Ne dobije li Split FF zadarski od toga neće biti ni bolji ni atraktivniji
Zadar i Split dva su grada koja je lako posvaditi onoliko koliko i Zagreb i Split. Premda lakmus antagonizma u slučaju Zadra i Splita nije nogomet, nego samo košarka i premda antagonistički sukobi nemaju svoj pravnopolitički okvir, jer Dalmacije kao pravnopolitičke činjenice nema, čak ni u mjeri negdašnjih zajednica općina, Zadari Split i dan, danas lako je nahuškati jednog na drugog.
U trenutku dok su dva dalmatinska urbana leša zapravo žrtve iste politike, iste izolacije i istog privrednog kraha, Zadar i Split našli su se mic po mic konfrontirani u kulturnom i znanstvenom ratu, ratu koji na trenutke nalikuje otimanju oko sasušene kosti, a kost je u tom slučaju Filozofski fakultet.
Skupina profesora okupljenih oko studija odgojnih područja (tj. Pedagoškog fakulteta) u Splitu je 1997. godine pokrenula inicijativu za osnivanje filozofskog fakulteta u Splitu koji bi u početku imao tri grupe: Kroatistiku, Talijanistiku i Anglistiku. Osnivanjem tog fakulteta prekinuo bi se višedesetljetni hendikep Splita koji jedini od četiriju glavnih regionalnih centara u Hrvatskoj - izuzevši mladu Umjetničku akademiju - nema humanističkih studija. Osnivanjem tog fakulteta olakšao bi se život tisućama roditelja u pauperiziranom (nekad) industrijskom centru koji svake godine moraju svojoj djeci objašnjavati da ih ne mogu poslati na studij u Zagreb jer nemaju novaca. Osnivanjem tog fakulteta lokalna sredina pokušava zaustaviti zastrašujući odljev mozgova u humanističkim profesijama koji je odveo u Zagreb i inozemstvo elitu hrvatske kulture (sjetimo se samo razlogovačke generacije), a u Splitu je pak istovremeno jedva moguće naći kustosa, novinara, znanstvenika, kritičara ili izdavača u pedesetim godinama, a koji nešto znači na nacionalnoj razini. Napokon, tom bi se inicijativom vratio i status quo ante iz šezdesetih godina kad je Split imao studije povijesti i književnosti, a među studentima tadašnjeg pedagoškog fakulteta (srodnog onom u Zadru i Osijeku) bili su i Tonči Petrasov Marović, Ješa Denegri, Anatolij Kudrjavcev...
Zadar kontra Splita Kad je inicijativa pokrenuta, očekivala se entuzijastička podrška na lokalnoj razini, ali i razumljiv otpor u Zagrebu, s obzirom da bi novi fakultet nešto i koštao i iziskivao otvaranje radnih mjesta i investicije u smještaj. Dogodilo se, međutim, nešto neočekivano: Zagreb je relativno blagonaklono primio inicijativu, ali su predlagačima u oči skočili profesori FF-a u Zadru i - rektor Splitskog sveučilišta! Jedini filozofski fakultet na jadranskoj obali, naime, već je dugo FF u Zadru. Riječ je o fakultetu koji je širokom gamom studija približna kopija zagrebačkog i koji već desetljećima grca u problemima. Još osamdesetih zadarski je FF važio za fakultet koji se upisivao da bi se preskočio oštriji zagrebački prijemni ispit. Bilo je gotovo uobičajeno da zadarski studenti nakon prve godine pokupe papire i uz minimum se diferencijalnih ispita prebace na FF u Zagrebu. Stvari su krenule još gore tijekom rata. Studenti su se razbježali zbog straha, neredovite nastave i rastrojstva u gradu. Više desetaka sveučilišnih nastavnika napustili su fakultet bilo zato jer su pobjegli prijeko, bilo zato jer ih je bilo naprosto strah. Bilo je, međutim, mnogo onih koji su stradali u političkim čistkama koje je poveo tzv. krug zmajeva na čelu s tadašnjim dekanom Šimom Batovićem koji je učinio sve da, zbog političke odbojnosti, zbriše odsjeke filozofije i sociologije. Ti događaji iz 1992. i 1993. godine tim su tjeskobniji ako se zna da je studij filozofije pod vodstvom Nenada Miščevića bio svjetski relevantan, da je to bio jedini sasvim nemarksistički studij filozofije u SFRJ i da je Miščević sa svojim hrvatskim asistentima danas nepun sat od granice, u Mariboru koji je zahvaljujući bivšim zadarskim nastavnicima danas svjetski centar analitičke filozofije.
Kad se svemu tome doda okružje ipak maloga grada, ispada da je zadarski FF nažalost prilično neatraktivan za studente izvan uže regije. Ipak on je imao određeni priljev studenata iz srednje i južne Dalmacije, obično onih koji su namjeravali u Zadru ostati samo prvu godinu, ili su se bojali oštrije zagrebačke konkurencije, ili pak visokih troškova života u metropoli.
Kakve veze ima FF u Zadru i osnivanje triju odsjeka humanistike u Splitu? Čovjek bi naizgled rekao - nikakve: i jedna i druga regija bore se da im studenti ne ostanu u Zagrebu, fakulteti nisu zemljopisni konkurenti jer je fluktuacija studenata između dva grada (apsolutno) nevelika, a k tomu je splitski Fakultet u osnivanju tek patuljak spram petnaestak zadarskih grupa. Problem je u tome što je zadarski Fakultet dio Splitskog sveučilišta. Osnovan je kao faktor rekroatizacije talijanskog Zadra, zadarski je FF mehanički pridružen najbližem sveučilištu, a posljedica je bila da je Split ostao bez humanističkih studija, a Zadar bez sveučilišta koje je imao u 14. stoljeću.
Prijedlog osnivanja humanističkih studija u Splitu u Zadru je dočekan na nož. Arogantno negiranje prava Splita da traži humanističke studije za sebe u Splitu odjeknulo je bolno i izazvalo revolt. Splitska je, naime, službena politika tijekom devedesetih stajala na stanovištu da se Split prema Dalmaciji ne smije ponašati metropolitanski i kampanilistički i otežavati položaj supatničkim dalmatinskim centrima. Split zato decenijama nije tražio FF da ga Zadar ne bi izgubio. Splitska inicijativa pokrenuta je u trenutku kad je postalo jasno da ili-ili logika fiše ne funkcionira iz barem dvaju razloga. Prvo, zato što je zadarski FF s ili bez splitskog pao na nevi|eno niske grane, ima bezbroj nepopunjenih katedri, a glavnina profesora putuje iz Zagreba ili čak iz Splita (!). Drugo, zato jer je taj Fakultet za splitsku djecu potpuno irelevantna činjenica, o čemu svjedoči anketa Slobodne Dalmacije u kojoj su splitski maturanti ponajčešće kazivali kako nisu sigurni žele li studirati čak i u Splitu, a kamoli u Zadru - nego samo u Zagrebu.
Babićevo bordižavanje Splićane nije samo pogodilo podmetanje klipova iz Zadra, nego i prijetvorni stav vlastita Rektorata. Splitski i Zadarski zajednič ki rektor Ivo Babić (inače Trogiranin - što cijeloj stvari daj smiješnu zemljopisnu nadgradnju) u sadašnjem je trenutku manje sklon podržati splitsku inicijativu nego Ministarstvo znanosti. On je, nakon višemjesečnog bordižavanja, iznio kompromisni prijedlog da se u Splitu osnuju dva odjela koji bi, međutim, bili dio FF-a u Zadru koji bi imao pravorijek po pitanjima programa i kadrovske politike i zapravo bi u Splitu imao izdvojenu jedinicu.
Splićani nisu osobito oduševljeni takvom inicijativom. Drže da bi splitski Fakultet - a posebno kroatistika - postala time samo još jednom replikom totalno zastarjelog modela koji je u Zadru ustrojen kao kopija zagrebačkog. Kako ne bi imao mogućnost krojenja kadrovske politike, humanistički studij u Splitu izgubio bi svoju bitnu svrhu: da uposli perspektivne humanističke stručnjake, zadrži ih u Splitu i omogući da oni oplode cjelokupni život grada - novinstvo, izdavaštvo, kazalište, muzejskogalerijsku djelatnost... takvo bi rješenje bilo rješenje samo i jedino za siromašnije splitske roditelje.
Pa čak i takvo, minimalističko rješenje za koje navija rektor Babić, Zadar nije sklon prihvatiti i "darežljivo" Splitu nudi postdiplomski, što je u najmanju ruku grubi sarkazam zna li se da se splitski studenti humanistike nakon studiranja u Zagrebu i Italiji naprosto više ne vraćaju kući.
Zadarski argumenti Zadrani iznose nekoliko argumenta protiv FF-a u Splitu.
Prvi je da ne mogu postojati dva istovrsna fakulteta pri istom Sveučilištu.
Drugi je da Split nema kadrove. Treći je da bi FF u Splitu nužno bio izgrađen nauštrb zadarskog, jer bi zadarski izgubio oko trećine studenata koji dolaze iz srednje Dalmacije, a možda i dobar dio nastavnika koji putuju iz Splita.
Prvi prigovor Zadra pao je u vodu osnivanjem tzv. Hrvatskih studija u Zagrebu, kad se pokazalo da onda kad postoje viši (u ovom slučaju: politički) interesi nema zapreka za koegzistenciju dva istovrsna fakulteta, čak i u istom gradu. Ključni (i jedini donekle smisleni) argument osnivačima HS-a bila je riječ konkurencija. Tom istom riječju - konkurencija - glatko se može pomesti prijedlog po kojem bi Split dobio fakultet koji bi bio raseljeni odjel zadarskoga. Jer, takvo bi rješenje samo zauvijek cementiralo monopol i zapriječilo konkurenciju različitih modela studiranja, programa i kadrovskih ekipa. Konkurenciju koje u Hrvatskoj ionako nema: nažalost, istovrsni su fakulteti u nas odviše beznadno slični i ne daju priliku brucošu da faks odabere prema specifičnim afinitetima ili programskim osobitostima.
Drugi (kadrovski) prigovor Zadrana prilično je licemjeran jer ni Zadar nema kadrova, a dobar dio vlastitoga akademskoga Potemkinovog sela gradi upravo na Splićanima. Istodobno, u Hrvatskoj niču kroatistike poput pulske nastale zaista preko noći. Splićani su izuzetno osjetljivi na prigovor "a tko će to voditi?" koji se često čuje kad se u Splitu osnivaju ustanove. Osjetljivi su zato jer je Split desetljećima žrtva zatvorenog kruga: nema institucije jer ih ne može popuniti ljudima, a ne može zadržati ljude u gradu jer ih nema u kojim institucijama zaposliti.
Treći prigovor – da će gubiti studente – ponajbolje pokazuje kako zadarski FF ne vjeruje u svoje snage i boji se natjecateljskog duha. Ako zadarski FF zaista privlači studente samo time što je regionalni monopolist i ničim drugim, onda bi bilo bolje da i ne postoji! štoviše, možda bi upravo osnivanje konkurenta u Splitu natjeralo Zadrane da naprave ono što su davno morali: da promisle kako da privuku dobre studente i navedu ih da u Zadru ostanu do diplome, a po mogućnosti i poslije diplome.
Pravo je pitanje, doista, zašto Zadar nije izgradio svoju čvrstu kadrovsku osnovu tijekom svih ovih desetljeća kad im nikakav fakultet u Splitu nije smetao? Odgovor, dakako, moraju iznaći Zadrani, ali je najvjerojatnije da se on svodi na temeljne probleme tog fakulteta: slabiju selekciju i veliki odljev studenata tijekom studija, neatraktivnost sredine i slabi suživot grada i fakulteta.
Nastavi li se to destruktivno natezanje, situacija će ostati kakva jest, a to znači turobna. Zadarskifakultet ostat će i dalje faks od kojeg bježe i studenti i profesori, s kojim ne živi i ne osjeća ga vlastiti grad, koji premalo utječe na život tog istog grada i potpuno ovisi o eksproprijaciji splitskih i zagrebačkih stručnjaka koje malo čime može dovabiti. Split će i dalje ostati div bez leđne moždine kojem fale novinari, kustosi, galeristi i izdavači i koji svoju biološku i intelektualnu masu rasipa put Zagreba, Milana i Firence. U svemu će najgore proći hrvatska humanistička znanost koja bi osnivanjem studija u Splitu dobila malu prigodu za drugost, za nešto izvan okoštalog i monopolističkog sustava studija kakav danas imamo.
Jer, iskustvo uči, biljka se savija dok je mlada, a fakultete je kao i sve drugo u životu lakše započeti dobro nego popravljati kad pođu nakrivo.