Razgovor s Jasonom Pierceom

Moram priznati da sam osjećao tremu prije nego što sam nazvao Jasona Piercea, suosnivača Spacemana 3 i, kasnije, Spiritualizeda. Iz daljine je Pierce uvijek izgledao pomalo manijakalan u odnosu s medijima, prihvaćajući pozornost kako bi govorio o procesu stvaranja albuma, no brzo se povlačeći ako bi mu bilo postavljeno bilo kakvo pitanje o njegovu osobnom životu, ovisnosti o drogama i problemima među članovima njegovih bandova.

  No, njegova mi glazba mnogo znači – posebice sve opsesije u njegovim pjesmama, preplavljujući zvučni volumen i neprekidna tenzija između putovanja s Isusom i leta na drogama te moguće smrti na tom putu. Dok slušam album Spiritualizeda, tada ga slušam više puta na dan nekoliko dana, potpuno predan Pierceovoj osobnoj viziji. Kada napravi novi album, tada to čini posvećen do krajnosti.

Iznenadilo me što je Pierce bio tako razgovorljiv nakon što se probudio oko podneva u njujorškom hotelu. Naš razgovor prešao je vremenske granice koje je postavio njegov izdavač i neprestance je  ostavljao dojam iskrenosti, pažnje i promišljenosti. Proteklih nekoliko godina Pierceu je bilo doista teško –  2005. gotovo je umro – pao je na težinu od 50 kilograma i zatajili su mu dišni oragni na liječenju u londonskoj Kraljevskoj bolnici. Dijagnosticiran mu je bio uznapredovali periorbitalni celulitis s obostranom upalom pluća.  Kad je ponovno došao k svijesti, morao je dovršiti album s pjesmama koje nije više mogao povezati. Pronašao je muzu u jednom filmskom redatelju te, još jedanput, u američkoj soul i folk glazbi. Songs in A&E, Pierceov šesti album sa Spiritualizedom, voluminozan je, ultraglasan povratak slavi. I taj svemirski čovjek voli govoriti o njemu.

Hvatanje trenutka

Koliko je zastrašujuće bilo nakon boravka u bolnici misliti da ćeš možda morati odustati od pjesama koje si napisao. Mnogo rada bilo bi jednostavno bačeno.

– Ponekad se činilo kao da je isto tako teško dovršiti kao i baciti. Ipak, sve su te pjesme napisane prije moje bolesti. Cijeli je album rađen s idejom o nekakvim fikcionalnim likovima. Zamisao je bila stvoriti album što manje vezan za mene, te sam se nadao da bi zbog te polazne pretpostavke mogao nastati album dosta različit od svega što sam do sada napravio. No, kad sam se vratio nakon bolesti, sve su se pjesme doimale duboko osobne, gotovo kao da su više govorile o meni negoli da sam ih namjerno pisao sa sobom kao glavnim likom. Bilo je mučno i gotovo nemoguće uhvatiti se u koštac s materijalom sve dok se nije uključio Harmony (Korine, filmski redatelj – op.a.).

Koliko dugo poznajete Harmonyja?

– Upoznao sam ga kad je došao pogledati moj nastup na koncertu Daniela Johnsona. Prišao mi je i pitao me bih li želio napisati glazbu za njegov film Mister Lonely… Odlučio sam paralelno s glazbom za film raditi i na svom albumu, tako da se to dvoje isprepleće. Djelići filma su u mojem albumu i djelići albuma u filmu. Film je dao albumu atmosferu, osjećaj prostora koji prije nije imao. Prije nego što sam počeo raditi s Harmonyjem, album je zvučao kao jedanaest starih pjesama koje se izmjenjuju jedna za drugom. Film mu je dao taj prostor u kojem se sada nalazi i čini da sve funkcionira.

Također, Harmony je najluđa osoba koju sam upoznao, doista je ekstreman. Golemost cijele te stvari, tog filma, meni je pomogla shvatiti album u perspektivi. On je ludi kurvin sin koji se uhvatio sa svim time u koštac, a ja samo spajam posljednje dijelove slagalice. Bila je to čista sreća za mene u umjetničkom smislu, no također i odnos zasnovan na prijateljstvu, razumiješ?

Miksanje je uvijek bilo vrlo važno za albume Spiritualizeda. Ozloglašeni ste zbog toga što se dugo borite s tim procesom. Kakva je razlika bila na novom albumu?

– Mnogi od tih izazova isti su na svakom albumu. Moraš pronaći taj prostor. Moji albumi nemaju konvencionalni miks, u stilu: “Oh, evo, ovo zvuči u redu”. Ne želim reći da su to nekonvencionalni albumi, no moraju pronaći svoj prostor. To je gotovo u cijelosti pitanje slučaja. S tim albumom pokušao sam sve i ne smeta mi krenuti različitim putovima za koje znam da će završiti slijepom ulicom. No, na tom putu možda pronađem nekakav sitan dragulj koji ću ponijeti sa sobom u idući proces. To je čudno, jer sam miksanje toga albuma završio bez studijskih efekata. Završio sam u istoj situaciji u kojoj sam bio s Amazing Grace, kada je sve što sam dodao u fazi miksanja zvučalo kao da sam materijal provukao kroz reverb ili nešto slično. Tako da svi odjeci u zvuku albuma dolaze isključivo od prostorija u kojima su pjesme snimane.

Takva je bila energija i bio sam vrlo sretan, jer sam o tome govorio dok sam radio na onim albumima s Williamom Parkerom, Evanom Parkerom i Matthewom Shippom (Spring Heel Jack Live iz 2003.). Ti su albumi usmjereni potpuno na izvedbu, na uključivanje mikrofona i hvatanje tog trenutka, ne na produciranje albuma, razumiješ? Stalno ponavljam da mi je zlo od slušanja produkcije nekih glazbenika, ljudi koji nemaju ideje, nemaju pjesme, nemaju ništa što bi mogli reći, no i dalje su u stanju zavarati uši slušatelja da su njihove pjesme sazdane isključivo produkcijskom tehnikom. Želio sam da moj album bude pošteniji: “Pa, to smo mi. Uključili smo mikrofon. Ovako zvučimo.”

Ljudi mi govore: “Albumi su mrtvi. Moraš raditi glazbu u komadićima koje ljudi mogu daunlodati.” Pa, ne želim to raditi. Ja snimam albume, stvaram stvari koje imaju svoje vrijeme i prostor i međusobno se nadopunjuju. Postoji poveznica između određenih pjesama i određenih tema i ideja. Ja im odgovaram u stilu: “Što je sljedeće? Ako tražite komadiće glazbe, snimit ću sam samo refren ili im dati da daunlodaju samo tonove A i E.” Možeš pročitati odlomak iz romana ili knjige u nekom časopisu, no ne možeš opovrgnuti da je iz knjige, razumiješ?

Ne snimam albume za taj medij preko kojega ću ih pokušati prodati. Prodaja albuma ne može nikad biti važnija od onoga što doista stvaraš. Previše je toga na svijetu – na svim mjestima, ne samo u glazbi. Previše. “Kužiš tu novu briju?” “Hej, to je cool.” “Moraš kužiti briju, to je ono što danas prodajemo.” Mislim da je to sranje.

Iskrena i izravna glazba

Spomenuo si prodaju tonova A i E, umjesto albuma. Možeš li objasniti tu igru riječi iz naslova albuma.

– U Engleskoj “A and E” znači isključivo “Accident and Emergency”. Taj natpis stoji na svakoj bolnici.

Je li se ta medicinska referencija pojavila tijekom tvojega boravka u studiju ili razmišljanja o razdoblju bolesti?

– Imam osjećaj da je bila u studiju prije nego što sam ja uopće ušao u njega. No, bojim se da mi je u vezi s tim sjećanje prazno. Bila je dobra igra riječi; nije trebala aludirati isključivo na boravak u bolnici. Ideja je bila… mislim da to ne moram niti objašnjavati… da tonovi A i E u glazbenom smislu i slučaj da su ove pjesme… na neki način se to slaže sa svim mojim pjesmama. Mislim da su sve one nezgode i hitni slučajevi (accidents and emergencies, op. prev.). Ne znam zašto se bavim tim poslom. To nije jednostavan proces, mislim da čak nisam niti darovit na način da netko dođe s mikrofonom i kaže: “Hej, ovaj tip stvarno zna svirati gitaru.” Ne znam! Čak i ne sviram gitaru. Jedino sviram gitaru kada izlazim na pozornicu, i to je to. Učinilo mi se da to odgovara pjesmama i načinu na koji su nastale.

Govorio si o tome kako pjesme ne moraju nužno biti autobiografske, posebice u vezi s Let It Come Down, tako da se čini da te uvijek zanimalo pisanje o temama nevezanima za tebe osobno. Govorio si o likovima koji su postojali prije završnoga rada na tom albumu. Zbog čega to nisi pokušao učiniti?

– Mislim da jednostavno moraš biti pošten – najbolja glazba snima se gotovo slučajno i stvaraju je ljudi koji ne pokušavaju isključivo zaraditi novac… Stalno se govori o glazbenoj industriji i prodaji  albuma i svemu tome, no tako se zanemaruje vjerojatno većina stvorene glazbe, a ona nije napravljena isključivo da bi se prodala niti da bi bila vezana za neku određenu industriju. Postoji golema količina glazbe nastale tako što je netko imao kasetofon koji je uključio i pritisnuo tipku za snimanje u svojoj sobi. Velika količina takve glazbe dolazi iz Amerike.

Jednostavno smatram da glazba mora biti iskrena i izravna, tako da nisam nikad pisao o likovima, no taj album isključivo govori o skupini ljudi koja je trebala nastanjivati pjesme koje nisam nikad snimio. The Waves Crash In zvala se The Old Man Says Goodbye to His Daughter at the Gate i govorila je upravo o temi iz naslova. Bila je riječ o starcu ispunjenom ponosom i tugom što je njegova kći dovoljno stara da napusti dom i ode u svijet. Cijela njegova budućnost bila je utjelovljena u toj jednoj osobi u kojoj se on nastavlja kroz vrijeme. Borrowed Your Gun također je govorila o sličnoj temi, o tome kako je budućnost vezana za djecu. U stihovima s kraja The Waves Crash In djevojka se obraća ocu. On govori nešto u stilu: “Gledaj, zbilja mi je žao što odlaziš, no nastojat ću ostati zauvijek s tobom.” A djevojka mu uzvraća stihovima: “Znam da misliš da sam jaka, no u posljednje vrijeme posrćem.”

No, kao što sam već rekao, to je bila pozicija s koje sam krenuo. Ipak, pjesme su promijenile teme. Postale su duboko povezaen sa mnom i s time što mi se događalo. Sada kad su gotove i kad ih ljudi mogu čuti, čak i to je nevažno. Prije ili kasnije pjesme će početi govoriti o onome i za onoga tko ih bude slušao. Milijun sam puta ponovio da nitko tko sluša kako Ray Charles izvodi I Can’t Stop Loving You ne razmišlja o tome koga to Ray ne može prestati voljeti. Svi povezuju glazbenikove teme sa svojim životima. To će se dogoditi i s ovim pjesmama.

S engleskoga preveo Zoran Lazinica. Objavljeno na www.pitchforkmedia.com/article/feature/50952-interview-spiritualized