Razgovor s Marijanom Krivakom

Dugi niz godina pišete prikaze, kritike, znanstvene tekstove. Ono što je karakteristika vašeg publicističkog djelovanja jest angažiranost te žestoka kritika visokoparnog akademizma. Vaša pak knjiga lišena je fusnota, sam naslov je zapravo poklič Protiv! i sugerira društvenu kritiku od koje, unatoč svemu, niste nikad odustali...

– Pa, još uvijek se držim one izjave Rose Luxemburg: “govoriti istinu (već) znači revoluciju”. Dakle, ako je ovdje prisutna neka angažiranost, ona je sadržana upravo u tome. Druga je, pak, stvar što je u današnjem, kolokvijalnom diskursu istina postala nešto “kontroverzno”. Tako se recimo nastup Vedrane Rudan u Stankovićevoj emisiji na HTV-u najavljuje kao “kontroverzan”. Upravo u duhu onoga što jedna druga Hrvatica, svojedobno prozvana “vješticom”, Dubravka Ugrešić, nazivlje kulturom laži.

Konformizam sveučilišta i prazni akademizam

– Glede kritike “visokoparnog akademizma” stvari su još akutnije i nedvosmislenije. Naime, model studiranja, pa i onog u društveno-humanističkim znanostima postaje sve više kapitalom orijentiran. U tu je svrhu apliciran, zapravo “oktroiran” bolonjski sustav studiranja, a da se uopće nije provela bilo kakva diskusija na akademskoj ni na drugim razinama javnosti o nekim drugim modelima. Dugo vremena visoko školstvo u ovdašnjim geografskim koordinatama bilo je pod njemačkim utjecajem, odnosno Humboldtov model imao je svoju inačicu i na hrvatskim sveučilištima. No, on je preko noći napušten kako bi se dodvorilo novim, globalističkim strujama. Stavljeni smo, kao i u mnogim drugim slučajevima, pred gotovi čin. Naravno, sami društveno-humanistički mandarini, ono ni “da bi reč rekli”.

Moja druga knjiga (Protiv!) nije sasvim lišena fusnota, ali one u njoj nemaju funkciju zadovoljavanja nekih uzusa znanstvenog teksta. Često ću reći, ne bez pomalo djetinjastog ponosa, da su na mene i moj svjetonazor više utjecali The Clash negoli sve pročitane filozofske i mnoge druge knjige! Otuda i poklič iz naslova. No, ipak, mislim da sam, ponekad tek fingirajući znanstveni diskurs, izrekao i ponešto filozofijski argumentiranih stavova, e da mi ne bi netko kasnije spočitnuo...

“Društvena kritika”? Pa to je u kontekstu filozofije kako je ja poimam tautologija! Filozofija, kako bi uopće bila smislena djelatnost, ujedno je i društvena kritika. Na neki način, filozofija je i provociranje naših predrasuda o stvarima oko nas. Jedino u tom značenju filozofija jest nešto što ima i društvenu relevanciju u nekoj zajednici. U nekim razvijenim sredinama to su odavno shvatili, dok se naši “akademičari” uporno vrte u krugovima samodostatnih “kula bjelokosnih”, daleko od stvarnosti u kojoj žive. Neoprostivo! Kako po njih tako i po mentalno zdravlje sredine u kojoj obitavaju.

Vrlo oštro kritizirate sveučilište kojem kao osnovnu odrednicu dajete to da nimalo ne oponira “neoliberalnoj demokraturi”, već joj podilazi. Možete li pojasniti?

– Moj “otpor sveučilištu” vezan je uz sve gore navedeno. Tu u igru ulazi i ono što se obično nazivlje “autonomijom sveučilišta”. Gdje je ta autonomija ako se na sveučilištu budu obrazovali samo kadrovi koji će biti spremni tek za uključivanje u “circulus vitiosus” kapitala i održanje postojećeg statusa quo? Kakva je svrha bodovanja, recimo, na mom negdašnjem studiju, dakle filozofiji? “Neoliberalna demokratura”... ha, to polazi od toga da se za globalno vladajući sustav drži da je nepromjenjiv. Detekcija takvog stanja proizlazi iz demokracije, koja je u tom svijetu zapravo ideološki konstrukt. Naravno, prije svega mislim na globalno “uvođenje demokracije” što ga u svijetu provodi SAD. No, nota bene, prosvjećuje nas sila iz zemlje koja uopće nije imala prosvjetiteljstvo! U svrhu se te i takove demokracije/demokrature nameće među inim i gore spomenuti bolonjski model. Kao da ovdje nitko nije čitao Derridu i deklaraciju o “europskom identitetu” nakon invazije na Irak.

Postmoderno stanje i kult Žižeka

U središtu vaše teorije jest afirmacija filozofijskog tematiziranja postmoderne. Pratite transformacije postmodernizma, pitate se je li postmodernizam amerikanizam...

– Da vas malo ispravim. U središtu moje teorije “bilo je” filozofijsko tematiziranje postmoderne, odnosno njegova afirmacija. Sada je moj primarni teorijski interes vezan uz tzv. “biopolitičku teoriju”, koja je i temom moje doktorske disertacije, obranjene na zagrebačkom sveučilištu krajem 2006. Ipak, vratio sam se i ovoj temi postmoderne te upravo držim, čini mi se inicijalno u Hrvatskoj, kolegij Postmoderno stanje filozofije na Sveučilištu u Osijeku. Točno je da pratim transformacije postmodernizma, koji se u stanovitom smislu može “optužiti” za amerikanizam. No, naravno, stvari nisu baš tako jednostavne. Sama diskusija o postmodernizmu u teorijskim okvirima podosta prethodi izričitom filozofijskom uobličenju koje se može precizno datirati Lyotardovom knjigom Postmoderno stanje iz 1979. te Habermasovim odgovorom na nju, formuliranim godinu dana kasnije pod naslovom Moderna, nedovršeni projekt. U američkoj književnoj i općenito kulturalnoj teoriji postmodernizam je predmetom diskusija već od pedesetih godina prošlog stoljeća. Harry Levin, Leslie Fiedler, Susan Sontag... No “amerikanizam” što ga počesto apostrofiram vezan je uz konzumerističku, postmodernu kulturu onoga anything goes. Tada se isti razmatra kao negativni predznak “potrošaštva”. Ipak, ponavljam, stvari su još mnogo složenije.

Jedan od filozofa čiju filozofiju ste temeljito analizirali jest Slavoj Žižek. Analizirate na koji način Žižek iščitava Marxa i teoretičare marksovske provenijencije. Naime, vi umjesto izraza marksistički koristite izraz marksovski. Zašto?

– Moj interes za filozofiju Slavoja Žižeka vezan je uz prve prijevode njegovih tekstova koji su se pojavljivali u Arkzinu. Upravo u tome subverzivnom kontekstu “olovnih devedesetih” isti se “reklamirao”: na nekim kioscima Arkzin drže pod pultom. Jednako tako Žižeka sam konzumirao kao otrov u malim bocama/dozama!

Ne krijem ni to da mi je u njegovoj teoriji i filozofiji puno interesantnija ona linija u kojoj on iz Hegelove “refleksivne svijesti” reafirmira Marxa od njegove aplikacije Lacana. U tom mi je kontekstu ipak bliskiji pristup psihoanalizi koji se može pronaći kod Marcusea.

Danas, svjedoci smo da Žižek izlazi iz svojevrsne subverzive i ulazi u teorijski opticaj. Gotovo i komercijalno! Ipak, Žižek je previše značajan mislitelj da bi ga se zaobišlo zbog okolnosti konzumerističke kulture. Dakako, i njega držim “marksovcem”. Zašto? Pa, jednostavno zato što je termin “marksistički” kontaminiran debelim naslagama ideološke zlouporabe. Francuski marksisti, ruski marksisti... “klasici jugoslavenskog marksizma”, za koliko se od njih doista može reći da su doista aktualni? A marksovci? Oni doista dolaze s jedne sasvim druge planete!

Kulturalizacija politike

Boris Buden je u knjizi Kaptolski kolodvor pisao o kulturalizaciji politike. Vi također ističete kako je politiku ljudskih prava zamijenila kultura ljudskih prava te da naše društvo karakterizira “deficit političkog”. Kako repolitizirati društvo? Je li moguća reartikulacija radikalnog?

– Kada spominjete Budena, on je jedan od ljudi koje ću uvijek pamtiti po dobrodošlici koju mi je izrekao na “kolodvoru Arkzina”. Naime, moj prvi tekst o filmu što sam ga bio donio u redakciju objeručke je prihvatio Buden i tako je sve krenulo... Dalje, njegove kolumne, Barikade i kasnije Kaptolski kolodvor za mene su neki od najvažnijih tekstova nastalih kao otpor sveprožimajućoj ustajalosti javnog diskursa u Hrvata.

Sama “kulturalizacija politike” vezana je uz postmodernu, post-politiku. Ova je, pak, post-politika napuštanje svakog impulsa političkog kao relevantnog za promjenu sve nesnošljivijeg svijeta oko nas. Doista, tzv. “kultura ljudskih prava”, koja na Drugog gleda kao na folklorni identitet i tolerira ga kao takvog sve dok se ovaj ne poželi politički subjektivirati, posve je “pojela” politiku. Što to znači? Samo to da se iza krinki samozvane “političke kaste” više ne krije ni zrnce onog autentičnog političkog. Političkog u smislu boljitka zajednice i njezinih građana. O tomu su tako uvjerljivo govorili nekada Hannah Arendt, danas kako Žižek tako i Ranci?re, Badiou, Balibar, Virno, Negri, Hardt...

Uopće, sam termin “ljudskih prava”, pak, postao je znakom lažne politike... pardon, kulture humanitarizma, koji je ideološka konstrukcija u svrhu očuvanja postojećeg. Odatle prozlazi taj “deficit političkog”. Repolitizirati društvo može se na neki način akcionizmom u već nekim dogođenim prosvjedima. Primjerice, prosvjedi Prava na grad u povodu zagrebačkog Cvjetnog trga, solidariziranje s radnicima u zagrebačkoj tvornici duhana, pa i nedavni izlazak na ulice đaka u povodu državne mature... sve su to primjeri neposredne “akcijske demokracije” na djelu. Nažalost, prosvjedi u povodu Bushova dolaska u Hrvatsku ugušeni su gotovo vojnom predostrožnošću. Ipak, sve su to neki akti radikalnog gesta onog “političkog”. Naravno, kada bi bilo više i teorijskog osvještavanja, dakle i sa sveučilišne strane, onda bi se moglo govoriti o nekoj fronti za reartikulaciju radikalnog, tj. političkog na ovim prostorima.

Protiv teorijskih geta

Uočila sam kako ne spominjete feminističku teoriju. Je li uistinu opravdano odbaciti feminizam i queer teoriju kao partikularne?

– Dobro uočavanje. Naravno i primjedba. Mea culpa, mea maxima culpa! Doista, u svojem filozofijsko-aktivističkom naporu ponešto sam zanemario feminističku teoriju. Ali ako se se moram i ako je uopće potrebno opravdavati se, već u ovome razgovoru spomenuo sam mnoga ženska imena (Luxemburg, Arendt), pa i ona iz tzv. “ženskog pisma” (Ugrešić, Rudan). Moja mentorica prigodom pisanja magisterija iz postmoderne bila je Nadežda Čačinovič, i sama značajna filozofkinja i autorica u okviru Ženskih studija. Ne spominjem feminističku teoriju iz razloga fokusiranja na neke druge teme. Ali ipak ne držim da je opravdano odbacivati feminizam, kao ni queer teoriju. Zapravo o queer problematici, u okviru filma, pisao sam svojedobno u zborniku Filozofija i rod.

Ako već spominjete izostavljene temate kao partikularne, onda imam nešto za reći i o tome. Svaka partikularna borba, kakav je recimo i feminizam, treba se uzdići iznad svog partikulariteta prema iskazivanju univerzalne nepravednosti svijeta u kom živimo. Tek kada se to desi, imat ćemo zajedničku bojišnicu otpora prema istome. Kada se, primjerice, prava samohranih majki na posao i mogućnost napredovanja u društvenoj strukturi uzdignu na prokazivanje sveukupne nepravednosti socijalnog sustava, tada ćemo moći govoriti o takvoj “univerzalizaciji”.

Na udaru vaše kritike našla se i cyber teorija, kojoj zamjerate upravo nepolitičnost, bijeg od stvarnog života....

– Moj prikaz cyber teorije u knjizi Protiv! vezan je uz vrlo konkretan povod. Bio je to temat o cyber kulturi, svojedobno objavljen u Književnoj smotri. Nota bene! Radi se ponovno o “kulturi”. Dakle, već iz naslova temata progovara ova vladajuća paradigma iz horizonta kulturalnih studija. Nema ni govora o nekakvoj cyber politici! Dakle, u kontekstu onoga što sam već dosad rekao o potrebi re-politizacije, kako same politike tako i ekonomije pa i estetike, jasno je što mislim o ostajanju tek na kulturalnom horizontu. Netko tko, kao ja, misli da je potrebno reafirmirati i političku ekonomiju kao važno područje za objašnjavanje suvremenosti, baš i nema puno razumijevanja za bijeg u virtualne svjetove. Ovdje sam tradicionalist realnog, opipljivog, stvarnog. O tome sam svojedobno imao i otvoren, plodotvoran dijalog sa Zoranom Roškom u povodu prikaza njegove knjige Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla. Jednostavno, neke stvari u današnjem svijetu imaju teorijski prioritet. Po meni, to je i detekcija stvarnih, “fizičkih” problema.

Demokracija bez mišljenja

U knjizi koja je nedavno prevedena u nas Mržnja demokracije Jacques Ranci?re u depolitizaciji pitanja javnog života vidi manjkavost demokracije, pa je povezuje i s dominacijom državnih oligarha. Na primjeru SAD-a prikazujete proturječja demokracije i ističete kao novo značenje demokracije ono koje bi uključivalo etiku odgovornosti. Možete li pojasniti?

– Kada Ranci?re govori u Mržnji demokracije, on demokraciju vidi kao hipotetski, samo njemu navlastit toponim, proizišao kako iz političke tako i iz filozofske tradicije. Model demokracije koji propagira SAD ustvari je tek osebujna ideologija demokracije. Iz pozicije moći (ili bio-moći, Foucault) upravlja se životima nedužnih ljudi koji su zapravo apriorno isključeni iz dominantnog globalnog modela civliziranosti, pa ih, kao, treba “darovati demokracijom”. Takvu, “oktroiranu demokraciju” imamo, na neki način, i ovdje u Hrvatskoj. Bez ikakve razine odgovornosti, “trijezne, kritičke i prosvijećene javnosti” ovdašnja je politička nomenklatura samo prenijela diskurs socijalizma u onaj demokracije. E sad, što ta demokracija uistinu znači, ona se o tome nije ni imala potrebu raspitivati. Jednostavno, demokracija je uzeta zdravo za gotovo, kao neko neupitno dobro. No aporije demokracije sežu sve do njezinih filozofijskih analiza iz antičke Grčke. I Platon i Aristotel nalaze demokraciji tisuće mana te je smatraju izopačenjem idealnog/najboljeg mogućeg poretka što ga utjelovljuje Politeia.

Što se tiče same etike odgovornosti, ista je naravno vezana uz Jonasov model Principa odgovornosti. Radi se, dakle, o svojevrsnom etičkom odnošenju prema budućnosti.

No u nastavku ovdje spomenutog teksta kaže se da se nijedna od postojećih etika ne može “bez ostatka prevesti u model demokratski poželjnog oblika vladavine za novi milenij”. U tome sam, dakako, mnogo bliži Foucaultu i njegovoj teoriji gouvernmentaliteta negoli Jonasovoj etici. Ili bilo kakvoj etici i moralnoj svijesti!

Dakle, slijedim svog dragog profesora Milanu Kangrgu te svaku etiku podređujem politici... pardon, revoluciji... Moralna svijest, pa i ona odgovornosti sasvim je nedostatna!

Izvaninstitucionalna dinamika filozofije

U knjizi spominjete i djelovanje net kluba MaMa, pisali ste i o knjigama mlađih teoretičara kao što su Horvat i Valentić. Zašto, prema vašem mišljenju, još vlada podozrivost prema djelovanju mlađih teoretičara? Naime, u MaMi su gostovali brojni svjetski teoretičari, ali uz gotovo potpunu ignoranciju akademske zajednice.

– Djelovanje net kluba MaMa (ne)izravni je krivac i za Krivakovu knjigu! Cijelo jedno poglavlje, vjerojatno ono najvažnije (premda volim i ono posljednje o filmu!), posvećeno je Politici. U istome se nalaze analitički prikazi izdanja nekih knjiga u hrvatskome prijevodu. Pod većinu njih potpisana je MaMa. Taj klub i centar za mutimedijalna istraživanja objavio je neke od najvažnijih knjiga suvremene svjetske teorijske i filozofijske produkcije u posljednjih nekoliko godina. Tako je objavljen Hardtov i Negrijev Imperij, Warkov Hakerski manifest, Agambenov Homo sacer...

MaMa, čiju izdavačku djelatnost već godinama vodi Petar Milat, svojevrsna je oaza Drugog i drukčijeg mišljenja izvan institucionaliziranih akademskih struktura. Za mene su ta izdanja predstavljala najdragocjeniji trezor filozofskih, ali prije svega oponirajućih glasova protiv sve nesnošljivijeg svijeta u kome živimo. Pravi Protiv!

Protuotrov ustajalom akademskom i impotentnom filozofskom diskursu.

Iz tog razloga jasno je zašto su mi kao predložak za pisanje poslužili i autori poput Valentića i Horvata. Njih su dvojica donijela doista nešto novo na teorijsku scenu.

Primjerice, i naslov jedne Horvatove knjige, Protiv političke korektnosti, govori o nekom obliku filozofijske srodnosti, odnosno naše “zajedničke fronte otpora”.

Nažalost, točno je opažanje koje detektira podozrivost prema mlađim teorijskim autorima u ovdašnjoj sredini. Jednako tako i ignorancija prema eminentnim gostima koji su predavali u MaMi.

Koji je razlog tomu? Iz samog početka našeg razgovora može se naslutiti uzrok toj “podozrivosti”. Isti je, naime, inercija i nespremnost za novo i drukčije. Nespremnost za promjenu teorijskih horizonata. Nespremnost da se misli i djeluje Protiv!