Rade Dragojević  

Razgovor sa Srđanom Vrcanom

kolumna

Nogomet, politika, nasilje. Ogledi iz sociologije nogometa naslov je nove knjige splitskog sociologa Srđana Vrcana, koju je objavio zagrebački nakladnik Jesenski i Turk, knjige kojom ovaj eminentni znanstvenik daje svoj doprinos tumačenju fenomena nogometa i navijaštva, posebno u hrvatskim prilikama. Evropsko nogometno prvenstvo u Portugalu samo je onaj vanjski, ali, svakako, dobrodošao okvir za razgovor na temu nogometa, te “najvažnije sporedne stvari na svijetu”.

Totalna politizacija nogometa

Je li nogomet u Hrvatskoj svojedobno bio neka vrsta ancillae politike?

- Nogomet je, dakako, gotovo uvijek i stalno bio nekakva ancilla (služavka) politike, ali je nogomet znao biti i prava crvena krpa koja je srdila politiku do te mjere da je nogomet bio povremeno zabranjivan od vremena engleskog kralja Edwarda II. do suvremenih afganistanskih talibana. Uz to, nogomet sada kao moderni nogomet nije uvijek bio služavka politike na isti način ili s istim intenzitetom i s istom totalnošću. Isto tako, moderni nogomet nije bio i nije mogao biti na isti način služavka bilo koje i bilo kakve politike, kao što nije ni svaka ili bilo koja politika?trebala nogomet kao svojevrsnu služavku za realizaciju svojih važnih političkih ciljeva. Govoreći na veoma općoj razini, čini se da uloga nogometa u službi politike danas raste u onoj mjeri u kojoj se potvrđuje dijagnoza Zygmunta Baumana da suvremeni potrošački kapitalizam osigurava i može osigurati potrebnu društvenu integraciju u osnovi zavođenjem (seduction) i represijom. Iskustvo pak iz dva posljednja desetljeća koje nam stoji na raspolaganju veoma uvjerljivo govori o gotovo totalnoj politizaciji nogometa u ovim prostorima, te, stoga, i o posvemašnjoj političkoj instrumentalizaciji nogometa, ali i o istodobnoj nogometnoj instrumentalizaciji politike: bili smo, naime, svjedoci činjenice kako je nogomet dobro služio da se važni politički bodovi u stvaranju konsenzusa te u pribavljanju legitimiteta, kao i u političkoj mobilizaciji masovnih raznjera postignu pr?ko nogometa, ali i  obratno da se ključni nogometni bodovi postižu preko politike. Posebno se pokazalo kako se nogomet politički može dobro i lako iskoristiti kao pravo i plodno rasadište za javnu afirmaciju i društvenu legitimizaciju govora mržnje u masovnim razmjerima. Međutim, bili smo ujedno svjedoci trenda koji je otkrivao kako je politička instrumentalizacija nogometa rizičan posao koji se teško da kontrolirati. Pored toga, ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da to naše iskustvo potvrđuje da postoje očiti selektivni afiniteti između duha, svojstvenog nogometu i duha, svojstvenog preciznim načinama kako se i politika konkretno promišlja i kako se politika praktično pravi. A to znači da nogomet daleko potpunije, lakše i brže postaje služavka one politike koja se kreće na tragu karl-schmittovske tradicije u koncipiranju i prakticiranju pol?tike nego politike koja slijedi tradiciju Aristotela ili Hannah Arendt. A to pak znači u osnovi onog načina promišljanja i pravljenja politike po kojem jedna populacija postaje politički svjesna i aktivna tek kada postane svjesna svojih neprijatelja i kad počne djelovati u skladu s time, to jest kad je politika zapravo nadahnuta karl-schmittovom parafrazom glasovitog Descartesova stava Cogito ergo sum u stav Mislim, dakle, imam neprijatelja; imam neprijatelja, dakle ja sam ja. To, naravno, znači da nogomet služi ponajlakše i ponajbolje politiku koja je nasilnička, autoritarna, agresivna, ksenofobna, nacionalistička, rasistička i koja uvijek smjera na dominaciju.

Manipulacija navijačkim plemenima

U tom smislu, jesu li tzv. navijačka plemena uvijek manje-više politički manipulabilna? Bilo da njima manipulira HDZ, kad se na stadionima uoči prvih izbora 1990. pojavio natips BBB za HDZ, bilo onda kad se taj isti BBB navodno suprotstavio HDZ-u i Canjugi zbog imena Dinamo, koristeći to samo da bi služio radikalnu, u našim uvjetima, proustašku politiku, jer im HDZ više nije bio dovoljno radikalan?

- Smatram da naše iskustvo pokazuje da su nogometna navijačka plemena uistinu politički manipulabilna, ali i da ta manipulacija ima svoje granice. Postoje načini političke manipulacije i nogometom i u svijetu nogometa s nogometnim navijaštvom koji se međusobno razlikuju, uz ostalo, i po stupnju svoje arogancije ili, obratno, po stupnju izvjesnog priznavanja autonomije navijačkih plemena. Stoga, pod određenim okolnostima arogantne političke intervencije u svijet nogometa, kao i arogantni pokušaji političke manipulac?je navijačkim plemenima znaju biti ne samo neučinkoviti nego i izravno kontraproduktivni. Međutim, ne bih bio sklon sve obrate u politički relevantnom ponašanju navijačkih plemena u nas u novije vrijeme samo izvoditi iz navodnih promjena u protagonistima političkih manipulacija s nogometnim navijačkim plemenima. Postoji i gotovo spontan trend radikalizacije političkog ponašanja navijačkih plemena. Naime, kad se jednom i u nogometnom navijaštvu krene putem politizacije u duhu navedenog shvaćanja politike, onda logik? takve politizacije vodi putem političke radikalizacije navijaštva. Onda rastu šanse da politička manipulacija nogometnim navijačkim plemenima najradikalnije nacionalističke orijentacije postane učinkovita.

Je li se nasilje s nogometnih stadiona preselilo na sva sportska borilišta i je li nogometni tip navijanja postao dominantan u svim sportovima? Za to se čini simptomatičnim doček Ivaniševića u Splitu nakon pobjede u Wimbledonu i zlatnih rukometaša u Zagrebu, na kojima su i publika i oni na stageu bili u thompsoniziranom štihu, baš kao i na nogometnim stadionima. Dakle, je li nam se sav sport nogometizirao?

- Premda se može tvrditi da je došlo do svojevrsne nogometizacije navijačkog ponašanja u drugim sportovima, ipak je riječ o nešto složenijem procesu svojevrsne univerzalizacije nekih oblika tipično nogometnog navijačkog ponašanja. Prvo, očito je da se tvrda jezgra pojedinih nogometnih navijačkih plemena počela pojavljivati i na sportskim natjecanjima iz drugih sportova s namjerom da budu i tamo nositelji te promicatelji onih oblika navijačkog ponašanja koji su izvorno bili vezani samo za nogomet, a koji su?prije bili nepoznati u tim drugim sportovima. Drugo, djelomice su se navijačka plemena s vremenom pretvorila praktično u organizacije koje su u stanju isporučivati određene načine nogometnog navijačkog ponašanja u druge sportove. Neka navijačka plemena pokazala su da su sposobna i svjesno isporučivati nasilničko ponašanje te stvarati nerede po želji i po narudžbi i po trgovima i po ulicama gradova, kao i po drugim mjestima u najrazličitijim sportskim  povodima i prigodama. Treće, u nekim nogometnim navijačkim plemenima stvorile su se udarne grupice kvazi-profesionalnih navijača, koji poput navijačkih misionara prenose obrasce ponašanja nogometnih navijača u druge sportove. Četvrto, nogometna navijačka plemena shvaćaju svoje osobite navijačke ratove i konfrontacije u duhu totalnih ratova u malom društvenom formatu protiv izabranih drugih koji se vode i trebaju voditi u svim mogućim sportskim  frontovima kad se u njima pojave i nastupaju ti drugi kao glavni rivali. Peto, posrijedi?je djelomice i spontani trend izrazite brutalizacije navijačkog ponašanja zbog omasovljenja publike i u onim sportovima koji su se izvorno smatrali elitnim i komornim i u kojima prije nije bilo pravih navijača, nego su dominirali komorni gledatelji. Na kraju, svojevrsna spektakularizacija sporta - ponajprije pod utjecajem televizije - proširila je i umnožila javnu pozornicu na kojoj se može dobiti javna vidljivost, kao što je favorizirala one oblike navijačkog ponašanja koji imaju spektakularni naboj. Tako se današnja  nogometizacija sportskog navijanja pokazuje kao rezultanta složenih procesa.

Vjernički imidž sportaša

Kad smo već kod Ivaniševića, on se na ovom Wimbledonu često križa, što ranije nije radio, niti se ikad činio kako nekakav poseban privrženik religiji. Isto čini velik broj nogometaša prije utakmice. Odakle taj iznenadni vjerski moment u naših sportaša, čega samo koju godinu prije nije bilo ili barem ne u tolikoj mjeri?

- Postoje barem tri ključna aspekta o kojima bi trebalo voditi računa. Prvi aspekt je univerzalne naravi i vezan je za samu prirodu sporta kao igre i kao natjecanja. Naime, i igra i natjecanje sami po sebi tvore veoma pogodno i plodno tlo za afirmaciju magije i magijskih sile, pa i magijskih postupaka, kao i pogodno tlo za intervencije onoga što se smatra svetim i onostranim. I to po tome što u suvremenim velikim igrama i spektakularnim natjecanjima uvijek postoji izrazita neizvjesnost i velika nepredvilji?ost krajnjeg rezultata, kao što se iz njih ne da ukloniti uloga čiste sreće i sretnog trenutka, ali i po tome što su ulozi u tim igrama postali enormno veliki, pa je tako naraslo, na jednoj strani, značenje uspjeha i pobjede, ali, na drugoj strani, težina neupjeha i poraza. Stoga, u takvim situacijama raste značenje magijskih postupaka ili obraćanja svetom i onostranom, da bi se uz priželjkivanu pomoć njihovih intervencija smanjila neizvjesnost i eliminirao utjecaj faktora čiste sreće. Drugi aspekt je istog porijekla. Naime, igre i natjecanja s velikim ulozima i s izrazitom mjerom neizvjesnosti ponekad traže maksimalnu i zapravo iznimnu mobilizaciju svih fizičkih i umnih potencijala sudionika u igri. U tome pogledu iskreno vjerovanje aktera u igri da postoji izvjesni Bog koji se može umiješati u igru i u natjecan?e u njihovu korist ima nedvojbeno dodatni mobilizacijski potencijal, kao i što njihovo vjerovanje da je Bog u kojeg vjeruju upravo na njihovoj strani i da samo oni mogu računati na njegovu pomoć, podiže mobilizaciju njihovih fizičkih i umnih snaga iznad razine koja se normalno postiže na čisto sportski način i po čisto sportskim razlozima kao što smanjuje njihov strah ili bojazan od neizvjesnosti konačnog ishoda igre i natjecanja. Treći aspekt je vezan uz našu osobitu današnju hrvatsku društvenu zbilju u kojoj je javno obraćanje Bogu u najrazličitijim i službenim prigodama dobilo status onoga što je društveno poželjno, pa i društveno normalno te tako ne začuđuje kako je to postalo na neki način normalno i u sportu, premda je to istodobno posve besmisleno pa i protuslovno, ako ne i blasfemijsko ili blizu bla?femijskog. Tako javno obraćanje svetom i onstranom pomaže u igri i istodobno popravlja imidž igrača u očima  javnosti.

Zašto dijelite nasilje na stadionima na nasilje prije Heysela i na ono poslije njega? Samo zbog broja žrtava?

- Heyselu pridajem posebno značenje ne ponajprije po broju žrtava, nego po tome što je Heysel faktično prvi enormno pridonio pribavljanju legitimiteta društvene normalnosti i najgorim oblicima nasilja u nogometu, to jest i onim oblicima koji prigodno proizvode i desetke mrtvih i ranjenih. To je Heysel uradio time što je nogometna igra  bila nastavljena, kao da je normalno da uz rub igrališta leže leševi desetak mrtvih, a kola hitne pomoći razvoze ranjenike po briselskim bolnicama. A to sve je ponovo kao no?malno televizija uživo prenosila urbi et orbi.

Ako je nogomet svojevrsno zrcalo društva, što bi nam zrcalio odlazak naših političara u Portugal na utakmice (Šeks, Bebić, Glavaš i Antunović) u komparaciji s prijašnjim opsesivnim praćenjem nogometa Franje Tuđmana? Što nam to govori o našem društvu? Možda da se normaliziralo?

- To je samo nova potvrda onoga što se događa inače u našem nogometu. A to znači da se u nogometu i preko nogometa prikupljaju politički poeni i popravlja vlastiti politički rejting, kao što je nova potvrda kako se u nogometu prigodno unovčuju političke funkcije i politički rejting. I to, prije svega, kako su i opskurni pripadnici tzv. hrvatske političke elite zapravo samo pravi “narodski” ljudi koji svojim pristustvom u Portugalu rade ono što bi uradio svatko u Hrvatskoj, tj. dijele s narodom uopće i navijačkim narodom, prije svega, njihova uzbuđenja, radosti i nade, ali i strahove i bojazni, vezane za današnji hrvatski nogomet. Usputno to govori i o izvjesnoj krizi politike i političkog u strogom smislu te riječi, jer se nešto što pripada samoj naravi demokratske politi?e kao u osnovi diskursivne aktivnosti nastoji postići na nepolitički ili pred-politički način.

Je li oblik politizacije nogometa i navijaštva i to što mi je kazao jedan mladi navijač Hrvatske prije svog odlaska u Portugal? Naime, on je ustvrdio da treba zatomiti klupske strasti i da svi trebaju navijati za reprezentaciju. Čak je tražio da se na stadione na reprezentativnim utakmicama ne dolazi s klupskim obilježjima. Zaključio je da se među navijačima u posljednje vrijeme stvara kult reprezentacije, da je navijati za reprezentaciju in. U svakom slučaju, činilo se da ga klupsko navijanje nervira kao ?akvo i da je ono samo faktor razjedinjenja, čak ga i unutar lige vidi kao nepotrebno. Pravo mu uzbuđenje čini samo navijanje u Sloveniji ili ono protiv SCG ili u Portugalu.

- Postoje barem dva modela nogometnog navijačkog ponašanja u pogledu navijanja za klub i navijanja za reprezentaciju. Najčešći je model koji se manifestira u postojanju i navijanju navijačkih plemena za određene klubove. U tom slučaju navijanje za reprezentaciju ostvaruje se prigodno kroz skladno navijanje pripadnika različitih navijačkih plemena koja pritom koriste i utakmice reprezentacije za svoju klupsko-plemensku promociju: to, primjerice, potvrđuju natpisi engleskih navijača u Portugalu u kojima se ističe ime kluba za koji navijaju, kao što se potvrđuju na utakmicama hrvatske reprezentacije natpisi “Torcida” po pravilu s naznakom mjesta porijekla. Drugi model je škotski. Tamo postoji posebno organizirano navijačko pleme koje navija prije svega za škotsku reprezentaciju, a na klupskim utakmica samo onda kad su posrijedi važni nogo?etni susreti pravih škotskih klubova s engleskim i neškotskim klubovima kao što je Glasgow Rangers. Riječ je, dakle, o istom navijačkom mentalitetu.

Možda u nekim dijelovima navijačko nasilje doista nema širu socijalnu signifikantnost. Možda ima mnogo onih, da ih tako nazovemo, “larpurlartističkih” nasilnika-navijača, koji jednostavno uživaju u nasilju, a da pritom ono nema širih socio-političkih implikacija. Baš kao što i među narkomanima ima narkofila koji vole drogu kao takvu, a da ih pritom na to ne goni loš vlastiti socijalni background. Mora li, dakle, baš svaki oblik navijačkog nasilja biti socio-politički objašnjiv ili tu ima i bezinteresnog sviđanja?

- Nema dvojbe da nasilje i sudjelovanje u nasilničkim aktima ima za neke pojedince u sebi imanentnu vrijednost i privlačnost te nudi sudionicima vrstu osobitog osobnog zadovoljstva barem u obliku povećanja adrenalina. Međutim, ono što mene posebno zanima i intrigira su dva pitanja. I to, prvo, pitanje velikih plima i oseka nasilničkog ponašanja u nogometu i oko nogometa i, drugo, pitanje uvjeta pod kojim nasilje općenito, pa i nasilničko ponašanje u nogometu, postaje sastojkom društvene normalnosti. Zadovo?javajući odgovori na pitanja ne mogu se dobiti u smislenom kontekstu osobnog “larpurlartizma” nasilnika-navijača i bezinteresnog sviđanja nasilja.