Razgovor s Predragom Kraljevićem

Gotovi svi performeri kao i poneki glazbenici s riječke nove scene s kojima sam uspjela razgovarati ističu dva vaša scenska nastupa: pritom kao prvi obično navode nastup 21. studenoga 1979. u Kristalnoj dvorani opatijskoga hotela Kvarner, kada ste na glavu stavili WC školjku, a dvoranu ste zasuli vrećom guščjega perja. Jeste li prethodno osmislili tadašnji nastup ili je navedena strategija nadošla sama od sebe?

– Da, tu si negdje – i ovako i onako i spontano i s određenim predmnijevanjem, a što sam drugo mogao… Zar ljudska glupost nije izražena upravo kroz niz pretpostavki i spomeničkih nostalgija s kojom smo jednom i mi izašli na scenu. Bila je to keramička glatka suzdržanost, od energije koju sam odmah potom izrazio kroz prelet perja kao izraz vjekovnosti duha.

U razgovoru s Brankom Kostelnikom za knjigu Moj život je novi val istaknuli ste kako je tada u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner u Opatiji to bila u stvari pretpremijera naslova Legenda o Vjernom psu te kako je glavni junak četrnaestogodišnji dječak kojega nevinog optužuju za ubojstvo, osuđuju ga na smrt vješanjem, nekim čudom uže puca pod njegovom težinom, dječak pada u prašinu, podiže se s tla i bježi u planinu… Kako je nastala navedena priča i pjesma?

– Tada nisam još mnogo znao o učinkovitosti štiva, književnog ili znanstvenog, te sam samo mogao pretpostaviti kako autor određene priče i sam djelomično u njoj sudjeluje.

Na ovaj ili onaj način – koscenarist, glumac, dramaturg ili taj isti pisac živi svoju priču, negdje u počecima civilizacijskih kutova, no kasnije, čitajući i uspoređujući, pokušao sam stvoriti vlastitu priču i legendu o vjernom psu.

Psetance otpora

Podjednako tako kao snažna onovremena izvedbena gesta ističe se kada ste na koncertu Termita u Domu u riječkom predgrađu Zamet 1978. izveli kultno rezanje trbuha žiletom, a tijekom izvedbe pjesme Vjeran pas.

– I to se dogodilo; uzrok tome bio je Juretov nagovor, rekavši mi, uradi to, neće ti biti ništa, a vidjet ćemo što će se zapravo dogoditi. I nije se dogodilo ništa – tako reći, kap seoske plave krvi na daskama scene.

Damir Martinović Mrle je u intervjuu za Zarez (broj 198) istaknuo da je od Termita Let 3 preuzeo i obradio pjesmu Vjeran pas i razbacivanje perja.

– Da, on je nastavio svirati Vjernog psa na svoj način; dosta vjerno originalu razbacivao je perje koje je ujedno i zarađivao za ponovni ciklus prikupljanja snage, za ponovljeni nastup i interpretaciju, varijaciju teme određenoga glazbenog motiva. Zatim je folklor pridonio tome da bi kontakt s publikom bio u mnogočemu značajniji, razumijevanju, ljubavi i prijateljstvu. Nakon nekog kraćeg dopisivanja Damir se pridružio Termitima i počeo je svirati s nama u bendu.

Kako je nastala pjesma Vjeran pas, i zbog čega se zoometafora psa uglavnom uzima kada je potrebno izraziti “ne-princip” beskičmenjaštva ili pak, s druge strane, psa lutalicu kao ideju trajne pobune i otpora?

– Pjesma i njezini stihovi nastali su kao i glazba, kompozicija i ostale harmonijske zavrzlame na jednoj od naših proba u riječkom predgrađu; nastala je, eto, baš u nuždi, na stolici u WC-u kao i u isto vrijeme nedaleko u prostoriji gdje su se čuli rifovi. Što s tim beskičmenjaštvom, ne znam – nije tako kod svih životinja, a najmanje kod pasa; kod nekih drugih možda, ali ipak ne izražava se to kroz jadne životinje. Možda neki da; uostalom, možda sam i sâm takav, ne mogu sa sigurnošću reći – da, tako je to, u pravu ste. Ponekad spominjemo životinje kada želimo nekoga uvrijediti, ali i kada želimo nekoga pohvaliti. Sasvim ste u toku i mojih negdašnjih misli o psima lutalicama, o kravama i divljim konjima, animalizmu, klanju, žderanju, vegetarijanstvu, opstanku i staroj indijanskoj predaji koja govori o reinkarnaciji iz života u život, kroz ljude prema životinjama, a da bi potom živjeli u skladu s prirodom, s prirodom prirode a ne s prirodom ovoga ili onoga duha ili čovjeka. Prvi su roboti ipak bile životinje, mali tehnološki psići i veliki tehnološki umovi prirode nestvarnog odlaska s planete Zemlje. Prirodno i priroda duha ili čovjeka je tu i nju također treba poštivati, i to iznad svega, kao i opstanak božanstva. Da, zaista ponekad u beznačajnim detaljima i malim pomacima osjetimo onu najveću radost i stvaralaštvo, ideju, strast, pobunu i revoluciju i zanos otkrića velikih mogućnosti kao posljedice jednog lepeta krila u jednom svemiru, dok, eto, čekajući bolja vremena, najbolje je da se oslonimo na vlastite snage i razumijevanje života i smrti i scene, kulturno-umjetničkog, bitnog itd. Sve u svemu – trud.

Ujednačeno, faustovsko pitanje

Isto tako, u spomenutom intervjuu koji je nastao za knjigu Moj život je novi val navodite kako ste glumili u glazbeno-scenskom performansu Krug koji je izveden u Kongresnoj dvorani hotela Admiral u Opatiji. O kakvom je točno komadu riječ; naime, Mrle je bio prilično šutljiv u prisjećanju na navedeni performans (usp. Zarez, broj 198). Postoje li možda fotografije ili filmski zapis tog performansa?

– Mogu samo pretpostaviti zašto je Damir tu šutljiv – ili nešto nije bilo u redu ili je sve bilo u granicama normale. No, u tom komadu još smo jednom na sceni upotrijebili scenski kovčeg, mrtvački, magijski, nešto kao akvarij na suhom, te smo kroz staklene otvore sudjelovali u melasi materijalnog transformiranja fizičke osobe u svijet praiskona i traženja istinskih odgovora na ujednačeno pitanje – tko smo, što smo, od kuda dolazimo i kamo idemo, ako je zaista moguće proći transformaciju kroz melasu opipljivog halucinantnog opijata, koji se ponekad, isparavajući iz samih sastojaka smjese napitaka vječne mladosti, nalazi u kovčezima, vampira, mađioničara, grobara meštara stolarske struke. Nisam siguran postoji li video, filmski zapis, no za nekoliko fotografija znam da postoje, a neke su i u mom arhivu. Ako me pitate što je Damir htio, i to mogu pokušati pretpostaviti, još jednom; on uvijek hoće nešto više i opširnije, i tako je to bilo i tada. Htio je na scenu postaviti komad koji će govoriti sam za sebe, a istovremeno da govori i o nečemu drugom, još neotkrivenom, i o tome kako funkcionira scena i o tome kako funkcionira čovjek i glumac na sceni, kao i glazbenik, kako funkcionira ideja na sceni, eksperiment, Bog na sceni, publika na sceni; sve je on to tada htio istražiti i izraziti, kao i sam odgovor na pitanje što je to kvadratura kruga, gdje počinje i završava, ne samo u geometrijskom smislu; rekao bih i u znanstvenom i umjetničkom smislu, ljudskom. Krug kao činjenica, dodirna točka, u kružnom gibanju, zatim i njegov osobni pohod na životnoj i kulturno-umjetničkoj sceni. Njegovi prijatelji i suradnici, gotovo svi su tada bili tamo a velika lutka osobenjaštva iz ležećeg se uspravljala u stojeći položaj, odajući snagu živih lutaka iz usana tihih pripovjedača.

Također u spomenutom intervjuu navodite da ste sudjelovali u nekoliko kazališnih predstava s manjim ulogama, i to kao pisac i scenarist. O kojim je predstavama riječ?

– Vjerojatno se radi o Sandri Kostić i njezinim glazbeno-scenskim pokušajima, kroz određene kazališne teme poput Marije Štrajh, ili pak radeći s Igorom Večerinom na njegovim književnim pričama o rubnim događanjima gdje koračamo tankom dugom linijom otkrivenja s Miljenom Knapićem i Igorom Jurčevićem u malim Istarskim putešestvijama, gdje nam je popločena istarska meka bila srž predstave. Zatim, nekoliko sasvim individualnih, krajnje individualnih poetskih večeri s pokojnim Nikicom Krajcerom, ala, gusarska jadikovka, Shakespeare u sasvim iznimnim underground događanjima u Palachu, Edgar Allan Poe, avangardno sjevernoeuropsko kazalište, Eug?ne Ionesco – sveprisutna Ćelava pjevačica, Krleža, svojevremeno, Tin Ujević, Ivo Andrić – svi su bili uvod u moje dramaturško, kazališno izražavanje, a sa mnom tim putem krenula je i moja dramska družina.

MMC Palach

Obično se ističe kako danas radite kao pomorac i svirate za svoju dušu, ali jednako tako manje je poznato, naravno, izvan Rijeke, da u posljednje vrijeme, a posebice, čini mi se, pod utjecajem scene koju je okupljao nekadašnji MMC Palach pod vodstvom Damira Čargonje izvodite i performanse. Kako je došlo do suradnje s tom akcionističkom i performerskom scenom koja je nedavno NAŽALOST potezima gradske moći na vlasti zatvorena? Odnosno kao što ste izjavili za portal RiRock.com: “Situacija je takva da su sada tamo ostali samo goli zidovi i ni žive duše, ni Kreše ni Čarlija…”

– Posljednjih desetak godina proveo sam na moru kao časnik Hrvatske trgovačke mornarice u strojarskoj službi i to je taj moj mornarski kruh koji sam već pojeo, a što će biti dalje – jedan čovjek, ulični svirač. U Rijeci se kaže da se gitara prodaje tek nakon sedam dana ozbiljnoga gladovanja. Uz Čarlijevu pomoć ostvario sam nekoliko likovnih izložbi koje su najljepši opis onoga što stvarno osjećam, zatim sam sudjelovao i kao performer s nekim predznanjem španjolske škole komike i nepomičnosti. Htio sam se družiti s ljudima, s kolegama, biti dio nečega. Inače nisam socijalan tip, težim krajnjoj individualnosti, ipak – potrebno mi je društvo, izražavati se, dodjeljivati mišljenje određenim performerskim akcijama. Damir Čargonja je plemenit čovjek koji ljudima otvara prostor suradnje na kulturno-umjetničkoj sceni, a on je kao mlađi kolega imao priliku da i bolje upozna tu moć multimedijalnoga načina izražavanja upravo kroz otvaranje MMC-a, gdje su mnogi dobili priliku, a kojoj je Čarli bio sudrug i uvijek nas je poticao; to je njegova velika kvaliteta, i tako promatrajući tog čovjeka godinama, shvatio sam da se naš prijateljski odnos pretvara u suradnju u MMC-u Palach. Bilo je O.K. Tu sam upoznao mnoge umjetnike s našeg područja i okruženja; imao sam podršku MMC-a, upoznao sam članove Centra koji su stvarali kostur Centra i organizacije, uz poteškoće ponekad, no sve u svemu – bilo je dobro i zrelo; svaka im čast.

Escuola Comica

Tako ste npr. 2. veljače prošle godine na Danu performansa, što ga je organizirao MMC Palach, izveli performans Escuola Comica, koji je započeo uvodnim proglasom što ge je pročitala asistentica performansa: “Svaka nepomičnost, čini mi se, predstavljat će početak. Jer, čini se istom tom snagom, u samoj nepomičnosti i jeste početak. Dakle, nepomičnost predstavlja početak. A pitanje je sada da li pokret može imati bilo kakve sličnosti s nepomičnošću, s riječju i mišlju. (…) Uvijek se, eto, jedno te isto ponavlja u krugu, uvijek se boje prelijevaju u dugu, uvijek su tu i poezija i policija. Uvijek je tu nekakva koalicija i uvijek netko zahtijeva nekakvo plaćanje” (iz poduljeg teksta potpisanog s “by Adam King”). Molim vas, pojasnite koncept spomenutoga performansa.

– To je nešto što sam naučio o performansu, o komičnom kao nepomičnom, u Barceloni, u samoj školi, koja se tako i zove – Escuola Comica, a uči polaznike o tome kako se ukočiti, umiriti i postaviti sebe negdje na trg ili negdje uz pročelje ili kut ulice i zgrade, ili na korzo, šetalište, te zapravo tako nepomičan, migom, ili nekim neobičnim pokretom privući pažnju prolaznika, građana, šetača i radoznalaca; potpuno miran prekriven koprenom srebrnastog sedefa ili plaštem nestalog kralja, kao što to u posljednje vrijeme čini Krešo Kovačiček u svojim izvedbama, kada potpuno miran odaje snagu izraza, preodjeven i prekriven tkaninom koja naglašava prijelaze njenih naboranih rubova, kada tijelo otkriva svoju poru utisnutu u odabranu boju i kemijski sastav odabrane boje, kojom se, kao i tkaninom, premazuje ili prekriva, lice, tjeme, ruke, cijelo tijelo. Trebalo bi razlikovati kada se kaže komika kao nešto što je ucrtano i nepomično i komika koja govori o komediji kao književnom izrazu, ili komedija uopće – i božanska i ljudska. A ona komika koja je stvarna samo u prstima crtača stripova i nevjerojatnih prizora ljudske animacije splet je usporedbi i ukrašavanja, ka strašnom ka divnom. Jednom sam u Firenci osjetio isto tako nešto jako nepomično, bolesno do ukočenosti; gušio me je kašalj, ubijao i gušio me je respiratorni sustav, a kale i ulice bile su hladne, kao i noć; na meni su ostali tragovi dlaka mačaka ubojica. Tako nemoćan nabijao sam biciklističke rogove na apstraktni bikov hrbat, odnosno na kvaku visokih drvenih vrata portuna koja su isto tako mogla biti i odškrinuta i u toj strašnoj agoniji radovao sam se oslobođenim kipovima koji su dominirali, čas u halucinantnoj iznemoglosti tijela i duha, čas u Suncu obasjanom danu, te sam se preporođen vraćao još neispisanim i ispisanim stranicama Bogu i zemlji. Vjerojatno iz takvih nekih teških situacija nastajao je i tekst koji će kasnije u društvu mojih drugova postati dio nekog projekta ili budućeg kazališnog djela, performansa ili glazbeno-scenskog djela.

Riječki novi val

Kako je prošao nedavni koncert u riječkoj dvorani Mladost na Trsatu koji je formiran povodom tridesetoga rođendana punka i jeste li zadovoljni trostrukom kompilacijom Riječki novi val koja je uključila 34 izvođača?

– Bilo je solidno sa svih aspekata analize i promatranja – vrhunski izvođači i tehnika, veoma moderna scena od aluminija i dasaka koje su blažujke, čvrste i komotne, rad audio tehnike, tonskih tehničara, svjetlosnih majstora, publika je bila O.K., Termiti su bili solidni, Parafi najbolji na svijetu, dobra Ogledala. Dobra organizacija, lova, druženje, cuga itd... Preslušao sam kompilaciju – to je izvanredno, ne može biti bolje. Grafika je također O.K. kao i popratni tekstovi.

Postoje li neke bitne razlike između zagrebačke i riječke verzije spomenutoga koncerta?

– Ni po čemu se ta dva koncerta nisu razlikovala. U Zagrebu nije bila grupa Grč; a nadam se da je kvalitetom jedan koncert prednjačio pred drugim. To je ono u osnovi, no stvarna se razlika može samo očitovati u rivalstvu Rijeke i Zagreba, u sličnostima i razlikama; još se ponešto može tome pridodati, ali skoro nebitno. Možda smo se u Zagrebu više trudili; možda je svečanost bila još izraženija; možda je publika bila još luđa, bolja; možda su organizatori bili darežljiviji… Tko zna u čemu su se još razlikovali; možda u osjećaju za scenu i koncertni prostor.

U Novom listu 11. veljače 2008. (str. 38) najavljena je mogućnost objavljivanja bogato ilustrirane monografije koja bi se bavila tom sjajnom riječkom punk i rock prošlošću. Jeste li upoznati s navedenom zamisli?

– Ovo mi je prvi glas, i veoma ste me obradovali tom viješću jer to je tako reći još jedan veoma važan angažman u mom životu i mojoj kulturno-umjetničkoj karijeri, ukoliko se smijem tako izraziti. To bi bilo dobro, naravno i prije svega i izvan mene samoga; prije svega za društvo u cjelini kao još jedan historiografski doprinos naraštajima, generacijama i akterima te iste scene. Bilo bi to u neku ruku još jedno priznanje. Najvjerojatnije bi u tome do izražaja najviše došla sposobnost naših grafičara i tumača scene u oblikovanju izdanja te bi nas tako još neko vrijeme nešto držalo na okupu i vjerojatno bi se stvorile nove mogućnosti za daljnju suradnju i stvaralaštvo.

Bezobzirno izrugivanje kruhu i vodi

Što se tiče MMC-a Palach, u nedavnom je intervjuu za Zarez Davor Dundara istaknuo kako bi možda riječkim alternativcima ipak bilo najpraktičnije da uzmu stvar u svoje ruke i da slijede Metelkovu gdje su aktivisti zanemarili birokraciju i zaposjeli napuštene prostore.

– To se i bez njegovih naputaka i preporuka već i onako i ovako događa; oni koji bi u Rijeci s obzirom na uloženi trud, zalaganje trebali živjeti kao lordovi bivaju po ubožnicama, dok s druge strane, oni koji tome nisu niti blizu kite se lovorikama otrovnog bršljana i sve skupa nas to vodi u propast. To su upropaštena poduzeća i hoteli, razna trgovačka poduzeća i sudovi, to su auto kampovi i tvornice, ljevaonice željeza, stara i napuštena brodogradilišta, razne kancelarije, a koje su zamijenjene mobilnim poslovanjem u računalnoj sferi komuniciranja, u virtualnom svemiru današnjice; to su napušteni rančevi i farme, skladišta škole i dvorišta, neke željezničke transportne postaje; sve je to napušteno i ostavljeno, pokradeno i opljačkano – privatno i društveno vlasništvo u jednom trenu, i sada bismo mi trebali zaposjedati te prostore. Možda neke; negdje je to ipak preteška ostavština časne povijesti starih; negdje je to samo razdor, odnošenje, pustošenje i takvim se djelima i zdanjima, odnosno nedjelima i ruševinama ne bi trebalo približavati.

Osim toga, novost je na toj burnoj novoj riječkoj sceni bila i osnivanje RI PERFORMANCE SYNDICATEA. Koliko mi je poznato, član ste spomenutoga sindikata. Jeste li uspjeli u okviru tog zajedništva nešto učiniti povodom ciničkih događanja na relaciji Grad/gradonačelnik vs. MMC Palach?

– Nisam član, ne, nikako, ničega, nikada, nigdje… Na relaciji; ma ne, ne postoji relacija; to je bezobzirno izrugivanje kruhu i vodi, slobodi mišljenja. U redu, nikada nisam bio tako kategoričan; možda i jesam ponekad bio član neke organizacije, nekoga sam možda volio i poštivao; o kruhu i vodi sam pjevao i pjevam i dan-danas, ali se nikada nisam izrugivao. Priznajem, malo sam nastran u tom promatranju društveno-političke scene naše svakodnevnice u tranziciji, no ništa čudno, s kim si – takav si; izopačenje osnovnih ljudskih kriterija u podjeli vlasti, a ponavljam još jednom – što bi oni htjeli, zar im nikada nije dosta? Hoće li nama malenima nešto ostati za podijeliti i pojesti kada i posljednja travka bude pojedena i popušena; koja će tada biti relacija, što ćemo tada jesti i piti, što ćemo disati te tko će nama pisati i tko će biti taj kome ćemo mi pisati kada se jednoga dana sve to i dogodi – sraz uništavanja i propasti?

Riječko dno podnošljivosti

I za kraj: što vas posebno rastužuje u sadašnjim riječkim ne/prilikama?

– Sve i ništa. Ravnodušnost i euforija. Srozali smo se na dno podnošljivosti. Na trenutke se osjećam kao riba na suhom, na trenutak kao tigar u kavezu, pa zatim i kao medvjed na slobodi; tu se mogu osjećati i kao razbojnik i kao pravednik, kako kada. Tako je to sada ovdje; možeš birati stranu, ali nikada zapravo ne znaš kako i gdje ćeš se prevariti. Mogu se osjećati pjesnički i boemski, rokerski, poslovno. U ovom se gradu mogu osjećati i bez veze a može mi biti i jako veselo; mogu se osjećati prihvaćenim i odbačenim, prihvaćenim i prezrenim; tu mogu biti netko i nešto, ali istovremeno nitko i ništa; trijezan, pijan, budala, pametan – sve je to moguće i sve me to rastužuje. Rastužuje me vlastita tuga i bol; njihovu gotovo da i ne primjećujem, a nisam siguran niti da li oni mene primjećuju. To me rastužuje što nitko nikome ne vjeruje; što svi lažu, kradu, ubijaju. Rastužuje me što doktori nemaju bolje uvjete za rad i bolje plaće, rastužuju me škole u kojima nastavu pohađaju poludivlji ljudi, rastužuje me kreditno zaduženje kojega velika većina uopće nije svjesna… Posebno me rastužuje to što se ne vidi kraj i izlaz iz ove grozne situacije.