Rizičan odmak od rizika emocija

Kako i priliči jubileju, govori se da je ovogodišnji, deseti filmski festival u Motovunu bio najbolji i najluđi. Tim epitetima obuhvaća se i broj posjetitelja i vrste zabave, kvantiteta i kvaliteta prikazanih filmova, ukupna atmosfera i one pojedinačne, gosti i druženja. Sve se u tom slavljeničkom raspoloženju može podvesti pod najbolje i najluđe u onom pozitivnom smislu za čime čeznu organizatori svake manifestacije, no neumjerena hvala, znamo, štetno je navođenje na pogrešan trag. Ljude brojali nismo, tu nam preostaje vjerovati organizatorima koji putem prodanih ulaznica imaju daleko bolji uvid u brojčano stanje publike. Filmovi su se, dugi, kratki, profesionalni, amaterski, interaktivni, na nekoliko lokacija doista prikazivali cijelih dana i noći, ali zbog čega svaki izvještaj nužno postaje krnji. Odgledati sve ponuđeno nije bilo moguće ni fanatičnim filmofilima. Pogledati više od dva do tri filma dnevno u Motovunu je poduhvat; s obzirom na to da je toliko malen da tijekom festivala u njemu stalno mogu boraviti samo radnici festivala, filmske ekipe i gosti, gledatelji su osuđeni na boravak izvan grada. Svaki dolazak predstavlja dobro promišljenu organizaciju – izbor odjeće, jer valja preživjeti dnevne vrućine i noćne svježine; izbor načina ishrane jer “šunka-sir” sendviči, ćevapi i bočica od 2,5 dcl vode po 10 kuna mogu biti rješenje za jedan dan. I dakako, promišljenu financijsku konstrukciju za benzin do doline Mirne, karte za autobus do Motovuna, karte za filmove... Može sada netko reći da je tako od prvog dana, pa je ipak Motovun film festival postao jedinstven hrvatski kulturni događaj koji publika opsjeda, eto, već deset godina. I ne može se na to replicirati ikako drukčije osim potvrdnim kimanjem glave, no tih nekoliko blago njurgavih primjedbi ima dvije svrhe. Prva je da će i ovaj izvještaj za javnost biti tek djelomičan, temeljen na subjektivnom i objektivno ograničenom izboru odgledanih filmova, a druga je uvertira u prikaz koji će se uvelike odmaknuti od uobičajenih hvalospjeva kakvima su nas hrvatski mediji obasipali tijekom festivala. Jer, Motovunski se festival na svoj deseti rođendan izgubio, podbacio, svim tim naj-epitetima usprkos, a zbog sasvim osobnih strasti i entuzijazma za nj iskazujemo nadu da je riječ o stanju koje je njegov osnivač i umjetnički direktor Rajko Grlić iskazao riječima: “ni dijete ni odrastao; ni mali, niti veliki”.

Nestanak “gubitničke” pozicije

Motovun film festival postao je kulturna meka jer je prikazivao dobre filmove. Filmove koji se nisu mogli gledati u hrvatskim kinima tijekom godine, filmove napravljene za desetinu cijene holivudskog komercijalnog kiča, filmove nepoznatih, kao i slavnih, ali u mainstream industriji odbačenih redatelja, filmove koji ne reklamiraju bajkoviti glamur globaliziranog svijeta, nego ga dapače razotkrivaju i kritiziraju, filmove o jedinstvenim običnim ljudima s kojima je moguća brza identifikacija, kao i upoznavanje s onima koje malo ili nimalo poznajemo, filmove koji pokreću sve ljudske emocije. Pored filmova, motovunski festival nastao je i izrastao kao suprotnost dominantnom kulturnom obrascu tijekom razdoblja u kojem je glavni politički, ekonomski, pa i kulturni kriterij bila nacionalistička histerija s glavnom vrijednošću odbacivanja drugih i drukčijih, a što je ipak nemali broj onih koji se s time ne slažu privuklo na okupljanje i uživanje ma koliko to bilo “gubitnička” pozicija.

U pravu su i oni koji, više po kuloarima nego javno, kažu da je odmak od glamura i elitizma više propagandni trik organizatora jer nemali je broj primjera hoch-garda nekih od njih, kao i gostiju što su pohodili Motovun, no filmovi i nešto od pratećih događanja bi te ispade ubrzo bacali u zaborav. Nažalost, izbor filmova i atmosfera njihova gledanja ove godine ozbiljno ugrožavaju ono najvrednije motovunsko – ležerno, nepretenciozno uživanje u kvalitetnim filmskim ostvarenjima.

Izbor autorice ovog teksta temeljio se na dijelu glavnog programa centralnog kina Trg s dva “izleta” u kino Barbacan. To znači da je prvog dana uživala u dirljivom i majstorski napravljenom dokumentarcu Mladi u srcu Stephana Walkera, filmu o mješovitom zboru iz Northamptona u Massachusettsu, zboru umirovljenika čija je prosječna dob osamdesetak godina, a repertoar čine pjesme grupa poput Sonic Youtha, Ramonesa i Clasha. Prateći probe s pedesetrogodišnjim vođom zbora i dirigentom Bobom Cilmanom, prateći svakodnevicu ljudi bitno obilježenu teškoćama starosti i bolesti, smrti dvojice članova, Walker je snimio život sam. Život neizvjestan, uvijek na rubu, ali u punini kakvu mu može dati samo čovjek. Unoseći u svoj rad vidljivo puno topline, empatije, ali i duhovitosti i zafrkancije, Mladi u srcu i na simboličnoj razini bili bi pun pogodak za otvorenje svakog festivala. U središtu Istre, u toploj noći pod zvijezdama dopustio je opuštanje, prepuštanje i pogled na život sa svjetlije strane.

Bajka i spektakl

Spektakularno najavljivan spektakl Uroša Stojanovića Čarlston za Ognjenku na motovunskom festivalu prvi je put prikazan izvan Srbije i izvan festivalske konkurencije. Osim spektakularne produkcije, spektakularnih posebnih efekata te spektakularno lijepih glumica u kojima su najviše uživali muški članovi motovunskog društva, u filmu se još malo toga može naći. Fabula, a time i dramski zaplet i rasplet ostali su lebdjeti nad srpskim gudurama gdje je i smješteno selo Pokrp, selo bez muškaraca – ostaje nejasno je li glavni zadatak junakinja dovesti muškarca u selo ili upokojiti babu? Dijalog se ne pomiče dalje od razine, u srpskoj kinematografiji poznatih i duhovitih, doskočica, ali koje u cjelovečernjem filmu ne mogu izvući potrebnu dramatsku napetost, kao što je ne mogu nadopuniti ni glazbeno-plesni umeci. Obrazac bajke, onaj o sireni i Alisi, daleko je uspješnije primijenila Anna Melikian snimajući film Sirena, a koji je u Motovun stigao s nagradom ovogodišnjeg Berlinskog festivala za najbolju režiju po mišljenju međunarodnog žirija filmskih kritičara. Djevojčica koja je nekoć živjela na moru, koja je htjela postati balerina, pjevala u dječjem zboru i išla u posebnu školu, jer je sa šest godina naglo prestala govoriti, u osamnaestoj godini naći će se u moskovskoj vrevi. I tamo naići na čovjeka kojem je očajnički trebao njezin poseban dar – moć ispunjavanja želja. Suprotno bajkovitim završecima “i onda su dugo i sretno živjeli” Anna Melikian dovest će nas do možda nedragog, beznadnog, ali životno istinitog i nimalo ogorčenog kraja – nesretnim slučajem Alisa će po ispunjenju misije spasenja napustiti ovaj svijet.

Iskupljenje Zapada

I dok su potpunost užitka narušavale tek pokoja preduga scena, elementi filma “posuđeni” od prethodnika, otrežnjenje je stiglo filmom Tri majmuna i pokazalo da su takvi prigovori nepotrebno cjepidlačenje. Djelo Nuri Bilge Ceylana nepotrebno je trošenje filmske vrpce kada netko pomisli da je prikaz radnje u realnom vremenu vrhunac filmske umjetnosti. Jedan preljub, dva ubojstva za koja u zatvoru po nekoliko mjeseci provode ljudi koji ih nisu učinili te nešto mučnosti obitelji u kojoj se ne razgovara nije spasio ni pamukovski crno-sivo-bijeli prikaz Istanbula. Nagrada iz Cannesa za najbolju režiju ove godine pokazuje se tako više kao nemušta politička težnja za pranjem od kolonijalnog orijentalizma nego stručna filmska procjena. Ken Loach je razočarao; upravo na scenariju za koji je na prošlogodišnjem venecijanskom festivalu dobio nagradu – za scenarij. Socijalna drama U slobodnom svijetu o globalizacijskom triku fleksibilne radne snage u čijem se središtu nalazi neobrazovana, ali energična tridesetogodišnjakinja osim što je otkrila nemale glumačke potencijale Kierston Wareing nije se pomakla dalje od poznate i tisuću puta prikazane i opisane patnje legalnih i ilegalnih imigranata. U sustavu koji melje sve, i one “domaće” i one “strane”, napuštanje temeljnih moralnih načela također je poznata činjenica, a Loach nije ponudio ništa novo. Ni u zapletu (ona to čini za svoje dijete), ni u raspletu – novo tržište naći će u Ukrajini.

Marshovi vrhunci

Iz kompromisnog zaključka da će film Iza stakla Zrinka Ogreste kad-tad doći u domaću kino distribuciju, a možda i na program Hrvatske televizije, odlazak u Barbacan na projekciju dokumentarnog filma Čovjek na žici pokazao se kao najpametniji rizik ovog Motovuna. Višestruko potvrđenog režisera dokumentaraca Jamesa Marsha kao da je viša sila spojila s Philippem Petitom a da bi snimio izvanredan film o “umjetničkom zločinu stoljeća”. Tako je naime glasila optužba za Petitovo jednosatno hodanje po žici razapetoj između nekadašnjih tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, životni projekt zanesenjaka koji je svojom strašću za hodanjem, izležavanjem i klečanjem na žici godinama u transu ushita držao i djevojku i prijatelje. Kolaž Petitovih osobnih iskaza, iskaza najbližih suradnika, starih dokumentarnih snimaka kao i novih glumljenih prikaza uzbudljiva je, entuzijastična i strastvena priča o posvećenosti, velikoj samodisciplini, naporu, upornosti a da bi se živjelo na rubu. Jer samo tako, na samom rubu prema smrti, smatra Petit, ima smisla živjeti. James Marsh, kako velikanu dokumentarnog filma i pristaje, slijedio je opsesiju junaka bez zadrške da bi time bez patetike, bez nametanja osobne procjene, na samom kraju – udario gledatelja u trbuh. Bespogovornim Petitovim odbijanjem svih koji su mu svojim uvjerenjima, radom,  tihim i glasnim podrškama pomogli da ostvari svoj životni san. Jasno iskazani i tuga i bijes publike zbog takva završetka potvrđuju kvalitetu i iskrenost Marshova postignuća, ali i izazivaju i na preispitivanje svakog od nas. Kad se prisjetimo koliko smo puta i koliko su nas puta odbacili osobno nam važni ljudi, zbog daleko slabijih i prozaičnijih životnih “vrhunaca”, čin Phillippe Petita postaje razumljiv i ne tako “zločinački”.

Tiho svjetlo baustelle

Četvrti dan petodnevnog festivala, po nekom osobnom ukusu i ritmu, trebao bi biti uzbudljiva naznaka velikog kraja, no ove je godine na motovunskom festivalu bio fijasko. U svakom pogledu loš film Jalilila Lesperta 24 takta osim lošeg raspoloženja uslijed bespotrebno nagomilanih mučnih scena ne ostavlja ništa više iza sebe. Nemušta obrada teme slučajnih susreta koji nam mijenjaju živote s objašnjavajućom upadicom režiserova glasa u off-u čak graniči s neukusnim vrijeđanjem filmske publike. I naposljetku, posljednjeg dana, umjesto grande finala svojevrsna zbrka, čak simpatična i razigrana, ali koja izaziva da se organizatorima upute ciljane primjedbe da bi nam taj filmski festival ostao drag i nadalje. Ponajprije, nije prikazan najavljeni film Gorana Markovića jer je pozvan na festival u Montrealu, a koji strogo propisuje ekskluzivno prvo prikazivanje. Umjesto njega prikazan je simpatičan Jednom Johna Carneya, topla priča o susretu dvoje mladih autsajdera koje spajaju ljubav i talent za glazbu. Pravi mali motovunski film što zagolica romantične emocije, razgali publiku da po motovunskim uličicama lunja s nježnim osmijesima na licu.

Zbog već spomenutih razloga, umjesto nagradom publike ovjenčanog Zrinka Ogreste izabrali smo za posljednju projekciju glavnom nagradom Propeler nagrađenog filma Carlosa Reygadasa Tiho svjetlo. I bili među onom masom gledatelja koji su između dvadesete i tridesete minute filma napustili kino na rubu. Višestruko proglašen remek djelom (a pod rizikom da nas proglase bezveznjacima) Tiho svjetlo dosadan je slijed efektnih slika, onih što se, zahvaljujući preciznosti suvremenih tehnologija, postiže krupnim detaljističkim snimkama trave, biljaka ili ljudskog lica. Pokušaj da se uzdržanost članova menonitskih zajednica zanimljivo supostavi navodnoj općoj strastvenosti Meksika zamorno je čekanje da junaci naturščici izgovore tekst, a preljubnička drama oca šestero djece ničime nije odavala uzbuđenje vječnog ljudskog problema. Možda se kasnije nešto i dogodilo, ali Reygadasovo fotografiranje nije na mjestu moglo zadržati ni filmskog “freaka” koji je bez daha odgledao npr. i 9 i pol sati dokumentarca Shoah. Opći dojam posljednjeg dana bitno popravlja kratki film Između dva zida Ane Felicie Scutelnicu, studentice druge godine filmske akademije, školski, ali nadasve uspjeli uradak o ilegalnim radnicima iz Moldove na gradilištima Berlina. Bez komentara jer ih nismo gledali spomenimo i da je nagradu FIPRESCI dobio film Slijepe ljubavi Juraja Lehotskýa, a nagradu Amnesty Internationala Estrellita Metoda Peveca.

Publika bez prvoboračkog statusa

Uslijed svega navedenog ovogodišnji festival u Motovunu nije bio najbolji, ni najluđi. Osim primjedbe da ziheraško uzimanje filmova nagrađenih na razvikanim svjetskim festivalima nije recept za uspjeh motovunskog festivala, jer manje poznata, manje nagrađena, ali kvalitetnija i provokativnija ostvarenja jesu ono što je Motovun upisalo na kulturnu mapu regije, dodajemo i sljedeće: motovunski trg velik je koliko je velik i neće naguravanjem većeg broja stolica postati veći. Neudobno i do granica lakših ozljeda povećanje gledališta nije donijelo toliko veću zaradu koliko je ljudima otežavalo gledanje filmova. Tradicionalni problem ulaska i izlaska na projekcije već je vrijeme riješiti, osobito zato što je riječ o lako rješivu problemu. Ulazak ne mora biti s najstrmije točke ulaska u grad, kao što ni izlaz ne mora biti organiziran samo na jednoj točci, a još manje biti praćen iritantnim požurivanjem s razglasa. Ljudi bi i sami brže izašli da imaju kuda. I za kraj, najveća opasnost i najtužniji događaj bio je onaj prema najvjernijoj publici. Draškajući mjesecima sjećanja i kreativnost onih koji su u Motovun dolazili od početka – prijavama za prvoborce i dobitnike Motovunske spomenice. Ako je suditi prema objavljenom na internetskim stranicama, velik je broj onih kojima je dolazak u Motovun, svim problemima usprkos, bitno obilježio život, koji su u njegovo postojanje unijeli puno ljubavi i strasti, koji su ga bespoštedno reklamirali i kreirali. A u pet dana ovogodišnjeg festivala nisu bili ni spomenuti; na otvaranju, kojem su nazočili tek novinarska, politička i ponešto gospodarske elite, napomenuti su odabrani poput župana Jakovčića, Zrinke Vrabec Mojzeš, Martina van Broekhovena.... Bez namjere da umanjujemo i njihov doprinos opstanku festivala, publika je ona bez koje Motovun film festival ne bi postojao i bila je to prigoda da joj se na poseban način zahvali. Propuštena prilika i nepotrebno odvajanje na elitističke pozicije. Što navodno Motovun film festival ne želi biti.