Supstantnost ispred stereotipa

Stereotipi su nešto što tržišna ekonomija uvijek rado potiče. Što je neki proizvod jednostavniji i prilagodljiviji unaprijed stvorenim kategorijama, lakše će ga se prodati. Kad je riječ o glazbenom tržištu, čime su obuhvaćeni i diskografska industrija i menadžment glazbenih priredbi, irska glazba već je odavno prepoznata kao vrlo lukrativan brand. Vesele irske poskočice, kompatibilne s ispijanjem irskog piva, kao još jednog prepoznatljivog branda, već su desetljećima isplativ proizvod. On je, k tome, otvoren i za neke jednako atraktivne dodatke, bilo da je riječ o irskom plesu ili društveno kritičnim tekstovima – naravno, na engleskom jeziku, jer je irski teško prodati izvan granica Zelenog otoka.

Privid “keltske” mistike

Što, međutim, misliti o glazbenom proizvodu koji, doduše, ima neskrivene ambicije zagristi u jedan dio tog bogatog marketinškog kolača, ali, istovremeno, ne poštuje pravila igre po stereotipima? Upravo je takav proizvod ono što nudi pjevačica Caitríona O’Leary, koja sa svojim pratećim sastavom Dúlra izvodi irsku tradicijsku glazbu, ali onu iz slojeva starijih od devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Bez obzira na plemenitu, ili barem umjetnički zanimljivu namjeru pročišćavanja tradicije od onoga što je na nju nakalemljeno u posljednjih dvjestotinjak godina, ova umjetnica očito ne bježi ni od prozirnih marketinških trikova.

U tome i uspijeva, barem ako je suditi prema njenom koncertu u atriju Klovićevih dvora. Prekrcan auditorij potvrdio je da se irska glazba u svakom obliku uvijek može dobro prodati. Gostujuća pjevačica znala je iskoristiti i svoju oku ugodnu pojavnost, pri čemu su golemi križ oko vrata, bose noge, a i sâmi napjevi na irskom jeziku, trebali, valjda, potcrtati privid nekakve arhaične “keltske” mistike.

No, iščistimo li te, uglavnom suvišne dodatke, ostaje nešto što je ipak vrlo ozbiljan i umjetnički relevantan čin. Da je sve ostalo samo na proučavanju starijih pismenih i usmenih izvora, vjerojatno bi rezultat bio tek još jedan suhoparan projekt s više ili manje opravdanom etiketom “autentičnosti”. Isto bi se moglo reći i za umjetničine aranžmane, koji se temelje na izvodilačkoj praksi irske tradicijske glazbe u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću. Oni su začudno asketski – flauta i violina udvajaju ili zamjenjuju vokalnu dionicu, violončelo i gajde daju bordunski bas, dok je udaraljkama povjerena manje-više tipska uloga ritamskog ostinata.

Premošćivanje jezične barijere

Snaga izraza Caitríone O’Leary i njenog ansambla ne proizlazi, međutim, isključivo, pa čak ne niti primarno iz sâme glazbene građe. U središtu je njene pozornosti tekst pjesama koje izvodi. Iz njega proizlaze i modulacije širokog vokalnog spektra njenog osebujnog glasa, ali i pomno osmišljene varijacije u artikulaciji instrumentalnih dionica. Usprkos sažecima sadržaja pojedinih pjesama u programskom letku, problem jezične barijere nije zanemariv, jer malo tko kod nas razumije irski jezik. No, upravo zahvaljujući suptilnom, ali jasno prezentnom nijansiranju, pjevačica uspijeva nadići tu barijeru. Jer, ako i nije bilo moguće u potpunosti razumjeti pjevani tekst, ostvaren je maksimum mogućega u prenošenju njegovog sadržaja neverbalnim sredstvima.

Upravo na toj razini Caitríona O’Leary i Dúlra pokazuju da nisu tek jedan u nizu površnih proizvoda okupljenih pod brandom irske glazbe. Oni su, naime, autonoman fenomen, kojem nije potrebno marketinško zaleđe za prikrivanje izostanka umjetničke supstance. Ipak, ako se takvo zaleđe i pojavi, ovim umjetnicima sigurno neće naškoditi.