Suzana Marjanić  

Spavati i ne sanjati

Dobriša Cesarić i Sanja Ivić: Kadikad u kasni sat... u režiji Zlatka Boureka i interpretaciji Pere Kvrgića i Stalne kazališne družine "David"

U korist filma moguće je stati na prag imaginarne sličnosti između poezije "pitomoga pjesnika" Dobriše Cesarić a u dramaturškoj obradi Sanje Ivić i kriminalističke drame Leon - profesionalac u režiji Luca Bessona. S jedne, kazališne strane - "pitomi pjesnik" i susjed dječak koji traži korektivnu pjesnikovu pomoć pri emotivnom pamćenju Voćke poslije kiše; s druge, filmske strane - dječačko srce zarobljeno u tijelu "crnoga čovjeka" - plaćenoga ubojice Leona, cleanera i dvanaestogodišnja susjeda Mathilda koja traži njegovu pomoć da je nauči profesiji (vokaciji) profesionalnoga ubojice kako bi osvetila smrt četverogodišnjega brata. S jedne, kazališno-scenske strane - Cesarićeva voćka (poslije kiše) koju će dječak kreativnom dramatikom konkretizirati u stablo šljive; s druge, filmskoscenske strane - biljka-lončanica koja mijenja staništa-skloništa zajedno s ubojicom Leonom koji ne vjeruje u zoometafore antropomorfizma i zoomorfizma - jer: čovjek ne može biti svinja. Svinje su čiste. A On je Cleaner. S jedne, glumačko-lutkarske strane - riječ je o snovitom susretu pjesnika i dječaka-anđela glasnika koji prenosi pjesnikove tekstove života; s druge, filmskoglumačke strane - pratimo kriminalističku dramu o prijateljstvu i partnerstvu i (erotičkoj) agápe između plaćenoga ubojice i djevojčice.

Kazališna "pukotina" života »pitomoga pjesnika« osmišljena je scenskim prodorom pjesničkoimaginarnoga svijeta na daske koje fikcionalno znače, ili ako parafraziramo (naravno loše) misao Lade Čale Feldman - ontološkim udvajanjem izvedbenih prostora: snovitoga dramatskog scenarija sna koje generira ja sna i teatra života. I pjesnik je usnio san. Sanjao je "nekog psa, malog dečka i Voćku poslije kiše" koju je jednom, nije bitno kada, dok je stajao uz prozor biblioteke "higijenskoga zavoda", ugledao i odmah je shvatio simbolički. U snu kao drugoj sceni što je alter ego života dječakova potraga za ispravnom recitacijom Voćke poslije kiše, pjesnikovim korektivnim pedagoškim imperativom, dekonstruirana je na strukturu lirske pjesme, jer je sama predstava namijenjena učenicima viših razreda osnovne i srednje škole, a zamišljena je, kako je istaknuto u metakazališno-programskoj knjižici, "kao poticaj za čitanje, izučavanje i govorenje" (Cesarićeve) poezije. Termin rima koji pokriva značenje "uređene riječi", a izvorište joj se nalazi u indoeuropskom korijenu iz kojega proizlazi i sanskrtska riječ rtám - "dobro složeni sveti red", tu svetu lirsku zvonjavu dječak će naučiti na primjeru rime riječi kiše - njiše. Međutim, emotivno upamćena recitacija nastaje u trenutku u kojemu će dječak konkretizirati Cesarićevu voćku kao šljivu. I tek model stabla, na koje će dječak ovjesiti "mrtve" šljive, urodit će recitatorskim plodom. Nakon brojnih neuspjelih recitatorskih varijanti i inspirativnoga pasjega lajanja Cesarićeve Voćke u rhythm&blues varijanti Igora Savina uslijedila je istinska recitacija. Autor postaje dječak-actor koji recitira vlastite lirske moguće svjetove.

Druga scenska "pukotina" života "pitomoga pjesnika" ostvarena je u susretištu pjesnika s vlastitim starosnim dvojnikom, ali samo Kadikada, u kasni sat (uvodni stih Cesarićeve pjesme Shelley). Riječ je o antropogenom temeljnom mitu o čovjeku kao dvostrukom biću (Renate Lachmann), o nacrtu i protunacrtu pjesnika kao ja u dvojništvu. Dvojnik-Lutka autoparodijski negira zašećereni happy end sna u kojemu će "mali", metodama korektivne pedagoške dresure, napokon izgovoriti Voćku - jer kao nagradu za emotivno proživljenu recitaciju pjesnik obećaje kolače. Ali dvojnik-lutka, uostalom kao svi naši potisnuti dvojnici - "duh koji vječno poriče", rascjepljuje se od ja-pjesnika-zakašnjeloga romantika. Brišući tragove veza sa srcasto-srcolikim pjevačem, lutka-dvojnik traga za poetskom radionicom iskustva – i pritom izgleda zaboravlja Cesarićev (po)etički naputak "da se i u kapljici vode može vidjeti tuga". Ili krležijanskom povijesno-spiralnom vrteškom i, naravno, autoparodijski - i mjesečina može biti pogled na svijet.

Cesarićeva snovita zemlja lutkanija, nastanjena lutkarskim dvojnicima - dušama Zlatka Boureka, kao teatar snova - dvojnik života ulazi u okvirni teatar sobe pjesnikova života. Dvogovor pjesnika-glumca Pere Kvrgića s vlastitom starosnom lutkom-dvojnikom, realističnom lutkom glumca, prikaz je monodrame u pjesnikovoj psihodrami. U umetnutoj pozornici sna pjesnik, rascijepljen na ja sna i snovitoga dvojnika, uprizoritelj je intimne bitke s vlastitim promašenim životnim nišama. Snoviti teatar mjesto je krizno-kritičkoga sudara između pjesnikovih projektivnih želja nekada kada je vjerovao u ascensus pjesničke slave i sadašnjega descensusa kada od autotematizacijsko-ubodnih rana oborene glave prolazi scenama teatra života. Pjesnikov Stol, što u simboličkom imaginariju evocira duhovno zajedništvo u jedenju (u Cesarićevu slučaju – jedenju kolača), u teatru pjesnikovih snova dekonstruiran je u lutkarsku pozornicu ja sna na kojoj su veliku igru značenja uprizorile lutka dječaka i lutka njegova psa i pjesnikova starosna lutka-dvojnika, koje animiraju Dubravka Šunjić Vujović i Risto Vujović. Okvirnozbiljski život "pitomoga pjesnika" dramski je osmišljen činom pisanja, tekstualizacijom inspiracije koja je usmjerena protiv nadolazeće progresije smrti. Transmundani jezik pjesme-teksta postaje pjesnikovim vječnim dvojnikom, a pjesma koja je odabrana kao topos susretiš ta pisca i teksta-dvojnika upisanoga u vječnost jest Povratak, inače samome Cesariću najdraža pjesma. Povratak u što, "pitomi zaljubljeni pjesniče"? (Vjerojatno) Povratak umnogostručavanju tekstualnih dvojnika, kojima je korijen, riječima Dalibora Cvitana, u svegenu, univerzalnom genu Cesarićeve poezije koja obnavlja intimu rođenja u fascinaciji prirodom - jer: "rođenje je u nama rodilo intimu sa svim što je rođeno".

I stoga - prvotni dvojnik, dvojnik koji nastaje mitskom usredotočenošću na prirodu kojom se kreira metamorfna magija običnoga u neobično jest slika stabla - Cesarićeve voćke (poslije kiše) ili dječakove šljive. Jer - slika vertikalnosti stabla priziva sliku čovjeka. Stablo vertikalno teži u visinu i horizontalnim pružanjem grana s površinom Zemlje priziva sliku križa, čovjeka(-stabla). I dok je na početku vremena čovjek još uvijek bio čovjek-stablo, progresistička slika vremena učitava ga sada raščovječenoga kao čovjeka-panj.