Split kontra Splita 2

Kada je ujesen 2002. Dražen Lalić dovršavao rukopis knjige Split kontra Splita (2003.) nije znao da se kontra njegove tvrdnje kako u to vrijeme nema srodnog etnografsko-sociološkog promišljanja o gradu slučaju, unutar Dioklecijanovih zidina održava godišnji stručni skup Split i drugi Hrvatskog etnološkog društva čiji su prilozi tek nedavno objavljeni u zborniku Split i drugi: kulturnoantropološki i kulturnostudijski prilozi (2007.) urednica Ines Prica i Tee Škokić iz zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku. Lalićeva knjiga doista predstavlja inovativan i vrijedan doprinos kako domaćoj urbanoj sociologiji tako i metodološkoj orijentaciji ka kvalitativnoj i “biografiziranoj”, vernakularnoj sociologiji koja je bliska etnografiji svakodnevice onda kad osvještava granice vlastite analitičke kompetencije i jasno se locira u gustom tekstu svijeta i još gušćem svijetu teksta. Tamo gdje je Lalićeva eksperimentalna sociološka proza “na temu života u gradu” završila – u metodološkim bilješkama o (mogućim) sociološkim prednostima “iskustvene evidencije” i njenog svakodnevnog analitičkog reflektiranja i (pre)ispisivanja – autori(ce) priloga u zborniku Split i drugi nastavili su dalje odlučnim koracima.

“Agonska i duboka poezija” Splita

Naime, za hrvatske etnologe i etnologinje, a posebice za prvu generaciju polaznika humanističkih kulturalnih studija, više nema dileme oko vrijednosti biografskih metoda bilježenja i tumačenja životnih povijesti te legitimnosti etnografski pomnog interpretiranja iskustvene i medijima posredovane (a socijalno uvijek konstruirane) urbane zbilje. Za njih Split nije “specifičan grad koji se ne može valjano detektirati standardnim istraživačkim postupcima” (Lalić), nego su standardni istraživački postupci odavno dovedeni u pitanje s obzirom na svoje globalne i lokalne pretenzije na objektivnu, cjelovitu i neutralnu znanstveničku sliku fenomena formatiranu prema uzusima određene discipline. Za njih svakodnevni urbani život više nije sociosemiotički nečitljiva enigma, a Split ne predstavlja samo “društveno najznakovitiji grad u nas”, “sociološki laboratorij”, mjesto “urbane krize” (to jest: stihije, regresije, propadanja, malverzacija, nezaposlenosti, zagađenja, divlje gradnje, narkomanije, korupcije), nego i dragocjenu priliku da i Splićani i oni drugi (koji u zborniku pretežu) kažu nešto o “njegovoj agonskoj i dubokoj poeziji” (T. Ujević). Ono što ovaj grad, za razliku od recimo Rijeke, Osijeka ili Karlovca čini gradom “neprispodobive medijske atraktivnosti” (Lalić), nisu samo njegovi problemi, skandali, zagonetna budućnost urbane Sfinge, nego i pokušaji njegova književnog, publicističkog, filmskog i subkulturnog autoportretiranja i samorazumijevanja; oni isti koji su usporili “odljev mozgova” u metropolu. Ako je glavni problem Lalićevog svakodnevnog tkanja interpretativne simfonije grada bio kako objediniti sva njegova lica i naličja, njegove facete i mirakule, u meritoran sociološki opis hrvatske tranzicije devedesetih, onda Prica i Škokić pokazuju kako – u ovoj priči o dva grada, dva mentaliteta, dvije arterije koje uvelike određuju hrvatski puls – društveni i humanistički te splitski i zagrebački diskurs mogu suobitavati s “heurističkom vedrinom”.

Protiv zavađenosti hrvatskog akademskog i kulturnog prostora

Zbornik Split i drugi čini uvodnik Ines Prica i jedanaest studija koje iz različitih problemskih i metodoloških rakursa govore o paradigmatskim fenomenima svakodnevice jednog grada u sučelju “burne povijesti i trome suvremenosti”, a s obzirom na njihovu hibridnost i simboličku gibljivost između liberalnokapitalističkog zamaha daljnjeg razvoja i legislative o održivom, ekološkom razvoju. Relevantnost je ovog istraživačkog, simpozijskog i izdavačkog poduhvata višestruka: ona pokazuje da napori djelatnika unutar akademski kompetitivnih područja mogu uroditi zajedničkim rezultatom te da paralelno odmjeravanje “lokalnih istina splitskog odnosno zagrebačkog diskursa” u “zavađenom hrvatskom kulturnom prostoru” (Prica) može proizvesti epistemološki vrijedne, općoj publici zanimljive i originalne prinose razumijevanju kako tenzija i antagonizama hrvatske svakodnevice između “centralizacije” metropole i “periferizacije” ostatka zemlje tako i logike glokalnih procesa na primjeru odnosa prema i odnosa unutar jednog grada. Tamo gdje se tipično hrvatsko urbano “pendlersko” iskustvo življenja oblikuje na transverzali sjever jug, u hektičnoj “dvosmjernoj struji studiranja, ljetovanja, zaljubljivanja i svadbovanja, estradnih gostovanja i drugih odlazaka i ostanaka” (Prica), proizvodi se uvijek iznova i popularni imaginarij o emocionalnom mediteranizmu, o sjevernjačkoj racionalnosti i južnjačkom temperamentu, o estetskoj “kompenzaciji” akter(ic)a socijalne drame iscrpljenog i “konzervativnog” juga, o ideološkom resentimanu nekadašnjih hajduka-i-barbara ili o posljednjim oazama zdravog stila života čiju vrijednost licitira europsko tržište nekretnina. Uvodni je tekst koliko komentar okupljenih tekstova toliko i apel za daljnjim promišljanjem postkolonijalnog pojma hibridnosti udomljavanje kojeg u svakom novom etno(krajo)liku metodološki komplicira posao etnoantropologa, jer je “svaki samoproglašeni identitet izložen procesu međusobnog ‘falsificiranja’ u interakciji s podređenim subjektom”. Onaj gorkoslatki talog iskustva i žudnje za onim drugim – za maritimnim užitkom ili za bogatim, emancipiranim sjeverom, za “multikulturnim mirakulom” ili za folkloriziranom autentičnošću – najuočljiviji je u (popularnoj) glazbi koja pojedincu i grupi daje osjećaj diobe zajedničkih vrijednosti i pripadnosti jednom podneblju. Činjenica da se četiri od jedanaest priloga bave nekim aspektom glazbovanja potvrđuje tvrdnju slovenskog etnologa Rajka Muršiča kako je glazba ključni element utvrđivanja, pa tako i iščitavanja, identiteta neke grupe, to jest socijalnih silnica koje upravljaju dinamikom njezinog ujedinjavanja i raslojavanja.

Galebi umiru pjevajući, a hip-hoperi kritizirajući

Riječ je o prilozima “Galebi umiru pjevajući”: Stereotipi dalmatinske zabavne ljubavne pjesme Ane Perinić, Čudo multikulturalizma: Gibonnijev Mirakul Mojce Piškor, Kad zajašeš konja na magistrali za Had: Urbana potkultura Splita Tee Škokić i “Stavi prst u uvo, pa goni”: Etnomuzikološki i antropološki pogled na glazbovanje dalmatinskog zaleđa Joška Ćalete. Dok se studije M. Piškor i A. Perinić usredotočuju na različite muzikološke, semiotičke, marketinške i kulturološke aspekte produkcije i recepcije pojedinih žanrova zabavne glazbe kao važnih elemenata dominantne splitske “revijalne kulture”, prilozi T. Škokić i J. Ćalete govore o kontrastiranim i subverzivnim kulturnim kretanjima unutar urbane potkulure mladih (Škokić), to jest o približavanju “paralelnih glazbenih svjetova” u kojima se kulturni stereotipi o Bodulima i Vlajima više ne reproduciraju s obzirom na granice priobalnih i “morlačkih” glazbenih praksi (Ćaleta). Prilog M. Piškor nije samo etnomuzikološka analiza Gibonnijeva albuma Mirakul, nego i vrijedan doprinos kritičkom promišljanju pojma multikulturalizma koji se prečesto poistovjećuje s posezanjem “za glazbenim proizvodima smještenim na policama globalnog kulturalnog supermarketa”. Isto tako, rad T. Škokić pokazuje da ono što urbanu kulturu Splita danas čini prepoznatljivom i nacionalno prihvatljivom za nove generacije nisu lakoglazbene note o dalmatinskom ljubavniku kao “utjelovljenju same ljubavi i ljubavne požrtvovnosti” (A. Perinić), nego socijalno i ideološki angažirani stihovi hip-hop grupe The Beat Fleet.

Političari u Feralu i domoroci na Internetu

Rad Nogometaš kao simbolički kapital grada Ozrena Bitija u najboljem svjetlu predstavlja specifičnost istraživačkih prosedea i interpretativnih dosega jedne kulturalnostudijske analize na razmeđi sociologije sporta i teorije medija. Polazeći od close reading metode praćenja medijskog i usmenog, sportskog, navijačkog i “pučkog” diskursa koji je pratio nogometni transfer jednog igrača na relaciji Dinamo – Hajduk, autor pokazuje kako je sport ne samo bitna sastavnica regionalnih i nacionalnih identiteta nego i popularno-kulturna praksa u kojoj jedna “priča o nejednakosti dobiva mitske dimenzije”, i to tako da se “kroz generacijsko obnavljanje pomalo učvršćuje u okviru regionalnih ceremonija”. Ovoj praksi pomnog etnografskog iščitavanja prikazivačkih praksi u masovnim i interaktivnim medijima pridružuju se i studije Lade Čale Feldman i Reane Senjković. Studija L. Čale Feldman Tiranija tijela: Feralove fotomontaže detaljno opisuje povode i načine na koje su – svojevremeno najvažnije hrvatske opozicijske novine, satirički splitski tjednik Feral Tribune – demontirale i rastakale “sliku patrijarhalnog ‘ego-ideala’ svakog pojedinog stanovnika mase” upisujući novu, postmodernu i digitalnu epizodu u smjehovnu kulturu ovoga grada gdje se patriotizam i ljevičarska tradicija spaja s ideopolitičkim “dišpetom” nasuprot vladajućoj strukturi moći. R. Senjković u radu “Domoroci” na internetu: Pripovijedanje o dalmatinskoj tradiciji analizira tradiciju kao konstrukt prikazivačkih praksi s “ciljanom reprezentacijom identiteta” na internetskim stranicama gradova dalmatinskog priobalja i zaleđa. U novom kontekstu globalnih etnokrajolika koji više nisu “ni prostorno određeni, ni povijesno nesamosvjesni, niti kulturalno homogeni”, autorica se pita zašto i kako to da se sastavnice “tradicijske kulture” za virtualne građane gradova iz priobalja, bitno razlikuju od onih iz zaleđa čiji su kreatori većinom raseljeni stanovnici novih transnacionalnih prostora.

Ako je Split, tko je drugi?

Antropološka studija Tomislava Pletenca Ako je Split, tko je drugi? poseže u kulturnu prošlost i uz pomoć postkolonijalne teorije razlaže doprinos Roberta Adama i Alberta Fortisa oblikovanju kontradiktornih poruka o “autohtonom drugom” u Splitu i njegovom zaleđu, viđenom kroz prosvjetiteljsku optiku o “još-ne-civiliziranim” nasuprot “barbarskim” sredinama. Kolonijalne pretenzije Fortisa kao rodonačelnika dalmatinske etnografije vidljive su u činjenici da se on ne nameće samo kao autoritet (on prvi nudi hibridnost kao odgovor na vrijednosna i identitetska protuslovlja), nego i kao arbitar međusobnog razumijevanja ovih dviju još zadugo suprotstavljenih sredina. Rad Nives Rittig-Beljak Ljudi od mora: Prehrana kao aspekt suživota antičkog i slavenskog življa na Jadranu pridružuje se istom tematskom krugu pitanja o “tvrdoglavoj drugosti” jednog sociokulturnog podneblja u kojem je teško odvajati antičke od slavenskih, jednostavne od “sofisticiranih” sastavnica i slojeva. Urbanom antropologijom jedne makarske četvrti, jednog “posve tipičnog hrvatskog kvarta” s novogradnjama, iz vizure promjenjivosti sociotoponima kao uporišta za kreiranje kvartovske svakodnevice, bavi se prilog Marka Mustapića Makarski Dugiš. Za razliku od fenomenološke analize običnosti, fetivosti, fjake i ćakula jedne dalmatinske četvrti, studija Anamarije Vukušić Transformacija pojma viteštva u Sinjskoj alci, analizira Sinjsku alku kao središnje mjesto perpetuiranja vrijednosnog koncepta viteštva/junaštva koji, unatoč neprestanim transformacijama s obzirom na “trenutne norme društva” (i brojne ideopolitičke zloporabe), generira patrijarhalne obrasce različitih očekivanja za “izuzetne muškarce” i “uzorne žene”.

Zbornik Split i drugi vrijedno je djelo po tome što u domaću znanost o kulturi unosi nova inter- i intradisciplinarna križanja kulturalnih studija, kulturne antropologije, etnologije, etnomuzikologije i etnografije interneta. Pomno etnografsko iščitavanje simboličkog i dioničkog kapitala, medijske proizvodnje identiteta, prikazivačkih praksi, kvartovskih i turističkih predodžbi i stereotipa – na podlozi arhitektonske, migracijske i mentalne mape Splita (i njegova zaleđa) – pokazalo se plodnim načinom da se detektiraju brojne figure drugosti, dvojnosti i heterogenosti, nejednakosti i kompetitivnosti, animoziteta i fascinacije što (već stoljećima) kolaju dvosmjernim komunikacijskim kanalima na potezu sjever-jug, metropola-periferija, kontinent-Mediteran. Zahvaljujući širini tematskih uporišta i sugestivnosti uočenih fenomena suvremene (te manjim dijelom historijske) kulture Splita i njegova zaleđa, te epistemološkoj promišljenosti i profiliranosti analitičkog aparata, knjiga je i vrijedan doprinos drugoj i drukčijoj antropologiji Mediterana. Brojnošću nalaza, komentara i zanimljivih opservacija, ovo djelo potvrđuje i jasno elaborira postavku sociologa D. Lalića da “se predstava identiteta u nas ponajviše zbiva između metropole i drugoga grada po veličini kao vrhunskih simbola ovdašnjeg sjevera i juga, našega kontinenta i priobalja, Srednje Europe i Mediterana”.