Razgovor s Rajkom Grlićem

Jubileji svakako jesu prigoda da se lijepo govori o festivalima, manifestacijama, događaju, kao što je i normalno da svatko hvali ono što radi. No što je, po vašem mišljenju, doista tajna uspjeha Motovun film festivala?

– Mislim da je osnovno to što je postavljen na zdravim temeljima. Postavljen je mimo ustaljenih putova kojima se ovdje nešto osniva, uspostavlja, organizira. Rezultat je entuzijazma nekolicine ljudi, njihove energije i volje da nešto učine, a pritom ne budu dio mašinerije, državnog aparata. Nas nitko nije zaposlio, nitko nas neće ukinuti osim, možda, nas samih. Motovun film festival je akcija poput dobrog izleta na planinu; društvo se skupi i krene. I to im se dopadne, pa ponove. Učinilo mi se svojedobno da je prostor tužan, da u njemu treba napraviti nešto veselo, da se proizvodi enormna količina filmova koji se ne mogu vidjeti, da velik broj mladih odlazi, ali i da kod nekolicine nas postoji potreba za igrom. Pa smo zaigrali.

Improvizacija kao model

Koji je dio MFF-a najviše Rajko Grlić?

– Dramaturgija događaja. Najstariji sam od početka i kao u svakom dobrom jazz sastavu gdje najstariji trubač ima pravo na prvi solo tako i ja izložim neke ideje. No rezultat je uvijek posljedica interakcije; MFF radi 175 ljudi, svatko dolazi s nekom svojom idejom, preokrene, promijeni tuđu, dobra ideja nekako sama preživi, dobije solo dionicu, loša otpadne. Na festivalu nema sastanaka, nema zapisnika, nema papira na kojima je striktno zapisano što mora biti, to je orkestar koji svira improvizaciju koju nikada ne bi znao ponoviti, niti bi tko znao ispisati note.

Najveća je vrijednost kada tu metodologiju usvoje neki klinci i u svojim gradovima zavrte svoje improvizacije; danas se više-manje slično odvija na tridesetak mjesta u Hrvatskoj. Naime, male sredine imaju prokletstvo ozbiljnosti, shvaćanja svijeta, a još više sebe samih. To je fatalna ozbiljnost koja onemogućava da se bilo što dogodi, ozbiljnost u koju je utkan strah da će nešto biti premalo i neugledno. Pa se napravi veliko igralište koje se potom ne može pretrčati.

Nakon zelenih godina, ove je godine Motovun postao narančast. Znači li to da je postao korporativan, VIP-ov?

– Ali VIP je bijel...

VIP se percipira narančastim, u odnosu na roza boju T-com-a.

– Ne, ne, nikakve veze nema VIP s tom promjenom. Mi dobrim dijelom živimo od sponzora ali vrlo je jasna granica između naše ideje i njihovog novca. smatrali smo jednostavno da smo u ovih deset godina sazreli i da je vrijeme za boju zrele voćke. Vjerujte mi, ja u našem orkestru o tome odlučujem.

U kojem će smjeru festival ići dalje? Hoće li uopće?

– Nemam odgovor ni na jedno od tih pitanja. Kao i prethodnih godina, sjest ćemo, početi razgovarati o tome što bismo, bismo li uopće... to se polako slaže. Motovun od početka želi biti izvan festivalskog sistema, sistema koji ima striktna pravila. Pravilo broj jedan jest “koliko novca, toliko muzike”. Ukratko, svatko manje-više pokušava, koliko može, sličiti majci svih festivala, onom u Cannesu. Glavna funkcija festivala jest ona trgovačka i u regiji je to jedini shvatio Sarajevo film festival, nekada je to bila Pula. Motovun to ne može i ne želi biti, on je oduvijek nudio samo da se ljudi sretnu, pa ako žele, od tog susreta krenu dalje. Danas kada postoji tridesetak malih Motovuna možda je vrijeme i da njega više nema, ali postoje i brojne ideje kako nastaviti. Sada je još prerano govoriti o tome.

Dostojanstveno odumiranje

Svojedobno ste izjavili da su festivali danas zamijenili kina; koje je vaše objašnjenje za to?

– Oblik života koji je Amerika nametnula ostatku svijeta - trošenje “slobodnog vremena” i dobara u shpping mallovima postao je univerzalan – postao je univerzalan, sasvim je svejedno jeste li u Tokiju, Helsinkiju ili Zagrebu, jer “život” se odvija u shoping mallovima, a gdje je smješteno i 99 posto svih kina svijeta. Kada su postojala tradicionalna, ulična kina, bilo je potrebno 5-10 posto vrijednosti filma za plasman filma, danas Hollywood u to ulaže 2 do 3 puta više od vrijednosti samog filma. Sve reklame baziraju se na pričama, a one u svom trgovačkom odnosu moraju imati sigurna mjesta na kojima će se plasirati. Mala kina to, dakako, ne mogu, niti su studijima potrebna, kao što danas ne postoji film koji svojom kvalitetom može izboriti mjesto na tržištu. I festivali su priče, pa su se “mali” filmovi koji su ostali bez kina okupili na festivalima jer znaju da će ih tamo vidjeti nekoliko tisuća ljudi.

Možemo li zaključiti da je nezavisni film izgubio bitku u odnosu na korporaciju? I mogu li festivali ili neki drugi oblici prikazivanja biti neka vrsta spasa?

– Da, izgubio je tu bitku prije dvadeset godina, ali odumire s dostojanstvom. Festivali su polagana smrt, oni usporavaju taj trenutak “smrti” dok se tehnologija u potpunosti ne izmakne od vrpce i kina. Ali ne smijemo zapostaviti važnu činjenicu – čin odlaska na projekciju, socijalni element gledanja u grupi. Zapravo, kina u svijetu bilježe porast posjetitelja, čini mi se, upravo zbog zajedničkog gledanja, izlaska, druženja i još uvijek ljudi više vole veliki ekran od monitora.

Kakav će biti film kada vrpca nestane?

– Odgojen sam na filmskoj vrpci i rado bih otišao iz tog posla pomoću filmske vrpce. Imao sam izlet u digitalni svijet koji mi je bio izuzetno zabavan i drag, ali to nije svijet mojeg sentimenta. Od same tehnologije, međutim, čini mi se daleko važnijom ljudska potreba da se pričaju priče; ta potreba čovjeka da sluša, gleda, konzumira, sudjeluje u priči je vječna. Nosači tih priča mogu se mijenjati, ali u bitnome se ništa neće promijeniti; uvijek će postojati oni koji znaju dobro pričati priče i oni koji to s ljubavlju slušaju.

Intima kao izljevni kanal

Koliko je vaš sentiment odredila i praška ‘68, kojoj ste bili neposredni svjedok, te kako biste odgovorili na optužbe da je vaša, ta praška generacija ublažila kritičnost u filmu?

– Dana 21.8.1968. u Korčuli, tokom održavanja Korčulanske Ljetne Škole, negdje oko šest sati probudio me otac riječima; “Rajac, Rusi su ti ušli u Prag”. Sjedili smo u tišini i slušali jutarnje vijesti na malom tranzistoru. I onda smo krenuli prema Narodnom domu kulture gdje su se održavale sesije škole. Članovi redakcije Praxisa vrlo su brzo sastavili pismo protesta i svi prisutno su ga krenuli potpisivati. Stvorio se dugi red. Pamtim da sam u tom redu stajao iza Ernsta Blocha a da su nekoliko ljudi iza mene stajali Erich Fromm i Herbert Marcuse. Bio je to moj najbliži susret s Historijom filozofije. A to je ujedno za mene bio i početak kraja moje vjere u utopiju. A počelo je tog proljeća u Pragu, tj. s  Praškim proljećem u kome sam, koliko to student može, i aktivno sudjelovao. Između te dvije točke pred mojim se očima dogodio uspon i pad možda zadnje velike društvene utopije. Bila je to utopija u koju sam povjerovao, u kojoj sam sudjelovao i čiji je pad zauvijek odredio moj “političku sudbinu”. Nikada vise nisam povjerovao u bilo koju politiku ili bilo koji pokret vođen politikom. Politika je za mene zauvijek izgubila utopijski element. Postala je ono sto uglavnom i je; trgovačka razmjena dobara.

Ukratko; bilo je to za mene digest-izdanje historije. ‘68 je tako meni – a vjerujem i mojoj generaciji – omogućila da u svojim životima imamo “referentnu točku”. Oznaku u vremenu i prostoru prema kojoj možemo mjeriti uspone i padove svojih nada. Mi smo sa ‘68 možda imali sreću da ne doživimo ono što je Krleža izgovorio gotovo prijeteći onima koji dolaze: “I vi ćete doživjeti ostvarenje svojih snova!”. I komunisti i nacionalisti su na ovim prostorima doživjeli ostvarenje svojih snova koji su se vrlo brzo, i za njih same, pretvorili u noćne more.

Što se tiče zamjerki koje ste spomenuli i ma koliko je teško govoriti u ime generacije - mislim da smo u film ušli u najnesretnijem trenutku. Trenutku kada je sistem uklonio generaciju “crnog vala” predvođenu Žikom Pavlovićem i Dušanom Makvejevim. I onda su, u taj u nastali vakum ubacio tzv. B-filmove, jeftine komedije. Moja generacija, tzv. treća generacija jugoslavenskog filma, odrasala je na filmovima “crnog vala”, izuzetno ih cijenila ali istovremeno poimala svijet, pa tako i film, podosta drugačije. Oni su gradili tu zemlju, doživjeli njeno ostvarenje i potom se jako razočarali, bili su pogođeni realitetom i o tome su pričali u svojim filmovima. Ja nisam imao taj element “razočaranja”, tu noću moru u koju se pretvorio moj san. Ja nisam vjerovao u Staljina pa me tako i Staljin nije mogao razočarati. Kada govorim samo o sebi, jer to je nemoguće govoriti upotrebljavajući mi, mogu samo reci da sam se igrao na svoj način, na način čvjeka koji nema iluzije te otvarao i problematizirao pitanja svog vremena. Ja sam jednostavno drugačije čitao stvarnost i drugačije o njoj pričao. Moja jedina kalkulacija bila je da radim low-budget filmove samo zato što se visoka politika tada njima neće pretjerano baviti. I bio sam slobodan raditi ono što sam htio. Ali i neki od mojih filmova  su bivali zabranjeni itd.... Da u to ne krećem jer pričati o tim nedaćama danas zvuci krajnje nepristojno.

Niste doživjeli razočaranje ostvarenja tog sna, no je li vam se dogodilo neko drugo, nekog drugog sna?

– Ostanemo li u kategoriji politike, mislim da je moja utopija, vjera u utopiju, ostvarenje utopije i prekidanje te utopije nakon četiri mjeseca Praga dovoljna količina penicilina da više nikada ne budem bolestan ni na jedan kolektivni zahvat.

Zašto ne možete gledati svoje filmove?

– Možda bih to najbolje objasnio jednom od prvih rečenica iz zen-budizma koju sam pročitao – da čovjek ne može jesti i gledati vilicu koja mu ulazi u usta. Oduvijek sam imao osjećaj da ću prestati raditi filmove ako počnem gledati svoje filmove, da tada počinje retrospektiva.

Pa ste namjesto toga odlučili snimiti novi film. Hoće li i on sadržavati komponentu političke represije na život pojedinca, prisutne u svim vašim filmovima?

– Mislim da nitko to neće čitati na taj način, jer se politika jako izmijenila. Izašla je iz ideologije, iz utopije, ušla je u robno-novčanu razmjenu i nema više onu moć represije koju poznajemo. U tom smislu taj film neće imati klasičnu političku notu. On priča pet krajnje intimnih priča o duplim životima petero Zagrepčana, o borbi s erosom, o potrebi za nečim više od mono života. Bit će to vrlo intiman ulaz u današnji život.

Što je pozadina izbora te teme i takva pristupa?

– Gradska mitologija; Zagreb je prepun mitova o duplim životima. Danas se govori da je gotovo s revolucijama, s buntom, da korporativni okvir onemogućava bilo kakvo izdvajanje pa odljev te energije za promjenom u dupli život postaje jedan od mogućih kanala za koje društvo zna, službeno ne tolerira, ali pripušta, kao u neki izljevni kanal.

Preljub kao pobuna?

– Da, intima je ostala jedino područje u kojem je moguća igra, nada, mijenjanje života.

Kad sam dolazila na ovaj razgovor, rekli ste da čim snimite film, odmah bježite u Ameriku. Čemu ta potreba za brzim odlaskom?

– Nema nikakva posebnog razloga, ničeg negativnog. I tamo radim već dvadesetak godina, i tamo je velik dio mog života.

Američko iskustvo

To je samo bio uvod u pitanje o vašem pedagoškom radu. Možete li nam iznijeti neke usporedbe američkog i hrvatskog obrazovnog sustava? Kako vidite promjene koje se uvode kod nas te specifičnosti obrazovanja za filmsku struku?

– Čini mi se da je “Bologna” kopija američkog sustava. Mislim da će implementacija biti teška jer je podloga sasvim drugačija; američki sistem ne uči djecu faktografiju, nego ih uči kako doći do zaključka, uči ih da sami istražuju i povezuju, da imaju mišljenje. Kada je o filmu riječ, valja početi od činjenice da se u Americi godišnje u filmskim školama, jednogodišnjim, dvogodišnjim, trogodišnjim, obrazuje oko deset tisuća mladih. Film još uvijek visoko kotira, govori se da suburbija crna sanja MBA, a suburbija bijela – Hollywood. No svi znaju da na kraju tog lanca postoji tržište, oni na njega stupaju kada na kraju godine agenti dođu gledati njihove filmove. Ugovore će potpisati jedan ili dvoje i sva žrtva koju su podnijeli za to obrazovanje u obliku slave vratit će se samo njima. Ostali neće ostvariti svoj san. Kod nas je relativno malen broj ljudi uopće ulazio u područje filma. Film je kod nas izlet u luksuz bez pokrića. Situacija se donekle mijenja pojavom sapunica, dakle, otvaranjem nekog novog tržišta, ali tada ostaje pitanje treba li imati filmsku ili sapuničku akademiju.

Jeste li ikada željeli, htjeli, namjeravali snimiti film vani?

– Devedesetih sam, u trenutku kad sam čvrsto odlučio da više nikada ne snimam filmove, počeo ispisivati priče za filmove. Bilo je to pražnjenje frustracija nagomilano dugim radom u siromaštvu. U uvjetima kada se u scenarij stavlja jedna stolica jer su tri preskupe, kada se do kraja minimalizira ne bi li se papir pretvorio u traku. I onda sam si dao oduška i počeo pisati priče za čiju bi realizaciju trebalo silan novac. Kako ih nikada i nisam pokušavao pretvoriti u film u tom sam papirnatom orgijanju pretjerivao do kraja. I onda je, na moje veliko čuđenje londonska Granada otkupila jednu od tih priča i radio sam na scenariju za čiju je realizaciju trebalo pedesetak i vise milijuna dolara. Ta igra je išla dosta daleko. U film je ušao Good Machine iz New Yorka, a zatim i Columbia. Već sam sa Senecicem birao objekte kada se promijenila uprave Columbie i projekt je zaustavljen. Ja sam iz toga izašao, ali film se i dalje kotrlja već punih deset godina. Izmijenilo se na njemu šest sedam režisera i producenti još uvijek vjeruju u njegovu realizaciju. To je bila moja jedina igra sa Amerikom i filmom. A i taj se trebao snimati između Rijeke i Beča.

Uz to sam radio i dva “strana” filma; engleski That Summer of White Roses i njemački Josephine. Nudili su mi i druge projekte. Ali moja uloga “režisera” u tom procesu bila bi ista ulozi električara ili raznosača hrane. A režija za mene nije jednostavno posao kojim se netko bavi, ona je za mene pričanje priča i to o ljudima koji me zanimaju, koji me bole.