Razgovor sa Snežanom Žabić

Rođena si u Vukovaru, a tijekom rata živjela si u Beogradu, Budimpešti, Pragu, Hanoveru, sada živiš u Chicagu. Može se reći da je tvoj status nomadski. Zanima me kako se taj nomadizam odrazio na tvoj život i na tvoje pisanje?

– Možemo mi to nazvati nomadizam, zvuči moćno i pomalo romantično, ali ruku na srce to je pečalba. U Vukovaru sam zavedena na Birou kao nezaposlena za završenom osnovnom školom. Naime nisam nostrificirala ni jednu od u inozemstvu stečenih diploma, to em puno košta, em bih morala polagati razliku. I na kraju ne znam koje zvanje bih dobila: od bohemistike, preko rodnih studija, do kreativnog pisanja, sve je to malo nekonvencionalno za hrvatske uvjete. U Vukovaru sam jedno vrijeme radila u nevladinom sektoru. Od 2002. me prigrlio američki državni sustav univerziteta, prvo Sjeverna Karolina, a zatim Illinois, tako da sam sada u akademskoj pečalbi, do daljnjeg. Kao i većina ljudi u ovom globaliziranom neoliberalnom svijetu, sigurnost stalnog prebivališta i ekonomska stabilnost su mi nepoznanice, ali se ne dam zbuniti. Kad pogledam, moja tvrdoglavost da se u takvim uvjetima bavim pisanjem, umjesto da sam otišla u ekonomski stabilnije vode, jest možda i neodgovornost s moje strane. A možda je i potvrda da me neki vrag tjera na to, pa kud puklo! Tokom tih boravaka u raznim mjestima bilo je i dosta dogodovština, avantura, mada ima i tragedija, tako to ide. Onaj tko preživi, priča o tome, a ja sam dosad uvijek preživljavala.

Zajedništvo u umjetničkom radu

Obje smo početkom 2000. sudjelovale u radu ženske grupe NEO AFŽ. Kako danas gledaš na taj oblik aktivizma koji je uključivao performanse, pisanje poezije, proteste i zagovaranje antifašističkih vrijednosti?

– S obzirom na to da se još uvijek bavim svim gore pomenutim, mislim sve najbolje! Ivana Percl je uvijek bila neiscrpan izvor ideja za akcije, takvu osobu nemam trenutno kraj sebe u Chicagu. U nekim optimističnijim trenutcima na aktivizam gledam kao na revolucionarnu djelatnost: mi sad djelujemo na razaranju vladavine nepravednog neoliberalnog globalizma i gradimo svijetlu budućnost egalitarnog alterglobalizma u kojemu će ljudi i životinje biti opskrbljeni (zdravstveno i materijalno, a ljudi i kulturno kroz slobodno i besplatno obrazovanje i dr.), a okoliš će biti zaštićen i obnovljen. U toj mojoj viziji budućnosti ima mjesta i za razne luksuzluke, pa ako netko voli dijamante, nek’ izvoli, ali mora si ih sam iskopati. Šalim se. Dogovorit ćemo se za detalje. U pesimističnim trenutcima, aktivizam mi djeluje kao: hajdemo bar nešto učiniti, ma kako malo i bezutjecajno, kako bismo se suprotstavili apatiji, najboljoj prijateljici opresivnih sustava.

Sudjelovala si u radu Asocijacije za žensku inicijativu, gdje ste, pod vodstvom teoretičarke Dubravke Đurić, učili o pjesničkoj tradiciji i teoriji. Kako je to iskustvo kolektivnog rada utjecalo na tvoj pjesnički rad?

– Dubravka Đurić je prava svestrana intelektualka: teoretičarka, pjesnikinja, urednica, prevoditeljica, profesorica, performerka, a meni prijateljica i idol. Učile smo ono što i sad primjenjujem, a to je da umjetnička praksa podupire teorijsku, i obratno. Zakržljati u jednoj oblasti nije dobro ni za onu drugu. Osim toga, kolektivnom radu sam jako sklona –da li je to zbog nekog urođenog temperamenta ili me je istreniralo tome još u djetinjstvu, zbog bavljenja baletom u KUD Maksim Gorki ili zbog pionira, ne znam. Ali uvjerena sam da jedinka bez zdravog kolektiva, spontano ili umjetno stvorenog, najčešće zakržlja ili poludi. Ne vjerujem u onu sliku usamljenog pjesnika koji živi u nekom svom svijetu, a kamoli u slučaju pjesnikinje. Osim toga moram napomenuti da se ja bavim i prozom, zapravo podjednako kao i poezijom, i opredjeljujem se kao spisateljica bez žanrovskih ograničenja. Kao ministarka bez portfelja. U AŽIN-u, gdje smo i učile i družile se, bavile smo se isključivo poezijom, praksom i teorijom, taj rad mi je pružio osnovu u tom smislu. Što se proze tiče, teorijsku osnovu sam stekla mahom preko rodnih studija, i tu sam najviše upijala od Jasmine Lukić, koja je isto fantastična profesorica.

Identitet pjesničke junakinje

Vlastitu poeziju označavaš kao kulturni artefakt s planeta Zemlje. Možeš li pojasniti?

– To je hiperbola dakako, jer sam do sada boravila samo u nekoliko gradova u Evropi, mahom istočnoj, i dva grada u Americi, ne računajući putovanja i posjete. Tom hiperbolom sam htjela istaći da ne osjećam pripadnost niti jednoj nacionalnoj ili regionalnoj književnosti. Poznato mi je s jedne strane ono lokalno: od Borova naselja, koje znam na pamet, pa preko raznih drugih lokaliteta koje si pomenula, sve do mog kraja u Chicagu. A s druge strane, radoznala sam osoba, pa čitam i pratim o svijetu što stignem, a i kroz druženja s ljudima osjećam povezanost sa svijetom. Ali baš da je moj rad kulturni artefakt s planete Zemlje, malo sam pretjerala, kako se to u manifestima već radi. Bar nisam napisala da sablast moje poezije lebdi nad Europom...

Određuješ sebe kao feminističku aktivisticu. Kako poimaš ženski subjektivitet u pjesništvu, kako konstruiraš svoju pjesničku junakinju?

– Ženski subjektivitet u pjesništvu je vezan s položajem žena u društvu, a taj položaj je i dan danas jadan, mada smo se za neke stvari već izborili. U kapitalizmu je žena svedena na tijelo, a tijelo je svedeno na robu. U životu i pjesništvu se tome suprotstavljam kako znam i umijem. Mislim da su pisanje poezije (ili bilo koji drugi vid kreativnosti) i podizanje svijesti (i time obijesti) u uzajamnoj sprezi, i iz toga onda proizlazi identitet pjesničke junakinje. To je aktivni lirski subjekt koji promatra i komentariše stvarni svijet oko sebe, ali i zamišlja alternative.

Poezija i politika

U novim pjesmama koje su nastale za vrijeme života u SAD-u, na engleskom jeziku, a riječ je o rukopisu Billboard Oracles, istražuješ iskustvo ženskog subjekta u svijetu masovne medijske kulture. Tvoja se pjesnička junakinja sada kreće posthistorijskom, postkapitalističkom kulturom. Što se događa sa sjećanjima na svijet postkomunizma, odnosno kako se ona inkorporiraju u tvoje pjesništvo?

– Taj rukopis je završen i zove se Introduction to the Virus, ne više Billboard Oracles. Ne bih se složila s time da se lirski subjekt kreće “posthistorijskom i postkapitalističkom” kulturom, jer historija i kapitalizam nikako nisu završeni. Za razliku od nekih pjesničkih obrazaca koji se bave jedino intimom, zabilješkama o trenutcima jedinke izvan političkog konteksta, ono što ja pišem najčešće je ili svjesno stavljeno u kontekst suvremene političke i kulturne realnosti, ili se taj kontekst nameće čak i kad bih ga ja željela izbjeći. Što se tiče sjećanja na komunizam i postkomunizam, ako polazim od sebe mogu reći da je i to stalno prisutno, ali ne u smislu katalogizacije tipa Leksikon Yu mitologije. Mislim da se to ističe više kroz poziciju lirskog subjekta kao strankinje koja nije kod kuće nigdje gdje se nalazi, koja zbog toga ima iščašen i distanciran pogled na svijet.

Pisci na akademijama

Kakve su tendencije u suvremenoj američkoj poeziji?Koje suvremene pjesnike/pjesnikinje trenutačno čitaš?

– Imalo bi se tu puno toga reći, ali naglasit ću ono što najviše upada u oči. Američka poezija se gotovo potpuno okrenula akademiji, odnosno akademija je apsorbirala u sebe sve prijašnje tendencije u poeziji: avangardu i tradiciju, ulicu i katedru, urbane i ruralne poetike, iskaze svih etničkih grupa... Postoje i izvan akademske pojave, ali one su najčešće pupčanom vrpcom vezane za akademiju iz prostog razloga jer je to izvor radnih mjesta. Sjećam se kad sam kao mala gledala na TV-u jedan stari dokumentarac o Leonardu Cohenu, prije nego što je postao poznati kantautor, dakle možda iz sredine šezdesetih, crno-bijeli, kanadski. On je tad bio poet in residence u nekoj akademskoj ustanovi u Montrealu i to mi se činilo kao posao iz snova: pisati poeziju i za to dobijati platu na nekom univerzitetu. Fast forward četrdeset godina kasnije, i The Associated Writers and Writing Programs broji preko 25 tisuća individualnih članova, i preko 400 programa sa univerziteta u SAD-u, Kanadi, i par njih u Velikoj Britaniji. Na nedavnom sajmu knjiga u okviru ove organizacije, neću pretjerati ako kažem da se predstavilo preko 300 časopisa i izdavačkih kuća vezanih za univerzitete. Radi se o tome da državne institucije, ali i privatne škole, praktično subvencioniraju pjesnike i pisce općenito tako što otvaraju radna mjesta za njih, a ne traže puno za uzvrat. Većina pisaca zaposlenih u akademiji naravno radi na dnu akademske piramide, predaje opće predmete iz akademskog pisanja i uvoda u književnost, za relativno niske plaće. Najgora je situacija kada predaješ dva puta po pola radnog vremena u dvije institucije jer onda nemaš nikakvo zdravstveno osiguranje... Da ne duljim, ipak postoji naizgled neiscrpan kontingent ljudi koji su spremni platiti školarinu ne bi li dobili diplomu, najčešće na nivou magisterija, iz oblasti kreativnog pisanja, dakle postoji i tržište koje zahtijeva profesore kreativnog pisanja. Ne znam koliko dugo će to trajati: vjerovatno do neke sljedeće duboke ekonomske depresije, ali zasad to funkcionira.

Trenutačno iščitavam Rosemarie Waldrop, pjesnikinju, prevoditeljicu, i urednicu Burning Deck Press, i Harryette Mullen, pjesnikinju, esejisticu i profesoricu na UCLA. Zanima me veza između njihove poezije (koja se svrstava u inovativnu žensku poeziju) i performansa, i osobito kako se ta veza izražava kroz upotrebu osobnih zamjenica, kao i kroz tretman roda.