čemu težimo – golemoj, masivnoj književnosti koja utječe na zbilju. Za trenutak sam zamalo povjerovao da post-singularni autori mogu proći, ali mislim da je priča o tehnološkoj singularnosti zapravo velika podvala. Svoditi pojmove na aplikacije, to gotovo sigurno svijet vodi u propast. Danas mi izgleda da je fantasy književnost, ma koliko malo zanimanja pobuđivala, osim u ulozi stroja za nametanje klišeja, kod čitatelja i društva općenito sposobnija preuzeti ulogu koju je dosad imala znanstvena fantastika. Čini mi se da je odsad zanimljivije svijet uzbuđivati svjetlosnim snovima, nego optičkim vlaknima.

Tvoj stil često proglašavaju eksperimentalnim. Što misliš o tome?

– Danas se u Francuskoj sve što nema subjekt, predikat i objekt smatra eksperimentalnim. Nemam dojam da eksperimentiram više od autora koji rade s hipertekstom. Pokušavam pronaći vlastiti tonalitet i sintaksu. Odabirem uzorke iz engleskog, francuskog, riječi pjesama, prijevode s Yahooa, zvukove elektroničke glazbe. Ističem razložnost, koherentnost i bit svijeta. Važno je imati teksturu, to je kao u slikarstvu.

Svijet sagledan u terminima informacija

Priznao si mi da ne čitaš mnogo, ali i da se sve više igraš. Zašto? Čega to ima u svijetu videoigara, a što ne nalaziš u književnosti?

– Danas manje čitam zato što sam nestrpljiviji. Igram se više zato što se u virtualnom svijetu općenito prolaze stanja koja nadilaze zabavu ili osobni razvoj. Uostalom, više uopće nemam dojam da se igram. Nastavljam raditi kao autor, ali u nekoj drugoj zbilji, to je sve. Područje virtualnog je proširenje imaginarnog. U njemu nalazim pojave o kojima sam sanjao da bi mogle proraditi – modele organizacije, nove tehnologije, nov odnos prema čuđenju. Pokušavam osmisliti kako bi se iluzija slobode mogla primijeniti u zbilji, ili kako bi računalna priroda mogla naći legitimno mjesto u našem svijetu. To je svojevrsna mitologija u izgradnji.

U tvom posljednjem romanu mnogo se govori o “rešetki”, nekoj vrsti unutarnje matrice glavnog lika. Što tebi znači takvo viđenje?

– Rešetka je slika načela noetičke znanstvene fantastike. Riječ je o tome da se svijet sagleda u terminima informacija, protoka, savršenstva oblika, a ne više u uzročno-posljedičnim odnosima: da se teritorij bez karte instalira na neko stvarno područje. Borges je, čini mi se, napisao odličnu pripovijetku o tome.

Na taj način svijet se intimno podijeli na kvadrate, da bi se poništio smisao kako bi se pojavilo neko novo gledište. To je matrica, a matrica upravo znači područje koje se nadograđuje na ono što nam nalažu osjetila, naša tradicija, naše mentalne, društvene ili materijalne ustanove. To je mjesto vječne evolucije, bez jasnih granica, područje eksperimentiranja, simulacija, koje bi nam moglo omogućiti da ispitamo mnoge stvari, da stavimo na kušnju našu civilizaciju, određene znanosti, diplomaciju, utvrdimo planetarno valjane pojmove, prepustimo to polje kapitalizmu kako bismo ga se riješili u zbiljskom svijetu. Nije riječ o tome da se virtualnost zamisli kao zamjenski prostor. Nego kao nadopuna.

U romanu Minuscules flocons... poput Dona DeLilla ili, usudio bih se reći Rolanda Barthesa, baviš se likovima iz suvremene mitologije. Ovdje je to Godzilla. Što tebi znače ti likovi?

– Ne volim se dosađivati. Osim toga, djelujem u kulturnom uzorku koji mi odgovara, u koji spadaju maskote s omota žitarica. Ta vanjština je s jedne strane sredstvo da se prizovu sve prošle priče, a potom i pokušaj da pobjegnem od svoje najgore neprijateljice – nostalgije.

Videoigre i glazba

Tvoj roman hrani se također cijelom teorijom urote i fantazmama o Disneyju.

– Disney ima posebno mjesto u mojem životu, s obzirom na to da je to sve do mladenačkog doba bila moja jedina kultura. Stoga sam razvio cijeli odnos s Disneyjevim svijetom, kao meni bliskim, gotovo posebnim iskustvom. To je imalo jednaku vrijednost onome što sam proživio. Kada sam ušao u krizu, razorio sam Disneyja i njegove vrijednosti, ali u njemu sam ostavio djelić sebe, jer sam istinski vjerovao u njega. Bio je to moj život: Ariel je bila moja zaručnica, a Baloo moj najbolji prijatelj. Trebalo mi je mnogo vremena da se priberem, da ponovo postanem svoj čovjek. Upravo pišem o tome, to je veoma složeno, čak vrlo intimno, ali vjerujem da će moći poslužiti ljudima, da vide kako je moguće pustiti da vas proguta neki sustav vrijednosti.

U knjizi se govori i o videoigricama, o društvu za stvaranje animacija, o području konektirane zbilje u kojoj živimo? Jesi li i ti dijete videoigara.

– Povijest tih igara oduvijek je pomiješana s mojom osobnom poviješću. Još od djetinjstva želio sam napraviti videoigru. Moje prve kreacije bile su igre sjena na naslonima automobila mojih roditelja tijekom noćne vožnje, kad smo se vraćali s odmora. Na njima sam vidio krajolike svršetka svijeta, tamo sam upravljao vozilima od sjene samo s pomoću misli, pokušavao sam utjecati na svjetlost. To je veoma uzbudljivo, napredovati u umjetnosti koja je tek na početku. Ne zanima me toliko sama igra (premda igram sve što se pojavi) koliko sam taj svijet, pobude, geste. Postojani svjetovi za mene svakako znače pripovijedanje o sadašnjosti. Uvijek sam svoje knjige zamišljao kao cjelovite svjetove, kao krajolike, u kojima se sve događa više ili manje narativno. Želio bih produbiti ideju o noetičkom virtualnom svijetu, svojevrsnom Internetu duha.

U romanu priznaješ da te očarava glazbenik Ryoji Ikeda. Kako si i zašto odabrao tako osobitog umjetnika? Što on znači za tebe?

– Divim se ljudima koji idu do kraja u svojim postupcima. Ikeda mi je dao vrlo jasnu viziju nečega što već dugo nosim u sebi, jednu frekvenciju. Moja kultura često ima ulogu iskustva, dakle moj se život može promijeniti s nekom pjesmom, kroz neku knjigu. Lygia Clark ili Kate Bush također me zadivljuju na svoj način. Jednom sam gotovo otišao do Kate Bush da bih je pitao hoće li se udati za mene. Ali, ipak sam ostao kod kuće.

S francuskoga prevela Snježana Kirinić.

Objavljeno u francuskom e-časopisu Fluctuat www.fluctuat.net/3324-David-Calvo-Minuscules-flocons-de-neige