Razgovor s Mirelom Holy

Sadašnji patrijarhalni društveni model uzročnik je opresije nad ženama i degradacije okoliša i prirode – ta je spoznaja točka ujedinjenja ekologizma i feminizma u ekofeminizam. Pokret, ideologija, praksa, svjetonazor ekofeminizma počiva zato na suprotstavljanju eksploataciji prirode i dominaciji nad ženama.

Iako besprijekorno suvisao i u velikoj mjeri ostvariv, ekofeminizam u Hrvatskoj nije zaživio. Mirela Holy u knjizi Mitski aspekti ekofeminizma – koja je i povod ovome razgovoru – objašnjava kako je razlog tome činjenica da naše patrijarhalno društvo grčevito nastoji zadržati predodžbu o “pravoj” ženskoj prirodi i kod samih žena i s neodobravanjem gleda na sve pokušaje subverzije i razgradnji takva identiteta. Zbog specifičnih povijesnih prilika u posljednjih 15 godina, nije bilo oportuno zastupati sasvim nedomoljubnu teoriju koja odbacuje ideju domovine kao patrie – očevine.

Širenje diskursa “prihvatljivih” aktivistkinja

Onome tko se prvi put susreće s pojmom ekofeminizam, ta se riječ može učiniti dosta čudnom, a spoj ekologije i feminizma na koji ona upućuje - nelogičnim i zbunjujućim. O čemu je, u stvari, riječ; što čini smislenom tu simbiozu?

- Istina, spomen termina ekofeminizam kod većine izaziva čuđenje jer ne mogu ni na koji način povezati feminizam i ekologizam ili pokret zaštite okoliša. Dojam je time jači jer u Hrvatskoj feminizam ima prilično negativan predznak, a i pojedince koji u javnosti glasno progovaraju o problemima zaštite okoliša naši su ljudi skloni smatrati čudacima. Kad se u svijesti ljudi spoje ta dva na prvi pogled nespojiva termina stvara se predodžba nečega što je nalik na čudnovatog kljunaša – malo ptica, malo sisavac. No kad ljudima objasnite da je ekofeminizam ili ekološki feminizam pokret koji se temelji na razmišljanju o podudarnosti između središnjih teza ekologizma i feminizma, odnosno suprotstavljanju dominaciji nad prirodom i dominaciji nad ženama, početna skepsa lagano popušta. Ekofeminizam, baš kao i drugi radikalni feminizmi, naglašava da je patrijarhalni svjetonazor glavni uzrok spolne neravnopravnosti, ali svoju kritiku patrijarhalnog mentaliteta za razliku od drugih feminizama proširuje i na druge temeljne probleme svijeta u kojem živimo: degradaciju okoliša i prirode, klasizam, rasizam, nacionalizam, seksualnu diskriminaciju, subordinaciju svih grupacija koje nisu dio mainstreama, iskorištavanje životinja... Pokret ističe potrebu za očuvanjem okoliša kao temelj feminističke koncepcije svijeta, a pojedini oblici ekofeminizma uporište pronalaze i u svojevrsnoj revitalizaciji kulta Majke Zemlje (Geje). Drugim riječima, ekofeministkinje smatraju da žene nisu uzrokovale uništenje okoliša, već su baš kao i priroda, stari narodi i kulture bile izložene destrukciji, dominaciji i podčinjavanju od globalno raširenog i još vladajućeg patrijarhalnog mentaliteta. Za razliku od patrijarhalnog mentaliteta koji odnose među ljudima, ali i između ljudi i drugih bića svodi na odnos dominacije i subordinacije, ekofeminizam priznaje razliku između “ja” i “drugi”, ali zahtijeva da taj odnos bude odnos međusobnog poštovanja i uvažavanja razlike.

Što u praksi znači biti ekofeministkinja?

- To znači živjeti u punom smislu te riječi sve ideje koje ekofeminist/kinja zagovara u javnom prostoru. Ekofeministkinja ili ekofeminist poštivat će druge osobe i njihove ideje bez obzira jesu li te ideje srodne ili potpuno suprotne njihovima, poštivat će razlike među ljudima, ali ih neće zbog te razlike vrijednosno valorizirati. U okviru svojih mogućnosti brinut će o zaštiti okoliša u smislu štednje i očuvanja resursa te smanjenja onečišćenja okoliša, voljet će životinje i neće ih iskorištavati. Hoće li ekofeminist/kinja s govornice u javnom prostoru zagovarati svoje ideje? Prema mojemu mišljenju hoće jer biti aktivistom/kinjom podrazumijeva zagovaranje određenih ideja u javnom prostoru.

Htjela bih, ipak, naglasiti da iako sam napisala knjigu o ekofeminizmu te se slažem i zagovaram mnoge ideje ekofeminizma, sebe ne smatram ekofeministkinjom. Iako mi je osobno strano “trpanje” u ladice identiteta koje vam određuju kako trebate misliti, izgledati, ponašati se, ili pričati, iznimno poštujem one osobe koje će kao svoj prvi identitet istaknuti da su ekofeministkinje ili ekofeministi jer su to u pravilu kvalitetne, miroljubive, produhovljene i sve u svemu pozitivne osobe. Takve se osobe, ipak, međusobno jako razlikuju jer je ekofeminizam upravo u području identifikacije aktivistkinja napravio kvantni skok u odnosu prema drugim feminizmima, posebice liberalnom feminizmu. I to je, rekla bih, najveća zasluga ekofeminizma – apsolutno otvaranje prostora slobode djelovanja. Naime, ekofeminizam je znatno proširio diskurs “prihvatljivih” aktivistkinja pa one više nisu samo akademski obrazovane žene, često srednjeg ili boljeg materijalnog stanja, heteroseksualne bjelkinje, već i “obične” domaćice koje s kuhačom u jednoj ruci i malim djetetom na prsima imaju potrebu progovoriti o svojim iskustvima života u patrijarhalnoj civilizaciji.

Iz gospodarske u ekološku paradigmu

Ta je teorija (i praksa) u Hrvatskoj tek u povojima. Premalo se ljudi bavi pokušajima iznalaženja načina da se spriječi ili barem odgodi degradacija prirode prema kojoj srljamo, a feministkinje koje u posljednje vrijeme sve odlučnije dižu glas, dižu ga ponajviše protiv obiteljskih ugnjetavača, fizičkih i seksualnih zlostavljača žena. Zašto Hrvatska nije još zrela za ekofeminizam?

- Ekofeminizam je postao utjecajan i rekla bih, globalni pokret, početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, ali u Hrvatskoj nikada nije zaživio, štoviše ostao je potpuno nepoznat. Razlozi anonimnosti su u specifičnim povijesnim prilikama u posljednjih petnaestak godina, nesklonosti akademskih feminističkih krugova prema esencijalističkim idejama koje se vrlo često pripisuju ekofeminističkoj teoriji, pokušaju zadržavanja mitske predodžbe o ženi i njenoj “pravoj” prirodi u hrvatskoj mainstream kulturi. Danas smo svjesni da se u posljednjih petnaestak godina u našem društvu marginaliziralo gotovo sve što nije imalo konkretan lokalno-politički predznak, a opći društveni trendovi išli su na ruku uzdizanju tradicionalno-patrijarhalnih vrijednosti katoličkog hrvatskog društva. U takvoj je situaciji svaka kritika nasilja i rata, ili pak kritika uzdizanja “pozitivnih” ratničkih kvaliteta, bila shvaćena kao ne-patriotski ili nedomoljubni čin, a ekofeminizam upravo kritizira ideju domovine kao patrie – očevine. Osim toga, ekofeminizam kroz ideju obožavanja Majke Zemlje promovira ideju ljubavi prema svim oblicima života na planetu Zemlji, a ne ljubavi prema životnom prostoru omeđenom političkim granicama koji se shvaća kao dom. Za ekofeministkinje ljubav nije i ne može biti odraz težnje za posjedovanjem. Umjesto razdvajanja i segmentiranja ekofeminizam promovira ideju spajanja i ujedinjenja. U vremenima u kojima se Hrvatska kao novostvorena država težila razgraničiti od drugih republika bivše zajedničke države, svaka ideja kojom se zagovaralo ujedinjenje i brisanje granica bila je stigmatizirana kao “jugonostalgičarska”, odnosno, kao nepoželjna ideologija pa se i u tom razlogu može pronaći uzrok anonimnosti ekofeminizma u Hrvatskoj. Većina teoretičarki ekofeminizma osim toga pripada progresivnoj intelektualnoj opciji, a u post-socijalističkom razdoblju Hrvatske nije bilo naročito oportuno prezentirati takve ideje. Osim toga, tijekom rata i nakon njega glavna struja ženskog aktivizma u Hrvatskoj nije se bavila pitanjima ravnopravnosti spolova u društvu, već žrtvoslovnom tematikom. U okolnostima u kojima cjelokupna zajednica oplakuje poginule za obranu domovine nije bilo poželjno kritizirati nametanje identiteta žrtve kao društveno prihvatljivog za žene.

U knjizi Mitski aspekti ekofeminizma pišete kako zagovaratelji(ce) te teorije vide ljudsku povijest kao cirkularni protok vremena. Što je onda sljedeće? Prema kojoj povijesnoj etapi i kakvom društvenom uređenju ide naša civilizacija?

- Neke ekofeministkinje možda vide ljudsku povijest kao cirkularni protok vremena, ali osobno sam sklonija tijek povijest sagledavati kao spiralu. Čini mi se da se nikada ne vraćamo na isto, ne vrtimo se stalno u zatvorenom krugu, ali također mi se čini da povijest nije ni ravna crta pozitivnog napretka ili pak nazadovanja. Smatram kako ćemo, htjeli–ne htjeli, uskoro iz gospodarske paradigme ukoračiti u ekološku paradigmu, upravo kako su to predvidjeli utjecajni teoretičari održivog razvoja King i Schneider ili Vittorio Hösle. Sudbina nam je ekološka paradigma ili ekološka revolucija, nažalost ne zbog naše osviještenosti o važnosti zaštite okoliša, već stoga što smo pritisnuti galopirajućim klimatskim promjenama, eksplozijom svjetskog stanovništva, sve oskudnijim prirodnim resursima - posebice fosilnim gorivima, vodom i hranom te metastazirajućom globalnom degradacijom okoliša. Iz povijesti je poznato da revolucije kakve god bile znače prilično brutalan obračun s dotadašnjim društvenim modelom, odnosno nasilni dolazak novog modela društva. A to je ono što će nam se po mojemu mišljenju uskoro i dogoditi. Hoće li ta budućnost biti nalik na ekološke distopije u kojima ljudi žive u ekoterorističkom društvenom uređenju zatvoreni u velike gradove kako bi prirodi pružili šansu za oporavak, ili će ta budućnost biti apokaliptičko smanjenje broja stanovnika te život rijetkih preživjelih u malim i sada ekološki održivim ljudskim zajednicama teško je reći. Izvjesno je da uskoro više nećemo moći živjeti na način na koji sada živimo – neracionalno, bahato i neodgovorno prema vlastitoj vrsti i prema svim drugim vrstima s kojima dijelimo planet Zemlju.

Žene kao junački medijatori

Ekofeminizam vjeruje da samo žene mogu spasiti svijet koji se kulturalno i ekološki dezintegrira. U knjizi objašnjavate kako je to poradi ženske medijatorske pozicije. Možete li ovdje ukratko izložiti u čemu je bit te pozicije?

- U knjizi objašnjavam zašto ekofeministkinje smatraju da mogu spasiti svijet, ali također naglašavam i da je to njihovo uvjerenje mitski tragično. Smatram da je nedopustivo ljude dijeliti i valorizirati na temelju njihove spolne razlike, pa u tom smislu naglašavam kako su neki muškarci znatno ekološki osvješteniji nego neke žene. Ljude treba valorizirati na temelju njihovih induvidualnih karakteristika, a ne na temelju njihova biološkog identiteta. Ekofeministkinje imaju ambiciju zauzeti poziciju mitskih heroina posrednica jer kao žene posreduju između svijeta kulture koji pripada čovjeku (muškarcu) i svijeta prirode koji pripada životinjama, biljkama i neživoj prirodi. Žena je prema takvom shvaćanju baš poput mitskih junaka medijatora, istovremeno prisutna i odsutna podjednako i iz svijeta kulture, kao i iz svijeta prirode. Njena sposobnost istovremenog pripadanja i nepripadanja, kako jednom tako i drugom svijetu, omogućava joj posredničku ulogu u povezivanju razdvojenih svjetova, što je vrlina (ali i mana) svih mitskih “varalica” (trickstera). Mitska uloga ekofeminizma kao medijatora je raznolika. S obzirom na to da se ekofeminizam kao specifičan pokret, teorija, ideologija predstavlja kao fenomen koji istovremeno spaja i u sebi objedinjuje feminizam i ekologiju, razvidno je kako ekofeminizam sebi prisvaja ulogu mitskog posrednika između feminizma kao političkog pokreta (društveni fenomen-grupa) i ekologije kao vrlo specifične znanosti (narušeni prirodni fenomeni uslijed humane agencije-osviješteni pojedinci). Posredničku, mitsko-kulturalnu dimenziju ekofeminizma može se razotkriti na razini “pomirenja” progresivnih i konzervativnih ideja. To se prvenstveno odnosi na već spominjanu slobodoumnost i “toleranciju” ekofeminističkih ideja u smislu borbe protiv svih oblika dominacije i opresije s jedne strane te na žestoko kritiziranu esencijalističku dimenziju ekofeminizma koji se ne želi odreći ideje o bliskosti žene i prirode.

Mitski identitet ekofeministkinje blizak je mitskom identitetu patrijarhatu prihvatljive žene: naglašava duboku povezanost žene s plodnošću, skrbi, rađanjem. Koja je razlika između njih?

- Upravo je taj esencijalistički segment ekofeminizma najteže obranjivo mjesto ekofeminizma i kao teorije i kao pokreta jer polazi od pretpostavke da između žena i prirode postoji neka sveta veza, ili barem puno veća bliskost nego između muškaraca i prirode. Ekofeministkinje pristaju na taj patrijarhalni konstrukt, ali na način da zahtijevaju prevladavanje i jednako vrednovanje suprotstavljenih dijelova binoma koji sve ono što patrijarhalni svjetonazor pripisuje ženama, a to su pasivno, subjektivno, fizičko, emotivno, seksualno valorizira kao manje vrijedno u odnosu na karakteristike koje se pripisuju imanentne muškarcima – aktivno, objektivno, mentalno, racionalno, duhovno. Ta je ideja često i opravdano kritizirana, i to najviše od tzv. akademskih feministkinja, koje upozoravaju da se nijedna od nabrojanih karakteristika ne može smatrati imanentnom samo jednom spolu, već se radi o jednostavno univerzalnim ljudskim karakteristikama. Osim toga, ekofeministkinje često ženski identitet i prirodu tretiraju na način samoposluge pa uzimaju samo one karakteristike koje im se sviđaju, a zanemaruju neke karakteristike koje su im u njihovu miroljubivom svjetonazoru neprihvatljive. To se može najbolje predočiti parafraziranjem feministkinje Camille Paglie koja u Seksualnim licima upozorava na to da se ne može uhvatiti goli mač prirode a da krv ne poteče. 

Falus i vulva

“Održivi razvoj” fraza je koju zeleni političari (pre)često spominju kao jedino rješenje problema uništenja planeta. Ipak, ekofeministkinje imaju oštar stav prema održivom razvoju, i sumnjaju da on može djelovati kao učinkovit lijek. Zašto on nije dovoljan, i koje je alternativno rješenje kojem se utječu?

- Ekofeministkinje oštro kritiziraju ideju održivog razvoja jer je smatraju neprihvatljivim kompromisom: one se zalažu za promjenu svijeta, a ta nije moguća ukoliko se novi svijet gradi na starim, tek donekle modificiranim, kompromisnim rješenjima po kojima je dominacija čovjeka nad ostalim bićima sama po sebi razumljiva i prihvatljiva činjenica. One opravdano upozoravaju da je promjena svijeta nemoguća provođenjem, pa i najdosljednijim, smjernica održivog razvoja. Naime, u samoj riječi “održivi razvoj” prisutno je temeljno protuslovlje naše civilizacije – razvoj čovjeka nauštrb drugih bića i resursa ovog planeta. “Održivi razvoj” stoga ne predstavlja ništa drugo no nastavak dosadašnjim putem, samo uz “mudrije” korištenje i eksploataciju drugih bića i izvora kako bi realno očekivani pad civilizacije bio što kasniji, odnosno kako bi se znanosti dalo više vremena da “izumi” nove tehnologije kojima bi se izliječilo bolesno i ugroženo. Ekofeministkinje ne vjeruju u kupovinu vremena metodama “održivog razvoja” te sintagmu drže izumom patrijarhalne civilizacije koji prigodno omogućava nastavak kretanja starim utabanim putem koji vodi u propast cijeli planet. Umjesto toga, zalažu se za osvješćivanje uz pomoć unutrašnje retrospektive te “liječenje” Zemlje i spas svijeta, odnosno za život u malim ekološko održivim zajednicama bez struktura vlasti u kojima bi svi ljudski i neljudski pripadnici zajednice živjeli u miru, ravnoteži i međusobnom poštovanju i uvažavanju.

U poglavlju o društvenim aspektima ekofeminizma postavljate pitanje “Zašto je tako lako obožavati falus i tako teško obožavati vulvu?” i dajete na njega zanimljiv odgovor. Možete li ga ovdje sažeti?

- Na pisanje tog poglavlja knjige potaknula me predstava Vaginini monolozi koja je izazvala prilično, rekla bih, mlake reakcije kako muške, tako i ženske publike. Upitala sam se zašto je tako i počela istraživati na koji je način kroz povijest doživljavan muški, a na koji način ženski spolni organ. Rezultati su bili poražavajući. Čini mi se da Vaginini monolozi i nisu ništa drugo no skretanje pozornosti javnosti na činjenicu kako je, u odnosu na doživljavanje penisa, vagina u društvu nesrazmjerno marginalizirana i podcijenjena, a to se može vidjeti i iz psihoanalitičke literature koja dužnu pozornost daje falusu kao personifikaciji penisa, a potpuno ignorira vulvu kao personifikaciju vagine. U onolikoj mjeri u kojoj se penis u zapadnoj kulturi smatra subjektom, u tolikoj se mjeri vagina smatra objektom pa je postalo prilično jednostavno odgovoriti na prethodno postavljeno pitanje. Moguće je obožavati nešto što ima prepoznatljive karakteristike, graničnu crtu koja omeđuje tu egzistenciju od ostatka bezlične stvarnosti, drugim riječima što ima prepoznatljiv oblik i formu, identitet. Jednako je tako teško obožavati ono što se doživljava kao amorfna masa, bezlična materija, praznina lišena smisla i ideje, pa bilo to i mjesto koje čuva u sebi tajnu prokreacije. Upravo zbog aktivnosti koja se kao imanentna pripisuje falusu, odnosno pasivnosti koja se kao imanentna pripisuje vulvi, vulva se doživljava kao posuda koju životnom energijom i smislom ispunja aktivnost subjektiviziranog falusa, iako je činjenica da je za proizvodnju novog života potrebno podjednako učešće oba organa.

Licemjerje zapadne patrijarhalne kulture iščitavate i iz dvostrukih mjerila prema obrezivanju dječaka i subinciziji djevojčica.

- Jest, upravo je strašno koliko društvo pokazuje malo zanimanja i elementarnog suosjećanja za iznimno agresivne metode seksualnog sakaćenja djevojčica, a što je najvidljivije iz činjenice da je samo mali krug ljudi u zapadnoj civilizaciji uopće upoznat s time da se u velikom broju kultura ženska djeca još seksualno sakate čime im se onemogućava užitak u seksualnom odnosu. S druge pak strane, o ritualnom obrezivanju dječaka napisane su gomile knjiga iz različitih disciplina, a mislim da rijetko koji stanovnik/ca Hrvatske ne zna što je to obrezivanje dječaka iako je subincizija djevojčica znatno opasniji i agresivniji zahvat no obrezivanje dječaka. Takav ignorantski odnos prema subinciziji djevojčica potvrđuje da društvo ima dvostruka mjerila prema spolovima te da je patrijarhalno društvo strukturirano prema dominaciji penisa, odnosno opresiji nad vaginom. Kao što patrijarhalna civilizacija veliča sve što je svjetlo, suho, visoko, određeno i aktivno, a zanemaruje sve što je tamno, vlažno, nisko, pasivno i bezoblično, kao što uzdiže kulturu, a beskrupulozno iskorištava prirodu, tako glorificira mušku seksualnost, odnosno, marginalizira žensku.

Ekologija i politika

U izvršnom ste odboru SDP-a. Jesu li mehanizmi visoke politike kompatibilni s teorijom ekofeminizma? Pokušavate li svoje političko djelovanje dovesti u suglasje s ekofeminizmom?

- Politika čak ni u znatno razvijenijim demokratskim društvima od hrvatskog još nije, a pitanje je hoće li ikada i biti, kompatibilna s temeljnim idejama ekofeminizma. Politika je umijeće mogućeg, a mnoge ideje ekofeminizma, poput primjerice života u malim, seoskim održivim zajednicama apsolutno su nerealne ukoliko se ima na umu da je sadašnja populacija Zemlje veća od 6 milijardi stanovnika. S druge pak strane najviše institucije UN-a, ali i nekih europskih zemalja, a tu prvenstveno mislim na sjeverne i skandinavske zemlje, pokazuju velike simpatije, pa čak i daju bogate financijske potpore projektima koji u sebi ujedinjuju problematiku zaštite okoliša i promicanja ženskih prava. To dokazuje položaj indijske ekofeministkinje Vandane Shive u UN-u, ali i dodjela Nobelove nagrade kenijskoj aktivistkinji Wangari Maathai, voditeljici pokreta Green Belt. Govorenje iz pozicije članice jake političke stranke poput SDP-a ima prednosti jer ipak izaziva veći medijski interes nego kada govorite iz pozicije civilnog društva. Cijenim što moji stranački kolege, iako nemaju puno informacija o toj problematici, imaju širinu te pozdravljaju i uvažavaju govorenje o njoj. To nije dovoljno, ali je ipak početak. Svoje djelovanje u stranci, kao voditeljica Eko foruma SDP-a, usmjerila sam prema pokušaju što veće senzibilizacije i edukacije članova i članica SDP-a, ali i hrvatske javnosti, za problematiku zaštite okoliša, i to ne na način kako se to kod nas uobičajeno čini – kroz konzervativni i antropocentrični pristup zaštiti okoliša, već kroz moderni, biocentrični pristup toj problematici. Činjenica jest da sve hrvatske političke elite pokazuju jako slab ili tek marginalan interes za okolišnu problematiku te da sve dok bude tako neće biti značajnijeg pozitivnog pomaka u području zaštite okoliša u Hrvatskoj.

Na ljestvici najvećih ekoloških problema u Hrvatskoj, koje biste izdvojili kao prioritetne?

- Mislim da je najveći prioritet edukacija političkih elita i cjelokupne hrvatske javnosti za probleme zaštite okoliša. Naime, samo se podizanjem te problematike u prioritetne društvene teme može dostići nužna kritična masa koja je neophodna za stvarno rješavanje bilo kojeg problema. Neadekvatno postupanje s otpadom već je cijeli niz godina najveći problem zaštite okoliša u Hrvatskoj, a odmah potom slijedi postupanje s otpadom, neracionalno trošenje voda te gospodarenje prostorom kao najvrednijim hrvatskim resursom.