Razgovor s Jeffom Sharletom

Prije šest godina novinar Jeff Sharlet ubacio se u evangelističku podzemnu organizaciju po imenu Obitelj. Skupina se sastoji od kongresnika, članova vlade i mnogih drugih moćnika iz Washingtona. Za razliku od Pata Robertsona i drugih poznatih kršćanskih konzervativaca, Obitelj djeluje izvan očiju javnosti – ali to nikako ne ograničava njezin utjecaj ili moć. Sharletova knjiga The Family: The Secret Fundamentalism at the Heart of American Power (Obitelj: tajni fundamentalizam u srcu američke moći) otkriva tko su doista muškarci u pozadini sve jačega evangelističkog pokreta u Americi.

Znate li da Nacionalni molitveni doručak sponzorira sumnjiva spletkarska skupina elitnih kršćanskih fundamentalista? Nova knjiga Jeffa Sharleta omogućuje nam rijedak pogled na nevjerojatnu mrežu poznatu po imenu Obitelj, bratstvo i međunarodna zaklada. Obitelj je prije sedamdeset godina osnovao norveški evangelistički doseljenik nastanjen u Seattleu, Abraham Vereide. On je 1935. rekao da mu se Bog javio u viziji i otkrio u čemu je kršćanstvo pogriješilo - u usredotočenosti na siromašne, slabe i patnike.

Vereide je shvatio da siromašni beskućnici ne mogu stvoriti Kraljevstvo Božje. Neki kršćani vjeruju da je Drugi Kristov dolazak neizbježan, ali članovi Obitelji ne. Uvjereni su da se Isus neće vratiti dok ne sredimo naše zajedničko domaćinstvo. Kada bismo čekali da siromašni beskućnici preurede svijet prema liku Božjem, mogli bismo tu ostati zauvijek.

Osim toga u Seattleu su 1930-ih sindikalni djelatnici pokušavali privući siromašne beskućnike. Kršćanstvo je obećavalo nagrade u zagrobnom životu, ali su se radnici na pacifičkom sjeverozapadu počeli pitati zašto moraju toliko dugo čekati. Umjesto da se natječe na tržištu rada s radnicima cijeloga svijeta, Vereide je potražio drugačije mjesto. Njegov novi plan bio je da moćne muškarce okrene Bogu – i gle iznenađenja, i Bog je mrzio sindikate. U osobnim razgovorima i na sastancima malih skupina Vereide je ujedinio industrijske prvake i političare u Biblijski bedem postavljen nasuprot sve većoj moći ujedinjenih radničkih snaga.

Krajem 1940-ih Obitelj je pomogla preokrenuti ključne odredbe New Deala koje su prvotno bile u korist radnika. Kasnije je obavila i svoj dio u vezi s Hladnim ratom odgajajući protukomunističke moćnike diljem svijeta, uključujući i tiranine poput Suharta u Indoneziji.

Na popisu trenutačnih i bivših članova Obitelji nalaze se senatori, kongresnici, neki od 500 najmoćnijih direktora prema časopisu Fortune, generali i barem jedan sudac Vrhovnoga suda. Obitelj ne objavljuje popise članova i svi su se zakleli na tajnost, tako da je nemoguće doznati potpuni popis.

Senatorica Hillary Clinton uključena je u Obitelj od 1993, kada se kao prva dama priključila molitvenom krugu Bijele kuće za žene političara. Ona je također tražila duhovne savjete sadašnje glave Obitelji Douga Coea. Sharlet tvrdi da je Clintoničina duga povezanost s Obitelji pomogla stvoriti joj poslovne veze s moćnim vjerskim konzervativcima kao što je senator Sam Brownback, član Obitelji i borac za ukinuće prava na abortus.

U prigradskim naseljima Obitelj odgaja sljedeću generaciju molitvenih ratnika. Sharlet je proveo gotovo mjesec dana u Ivanwaldu, naselju u Virginiji kamo odlaze djeca članova Obitelji da se okruže Isusom i da čiste kupaonice kongresnika i senatora. Obitelj također vodi i kuću u C Streetu u Washingtonu. Taj je Centar primio niz federalnih zakonodavaca, uključujući senatora Johna Ensigna iz Nevade. Stanovnici tvrde da je to samo jeftino mjesto za život, ali  Sharlet je iz prve ruke vidio da je to vjerska zajednica. A što se tiče Porezne uprave, Centar u Ulici C je crkva jer ne plaća porez. Članovi će vam reći da je Obitelj samo skupina prijatelja. No kao što je Sharlet otkrio, 600 kutija s dokumentima u arhivu Billyja Grahama govore drugačiju priču.

“Nema vlasti da nije od Boga”

Što je zapravo Obitelj?

- To je međunarodna mreža evangelističkih aktivista u vladi, vojsci i gospodarstvu. Obitelj je posvećena ideji da je kršćanstvo pogrešno postupalo dvije tisuće godina usredotočujući se na siromašne, slabe i patnike. Obitelj kaže da bi se umjesto toga kršćani trebali brinuti o bogatima; ne o siromašnim beskućnicima, nego o onima koji već imaju moć. Jer ako mogu privući te ljude Isusu, tada dobivaju sve. Tome je posvećena ta mreža. Ona uključuje neprofitne organizacije, skupine stručnjaka, mnoga ministarstva…

Odakle im ideja da bi trebali služiti bogatima i moćnima? Čini se da u kršćanstvu nema puno temelja za takvo gledište.

- Iz dvaju izvora. Osnivač Obitelji Abraham Vereide govori o “novom otkrivenju” koje je primio noću 1935, u viziji koja je bila odgovor na Veliku recesiju, a posebice na niz vrlo uspješnih radničkih štrajkova koje je on shvaćao kao izazov božjoj vladavini. I tako, dolazi Bog i daje mu  to novo otkrivenje i govori mu: “to je ono što sam zapravo cijelo vrijeme htio reći...”

Na početku Vereide i Obitelj nisu zapravo govorili o Svetom pismu, ali kako je vrijeme odmicalo, počeli su sve više prizivati određeni stih iz Pavlove poslanice Rimljanima, inače vrlo popularne među fundamentalistima: “...jer nema vlasti da nije od Boga.” I nastavlja se govoreći da ćete – budete li se odupirali toj vlasti - biti u velikoj nevolji. Shvaćen doslovno, to je ključni tekst autoritarnog kršćanstva.

U Obitelji puno podanika izričito izjavljuje kako se dive Hitleru i drugim autoritarnim političarima. U kolikoj je mjeri riječ o divljenju njihovu stilu, a u kolikoj njihovu sadržaju?

- Ja bih rekao da tu nema mnogo razlike. Proveo sam dosta vremena s tim ljudima i sjećam se da sam ih jedanput upitao: “U čemu je stvar s tim izjavama o Hitleru?” A oni su odgovorili: “O, nisu tu važni ciljevi, nego sredstvo.” Ali većini nas i to sredstvo izgleda jako loše. To sredstvo je autoritarnost. A to je vrlo blizu sadržaju, jer izrasta iz vrlo širokog pokreta elitista iz 1930-tih koji je zaključio da je demokracija došla do kraja svojega puta, da je bila privremena faza u svjetskoj povijesti. I tako su ti ljudi eksperimentirali s različitim alternativnim opcijama. Sjetite se da je prije Drugoga svjetskog rata bilo sasvim legitimno i prihvatljivo podupirati fašizam.

Kad sam pročitala knjigu, sjetila sam se eseja Umberta Eca Vječni fašizam, koji daje neku vrstu popisa osnovnih značajki fašizma. Koliko tih kriterija ispunjava Obitelj?

- Meni je kao vodič za fašizam koristila knjiga povjesničara Roberta Paxtona. On je fašizam sveo na pet ili deset načela. Obitelj zadovoljava oko 80 posto tih načela, ali ne sva. I važno je istaknuti tu razliku. Mislim da mnogi progresivni mislioci žele sve loše svesti na fašizam. Na kugli zemaljskoj postoji više vrsta loših stvari. Jedan od argumenata u mojoj knjizi jest taj da oni nisu fašisti - oni su zapravo nešto još gore. Nisu fašisti, jer javno ne podupiru nasilje. Mnogo se nasilja događa u različitim oblicima, ali u fašizmu se smatra da nasilje ima moć iskupljenja.

Imperijalistička ideologija

Znači da ne vjeruju u doslovan fizički sukob kada sebe opisuju kao ratnike u borbi za Isusa?

- O, ne. Smatraju da je nasilje u redu, ali ne vole ga kao što ga vole fašisti. Njihov čelnik Doug Coe kaže da je Biblija prepuna masovnih ubojstava. I to je točno. Razlika je u tome što se europski fašizam temeljio na ideji da možete postati istinski čovjek samo putem nasilja. Obitelj će reći: “O, ne, mi želimo mir. Hitleru nije bilo do mira. Cilj mu je bilo to iskupljujuće nasilje”.

Drugo, razlikuju se u strogoći svojega nacionalizma. Obitelj je američka ideologija i ima u njoj mnogo američke ideologije, ali ipak, njezin je utemeljitelj bio norveški doseljenik. Obitelj je pluralističnija od europskog fašizma, čije je glavno pitanje bilo pročišćavanje krvi. Obitelj je imperijalistička ideologija i zato smatram da je gora od fašizma. Od Drugoga svjetskog rata fašizam nije bio baš moćna ideologija, ali imperijalizam jest.

Kakvo carstvo imaju na umu?

- Misle na carstvo koje imamo. Doug Coe kaže: “Radimo s moći ondje gdje možemo i gradimo novu moć ondje gdje ne možemo.” Obično rade unutar centara moći. Rob Shank, još jedan desničarski kršćanski aktivist u Washingtonu, ističe: “Obitelj živi s onime što jest.”

U razdoblju odmah nakon rata govorili su o kršćanskom danu D i Washingtonu kao glavnom gradu kršćanstva. I bili su vrlo uzbuđeni u vezi s Trećim svjetskim ratom, puni energije. Ali smirili su se i priklonili projektu američkoga Hladnog rata, koji je na kraju postao imperijalistički projekt.

Kakve je veze Obitelj imala s filmom B produkcije The Blob?

- Najbolja ilustracija sudjelovanja Obitelji u Hladnom ratu jest nešto što sam našao sasvim slučajno - film The Blob iz 1958. Sve je počelo 1957. na Nacionalnom molitvenom doručku. The Blob je bio poznat film strave i užasa i smatrao se metaforom za komunizam. Tako su oni zamišljali da se širi komunizam. U to doba američka mašta nije mogla shvatiti pojam ideologije, pa je tu morala biti neka prava ljepljiva tvar koja zahvaća sve više ljudi, raste i širi se. Koliko se sjećam, na kraju se razori cijeli grad. Logika filma jest da moramo razoriti selo kako bismo ga spasili. To je bila i logika u Vijetnamu.

Projekt je zapravo počeo na Nacionalnom molitvenom doručku. Taj filmaš koji je stvarao fundamentalističke filmove, Irvin “Shorty” Yeaworth, tražio je nekoga tko bi snimio taj film. Kate Phillips bila je glumica u znanstvenofantastičnim filmovima B-produkcije. Nekršćanska desničarka - tamo je bila kao gošća prijateljice. Bila je tamo na doručku i postali su prijatelji. Na kraju su snimili film.

Uz The Blob pojavio se još jedan film. Taj drugi film koji je porodio Molitveni doručak jest Militant Liberty (Ratoborna sloboda). John Groger, kojeg su plaćali Obitelj i Pentagon, bio je opsjednut snimanjem luckastih filmova, gotovo uvijek previše čudnih za Pentagon, zato što je bio tako čudan i zato što je uporno za širenje komunizma krivio japansku popularnu kulturu.

Japansku popularnu kulturu?

- Ne zaboravite da je postojao dosta snažan komunistički pokret u Japanu nakon Drugoga svjetskog rata. Japan bi bio komunistička zemlja da im nismo prodali cijeli politički sustav u paketu. To je ta “blob” (žlundrasta mrlja, nap. ur.)  iz naslova filma. Cijeli taj pristup oslikava njihovo shvaćanje komunizma i način na koji je reagirala Amerika. Pravi je problem u nesposobnosti – nikada nisu razumjeli protiv koga su se borili. Možete reći: “Hej, ja se slažem s antikomunizmom” – ali oni su uvijek naginjali ratovanju s tim nekim ludim planovima i mrežama. To nije način za borbu protiv staljinizma, koji jest zla ideologija. To je istinito i kad vidim što Obitelj čini danas u državama  srednje Azije. Prema Strateškoj odluci o Putu svile iz 1999, koju je sponzorirao Sam Brownback a obnovio je republikanac Joe Pitts 2006. borba protiv militantnog islama u srednjoj Aziji vodi se tako da se pomaže diktatorskim režimima. To je vrsta pomoći kakvu daju moćnici. Siledžije su oduvijek znale da mogu iskoristiti Obitelj... kada vidite Suharta kako kleči i moli se Isusu s članovima Obitelji – on je, tehnički gledano, musliman, ali čak nije ni to; on je diktator.

Teologija koja štuje moć

Nešto kao Daniel Plainview u filmu Bit će krvi? (Plainview je ciničan naftaš koji je napravio veliku predstavu od svojega preobraćenja na kršćanstvo kako bi učvrstio svoju moć u gradu.)

- Daniel Plainview je bio pošteniji. To je dobra usporedba, toga se nisam sjetio. Neki od tih diktatora iz srednje Azije baš i nisu mekani dečki. (Na nekoj razini Obitelj razumije što se događa.) Jedan član kaže da bi radije pustio unutra nekoliko vukova negoli izgubio ijednu ovcu. Samo bih želio znati - kada će stići te ovce? Jer zasad imaju samo vukove. Zanimljivije je to vidjeti ne kao cinizam, nego kao logičnu posljedicu teologije koja štuje moć. To ne znači da njihov sustav ne funkcionira, nego upravo suprotno.

Ima li to stajalište neke veze s neobičnom teologijom Obitelji? U knjizi ističeš da oni propovijedaju neku vrstu krajnjeg subjektivizma, odbacivanja povijesti, doktrine, institucija i svih rituala, sve dok ti religija jednostavno ne sine u glavi.

- To je vrlo važno. To je zavodljiva ideja i za mnoge ljevičare. Ta stajališta potječu još iz 1930-ih. Radilo se o osjećaju da je demokracija odslužila svoje. Kada god odbacite povijest, odbacujete odgovornost. Ironija je u tome da ponekad i ljudi na ljevici govore isto: “Nećemo se upetljati u institucije i religije” – a da ne spominjemo povijest takve retorike u antikatoličanstvu i antisemitizmu. Kada god odbacite povijest, odbacujete stvari za koje biste voljeli da ih niste učinili, te odgovornost za njih. Kad ljudi kažu “nećemo se petljati u zakone i pravila”, oni misle kao antisemiti. Možda ne znaju da tako pripadaju takvoj povijesti mišljenja.

Smatraju da je loše poznavati povijest?

- Jednostavno ih nije briga. Jedna od ironija moje knjige jest to da su sada moji dužnici. Znam više o povijesti njihova pokreta nego oni. (Zato su bili toliko opušteni u vezi s dokumentima Obitelji koji su završili u arhivima Centra Billyja Grahama.) Nije im palo na pamet da bi tamo netko mogao pronaći nešto loše, uključujući različite vladine dokumente koji nisu trebali biti tamo.

Izabrani od Boga

U knjizi je priča koja mnogo govori o tome kako Obitelj djeluje - ona o tajnom dopisu iz Južne Afrike...

- To je moj omiljeni dokument iz cijelog arhiva. Mislim da je to bilo negdje 1980-ih: Obitelj je bila dosta uključena u zbivanja u Južnoj Africi podupirući desničarski crnački pokret koji je vodio Mangosuthu Buthelezi. Pripadali su skupini bijelaca iz Južne Afrike koja ga je odgajala. Operativac Obitelji napisao je pismo svojem kolegi u kojem je istaknuo: “Morate biti vrlo oprezni, mi ne razumijemo one izvana. Zato djelujemo posredovanjem mreža i prijateljstava i puno putujemo. Nikada ne stavljajte ništa konkretno na papir.” Kolega mu je na to odgovorio: “Razumijem, kopirao sam vaše upozorenje i poslao ga svim suradnicima.” Ne znam je li bio pasivno agresivan ili samo glup ko’ vol.

U knjizi kažeš da Obitelj postupa prema moćnim ženama poput Hillary Clinton kao da pripadaju nekoj vrsti “srednjeg roda” - riječ je o ženama, ali ne smatraju ih podređenima poput običnih žena...

- Dok sam bio u Ivanwaldu, viđao sam te mlade žene kao sluškinje. Potjecale su iz bogatih obitelji. Bile su to žene koje su u životu imale mnogo privilegija. Očekivali biste da će raditi velike stvari jer su imale dobro zaleđe (ali im je Obitelj dala da ribaju podove i poslužuju kavu). Zatim bi došla neka žena koja je politički čelnik i to bi bila sasvim druga pjesma. Postoje žene poput Grace Nelson, supruge konzervativnog demokrata Billa Nelsona. Ali očito je da je Grace glavni političar u tom braku. Ipak, ona je samo supruga, manje važna. Ista stvar vrijedi i za Joanne Kemp. Njezin muž Jack Kemp dosta je agresivan čelnik, ali Joanne je dovela kršćanske ideje u Washington i osnovala neprofitnu zakladu Schaeffer za proučavanje tih zamisli. Treći rod djeluje na dva načina u Obitelji: postoje vrlo snažne supruge koje su često osobe jake volje. A postoje i žene, poput Hillary Clinton, koje su isto što i muškarci, što se njih tiče.

Kakva je veza Hillary s Obitelji? Što ona dobiva?

- Dok sam istraživao za knjigu, znao sam da je Hillary čudno povezana s njima. Nisam tome posvećivao neku veliku pozornost dok nisam počeo pripremati izvještaj o senatoru Samu Brownbacku. Svi su znali da sam novinar iz časopisa Rolling Stone te da sam vjerojatno liberalniji od njih. Zato mi je mnogo ljudi iz Obitelji, u namjeri da se pokažu prijateljski raspoloženima, reklo da je Hillary Clinton s njima u dobrim odnosima. Rekli su mi da dolazi na redovita duhovna savjetovanja s Dougom Coeom.

Još se savjetuje s njim?

- To je bilo 2005. i odbila je to komentirati. Kada ju je novinar NBC-a pitao o tome, njezin jedini odgovor bio je da nije njihov član te da nikada nije Dougu Coeu dala novac – to je bio čudno formuliran odgovor.

Obitelj ima neke čudne ideje o tome što znači biti izabran od Boga. Ispričaj mi o događaju kada je sin Douga Coea, David Coe, svratio u Ivanwald kako bi braći govorio o odabranosti.

- Dolazio bi u Ivanwald kako bi govorio mladićima o svojoj viziji biblijskog vođe. Jednog je dana rekao bratu Beau: “Pretpostavimo da mi je netko rekao da si silovao tri djevojčice – u tom slučaju, što bih mislio o tebi?” Beau, kako je ljudsko biće, odgovorio je: “Da sam dosta loš?” Ali David Coe dodaje: “Ne, ne, ne bih. Jer ti si izabran... poput kralja Davida.”

Seksualne ispovijedi u malim skupinama

Ima li Obitelj drugačije stajalište o seksualnom moralu nego ostali fundamentalisti?

- U jednom je dijelu njihov seksualni moral vrlo restriktivan, tradicionalan, fundamentalistički. Frank Buchman je jako utjecao na njih, a on je bio član skupine Moral Re-Armament (Moralno naoružavanje) 1930-ih. Bio je i jedan od prvih začetnika napada na homoseksualce iz redova kršćanske desnice. Čak je napisao pamflet o tome kako uočiti homoseksualce - njihove zelene cipele i njihovu naklonost brušenoj koži.

Eksplicitna seksualna priznanja u malim skupinama velika su stvar u Obitelji, zar ne?

- Da. Počeo sam na to obraćati pozornost kada sam posjetio Westmont College, veliku bazu za novačenje novih članova Obitelji. Neki su tamošnji profesori jako usredotočeni na seksualne ispovijesti u malim skupinama: roditelji potroše 80 tisuća dolara kako bi djecu poslali na studij, a oni sve napuste i postanu vozači Douga Coea. Tada kažu roditeljima da su sjedili u krugu i govorili o masturbaciji. Naravno, takve stvari ne rade na tjednim molitvenim krugovima u Senatu.

Sam Brownback rekao mi je da postoje dvije funkcije seksualnih ispovijedi: priznaš i pomognu ti. Kažeš: “Moja djevojka i ja smo se gotovo držali za ruke neki dan”, a oni odgovore: “Nemoj to činiti, brate!” To je također način za stvaranje veza u skupini - ako sam imao homoseksualne misli i kažem to skupini, tada znaju nešto o meni. I ako kažete da ste prevarili ženu, ponovno znaju nešto o vama.

Neka vrsta uzajamno osigurane destrukcije?

 - Da.

Zanimljiv se paradoks proteže knjigom. Obitelj je i revolucionarna i elitistička. Vide sebe kao ratnike sa zadaćom da promijene svijet, ali su zapravo oni vladari svijeta.

 - Sva ta revolucionarna retorika služi statusu quo. Prava prijetnja desnice nije u tome što će učiniti, nego u onome što je već učinila. Morate razmotriti događaje u Americi – koja je dio carstva – nasuprot onome što se događa u ostatku svijeta. Obitelj smatra da bi stvari trebale ostati takve kakve jesu. To je kao da New Deal vrtiš unatrag. Franklin Delano Roosevelt dolazi i kaže: “Promijenimo stvari.” Obitelj kaže - ne.

Znači, Obitelj voli revolucionarnu retoriku, ali zapravo želi da stvari ostanu kakve jesu?

- Riječ je o prisvajanju cool stvari iz Avenije Madison. Kontrakultura je u modi, i to je najbolje prodavano oruđe. Kapitalizam je oduvijek znao da može iskoristiti tu retoriku kontrakulture (kao alternativne opcije komunističkoj retorici). Eisenhower je 1950-ih shvatio da je retorika komunizma puno privlačnija običnim ljudima od retorike kapitalizma. “Svi će sve dijeliti” privlačnije je od: “Ako ste sretni, zarađivat ćete za život; a ako niste, sami ste si krivi što ćete patiti.” Vlada se često okretala vjerskim desničarima kako bi prodala kapitalizam. To je propalo. Pa su pokušali proširiti narodni kapitalizam koncentrirajući se na ljubav. To su desničari razumjeli onako kako ljevičari nisu. Ljevici koja se svodi isključivo na reakcije nešto nedostaje. Ne možete samo reći: “Pogledajte, još jedan pokvareni Bushev službenik!” Ne. Potrebno je mnogo više radosnije politike.

S engleskoga prevela Margareta Matijević Kunst.

Objavljeno na www.alternet.org/rights/87665/?page=entire