Razgovor s Laurom Marchig

U posljednje vrijeme stalno nailazim na sugovornice za čije mi predstavljanje treba i do pola kartice teksta. Ni vas ne mogu predstaviti jednoznačno; pjesnikinja ste, direktorica Talijanske drame u riječkom kazalištu, prevoditeljica, urednica, autorica… Kako biste objasnili tu višestrukost, raznolikost tako prisutnu kod žena danas? Što vas motivira da budete toliko angažirani?

– S jedne su strane karakteristike talijanske zajednice; riječ je o maloj zajednici, ali s velikim interesom za raznovrsne kulturne aktivnosti, kako one koje već postoje, tako i nove. Da bi se sve realiziralo potrebno je da njezini intelektualci, ujedno i entuzijasti, istovremeno djeluju na više strana, na neki način to je njihova dužnost. Premda ponekad upadnem, kao i drugi, u stanje koje u šali zovem “intelektualnom shizofrenijom”, ipak je riječ o poslovima koji mi se sviđaju, koje volim raditi, koji zadovoljavaju moju želju za istraživanjem što su sasvim jasni motivi za djelovanje, ona druga, ljepša strana.

Statična kazališta i politika negostovanja

Svjedoče tomu i neposredni povodi ovom razgovoru – netom održana premijera predstave Bonaventura veterinario per forza/ Bonaventura veterinar na silu, koprodukcija s pulskim kazalištem nove predstave Laryja Zappie, novi broj časopisa La Battana… No, prije svega, kakvom biste ocijenili kazališnu scenu u Hrvatskoj danas; i u smislu produkcije i recepcije? Kako je na toj kazališnoj mapi pozicionirano HNK “Ivana pl. Zajca”, a potom Talijanska drama s obzirom na jedinstvenost samog svog postojanja unutar jedne nacionalne kazališne institucije?

– Mislim da možemo govoriti o pomaku u hrvatskom teatru, prema istraživanju novih formi u čemu značajnu ulogu ima činjenica stalnog, stabilnog financiranja. No, to je ujedno i velika prepreka, kazališta su nam statična, nepokretna, u komunikaciji samo sa sredinom u kojoj djeluju. Mislim kako se na sistemskoj razini sezone moraju drukčije osmisliti, da postoji mogućnost da se u Osijeku igraju predstave iz Rijeke, da splitske predstave igraju u Varaždinu. Trenutačno, takva su gostovanja sporadična, što je, znam iz vlastitog iskustva, problem i tehničke prirode – kada ste na gostovanju, jer jedna je tehnika, uvelike ste ograničili izvedbu repertoara u matičnoj kući. Izuzmemo li Zagreb, gdje još i dolaze strane predstave, u ostalim sredinama to je vrlo rijetko; u Rijeci je to donekle ublaženo Festivalom malih scena i Riječkim ljetnim noćima, ali smatram da su potreba i interes daleko veći. Kada je riječ o Talijanskoj drami, prvenstveno nas se percipira kao manjinsko kazalište. I kada radimo velike predstave, koprodukcije s renomiranim stranim kazalištima, dođemo do Portugala, Venecijanskog bijenala i drugih velikih festivala još postoji svojevrsna zadrška. U percepciji nekih ljudi ostajemo manjinsko kazalište.

Izlazak iz geta i put do Drugoga

Osobno, dovođenje strip junaka na pozornicu, radnu suradnju ansambala dvaju kazališta, čitam kao ono premošćivanje granica koje će se daleko teže naći na poziciji udarnih vijesti od onih političkih, geostrateških izmjena kojima svjedočimo. Pa čak i usprkos tomu što je daleko djelotvornije.

– Da, upravo o tomu je riječ. S predstavom Bonaventura nastavljamo sada seriju gostovanja po Istri, Sloveniji jer uostalom i dužnost nam je da gostujemo tamo gdje žive Talijani. Osim uprizorenju jednog klasičnog djela talijanskog kazališta izvan Italije, dobili smo, sjajnim prijevodom na hrvatski Danijela Načinovića, i novo vrsno kazališno-književno djelo. Predstava Riva i druxi je prva suradnja pulskog i riječkog kazališta, to je prvi put da Talijanska drama progovara i na hrvatskom. I to tekstom koji je bitan za regiju; Rakovčev tekst zahtijeva shvaćanje i prihvaćanje Drugog koji živi tu pokraj nas, dijeli isti prostor življenja, a da bismo time mogli pravilno vrednovati svoje korijene. Predstava je vrlo estetizirana; jak i bitan politički kontekst veže se direktno za pojedine ljudske sudbine, rađena je s puno strasti jer postojala je bojazan s obje strane, i hrvatskih i talijanskih glumaca, hoće li se pronaći s drugom stranom. Tako je predstava važna za ljude ove regije, ali i za umjetnike.

Prilog je i izlasku iz geta, ne samo onog u koji većina smješta manjinu nego i geta u nama samima. Unutar talijanske zajednice vrlo je izražen instinkt za samogetoizacijom; ova će predstava sasvim sigurno imati i notu “skandala” jer smo odlučili progovoriti i na hrvatskom. Upravo takav komentar prati i posljednji broj La Battane koji, uslijed suradnje s Novom Istrom, donosi više hrvatskih autora. Pritom se, dakako, nije uočilo da to znači da će uzvratno na hrvatski biti prevedeni talijanski autori.

Rad na predstavi Riva i druxi je pri kraju, gdje su se susreli Zappia i Rakovac?

– Prema onome što sam vidjela tijekom proba, Zappia je uspio izvući duh romana, ostvariti vrlo uspjeli spoj stila, poruka, izrazitu emocionalnost. Lary Zappia je vrlo racionalan umjetnik, odlikuje ga gotovo matematička preciznost, dokumentarnost koju na vrlo svojstven način povezuje s emocijama, sjećanjima. Vizualna i glazbena dimenzija imaju vrlo važnu ulogu i mislim da je sa suradnicima s kojima i inače voli raditi (Laginja, Šesnić, Rapotec-Ute) napravio snažnu i emotivnu predstavu, pronašao Rakovčev put do Drugog.

Odmak od manjinskog diskursa

I vaš doprinos Shakespeare-ovoj sezoni otvaranje je prema novim čitanjima tog pisca. O kakvom je tekstu riječ, što je Nezavisna udruga za kazališna istraživanja iz Milana u koprodukciji s kojom radite predstavu Buonanotte Desmonda?

– Riječ je o družini redateljice Serene Sinigaglie, jedne od najboljih mladih talijanskih redateljica, koja suradnicama radi iznimno moderno, talentirano kazalište. U tom smislu, pozivam gledatelje u Hrvatskoj da dođu vidjeti predstavu Buonanotte Desmonda, nešto doista novo. Predstava se radi po tekstu kanadske spisateljice Anne Marie MacDonald, parodiji na Otela i Romea i Juliju i bit će to još jedna glumačka suradnja, riječkog teatra i glumaca iz talijanske udruge.

Urednica ste i časopisa za kulturu La Battana na talijanskom jeziku; slažete li se ili ne s ocjenama o lošim vremenima, situaciji, uvjetima kada je časopisna periodika u pitanju?

– U eri komercijalizacije svega, opće površnosti ne čudi da je interes za kulturu općenito, pa tako i časopisnu periodiku sve manji. Dopuštam da smo svi mi koji radimo i čitamo časopise, zapravo, dinosaurusi, no volim papir, volim knjige. Internet i elektronički tekst su vrlo udobni, do svega se brzo dođe, ali nema erotičnosti, nedostaje strasti – i ako mi se nešto ne sviđa časopis strastveno mogu baciti kroz prozor, što je s kompjutorom već nešto kompliciranije.

Kao urednica svjesna sam renomea revije koja je doista prva organizirala međunarodne konferencije, otvarala debate, progovarala o problemima, za koju su pisali brojni pisci i intelektualci. Dakako, nastojim joj dati svoj pečat i to otvarajući i problematizirajući univerzalne teme; odmaknuti se od samo manjinskog diskursa. Želim govoriti o dobru, ljubavi, kreativnosti upravo zato što prevladavaju zlo i nasilje.

Uštogljena talijanska književna scena

Kakva je talijanska književna scena danas? Usudila bih se reći da se međusobno ne prevodimo pretjerano….

– Trenutačno, prilično je uštogljena, stisnuta, sterilna, izuzmemo li nekolicinu, poput Magrisa na primjer, i mislim da traži neki novi put, novi duh, svoju novu istinitost. Daleko zanimljivije danas pišu oni koji su s manjinskim statusom, poput Nelide Milani, Uga Veselizze, VladeAquavite. I oni, kao i Magris žive uz granicu što uvijek nosi i bolna i mučna iskustva, ali i radosna, otkrivajuća, neočekivana koji centar nikada ne može doživjeti.

Pišete li ovih dana pjesme? O kakvoj je poeziji riječ?

– Ne, trenutačno nemam vremena, a ni prostora za pisanje poezije. Puno radim u kazalištu, prevodim, a i nedavno sam se preselila u stan u kojem za sada postoji samo kuhinjski stol. Tako, moje pjesme čekaju vlastitu sobu i 10 funti ali, prije svega, moju disciplinu.