Rizik s pokrićem

Postavljanje glazbeno-scenskih djela izvan kazališnih prostora uvijek je iznimno riskantan pothvat. Riječ je o mjestima koja nisu primarno namijenjena scenskim produkcijama, pa im stoga nedostaje niz infrastrukturnih elemenata koje ima svako kazalište. Osim toga, kada je riječ o glazbenim predstavama, nameće se i pitanje akustike – zatvoreni su prostori obično preakustični, dok je na otvorenima, naprotiv, potrebno ozvučenje, koje neminovno deformira zvučnu sliku.

U svjetlu svega navedenog, najnovija produkcija Puccinijeve Tosce u sklopu Riječkih ljetnih noći višestruko je riskantna, s obzirom da ne odvija na jednoj, nego na tri različite nekazališne lokacije. Rizika su bili svjesni i sâmi organizatori, koji su prije premijere nekoliko puta naglašavali kako ovu predstavu ne treba gledati primarno s umjetničkog stajališta, nego kao “doživljaj za publiku”.

Konzistentnost glazbene realizacije

Pokazalo se, međutim, da su takve, možda i preoprezne izjave, bile nepotrebne. Jer, riječ je o produkciji u kojoj se, kad se već uložilo velika logistička, ali i materijalna sredstva, očito ništa nije htjelo prepustiti slučaju. Potencijalno najteža prepreka, ona akustička, riješena je vrhunski – niti je Kapucinska crkva bila preakustična, niti je ozvučenje u Guvernerovoj palači bilo prenametljivo, a čak se i otvoreni prostor Trsatske gradine pokazao iznenađujuće pogodnim za živu, neozvučenu svirku.

Dirigentica i intendantica Nada Matošević pritom ima najveće zasluge za konačnu konzistentnost i uvjerljivost glazbene realizacije. Među orkestrima četiriju hrvatskih nacionalnih kazališnih kuća onaj riječki jest vjerojatno najkvalitetniji, ali njegovi rezultati uvelike ovise o dirigentima. Nada Matošević je, nakon nedavnog mlakog Seviljskog brijača, iznenadila temeljitošću i zaokruženošću svoje interpretacije Tosce, dosljedne i bez obzira na izvođenje u trima različitim prostorima.

Ekipa solista, sastavljena od pjevača koji su ili članovi riječkog ansambla, ili njegovi stalni suradnici, također je bila gotovo besprijekorna. Olga Kaminska naslovnu je junakinju portretirala kao iznimno snažnu, ali i podvojenu osobnost, te je upravo stoga njena potresna izvedba arije Vissi d’arte donijela vrhunac emotivnog naboja čitave predstave. Prekaljeni profesionalac Valentin Enčev bio je prikladno zlokoban Scarpia, odlično potcrtavši vokalnu sugestivnost maestralnom i promišljenom scenskom gestom. Tim je dvjema jakim umjetničkim osobnostima zadovoljavajuće parirao i Davor Lešić kao Cavaradossi. To što je ipak donekle ostao u sjeni Kaminske i Enčeva, danak je manjem scenskom iskustvu, ali i relativno podređenoj ulozi koju je Puccini namijenio njegovom liku.

Minuciozan rad na glumačkoj interpretaciji

Veliku podršku interpretima dala je i režija Damira Zlatara Freya. U odnosu na njegov dosadašnji rad, Tosca je na prvi pogled iznenađujuće konvencionalna. No, unutar takvog okvira, Frey dramsku cjelinu gradi kroz minuciozan rad s pjevačima na ozbiljno oblikovanoj glumačkoj interpretaciji njihovih likova. Scenska slika temelji se, pak, na poštivanju datosti pojedinih lokacija, uz tek pokoju, ali zato tim učinkovitiju vizualnu intervenciju, poput ubacivanja sveprisutnih špijuna u prvi čin ili dramaturški učinkovitih svjetlosnih rješenja u Guvernerovoj palači.

Na koncu, postavlja se samo pitanje zbog čega je ovako zahtjevan, ali i kvalitetan projekt izveden samo jednom, pred publikom od tek tristotinjak ljudi. Povuče li se paralela s, recimo, Splitskim ljetom, moglo bi se govoriti o pukoj rasipnosti. No, ako se zaista ostvari zamisao da ova “Tosca” postane tradicionalnom predstavom Riječkih ljetnih noći u narednim godinama, onda će se moći konstatirati da je Rijeka dobro investirala u projekt neupitne i trajne umjetničke vrijednosti.