Suvremeni ratovi i prikazivanje izmučenih tijela

U televizijskoj seriji Povijest(i) filma (Histoire(s) du cinema, 1A & 1B, 1988.) Jean-Luc Godard kritizira žudnju za fikcionalnim filmom i američku zabavu u 20. stoljeću. On ističe da mediji nisu samo izgubili nevinost, zahvaljujući dvama svjetskim ratovima, nego i važan umjetnički potencijal za prikazivanje stvarnosti zbog dominacije holivudskoga filma. Ta optužba odražava Godardovu avangardnu ambiciju da fikcionalne priče ispreplete sa stvarnom poviješću. Čini se da Godard ima u vidu i pitanje Theodora W. Adorna kako je nakon Auschwitza moguće stvarati poeziju i umjetnost zasnovanu na poznatim općim mjestima (europske) estetike i filozofije. Mnogi umjetnici, pa tako i Godard, razumljiv odgovor našli su u opiranju zaboravu prizivanjem u sjećanje terora rata i njegovih posljedica: masovnih društava zapadnoga svijeta.

Godard smatra da je holivudska proizvodnja mitova i fikcionalnih priča uništila mogućnost filmskog usavršavanja dokumentiranja stvarnosti. Njegova optužba postaje silno aktualna u našem suočavanju s prizorima mučenja i poniženja iz zatvora Abu Ghraib. Danas se dokumentarci, blogovi i mogblogovi o svakoj zamislivoj temi šalju i vide posvuda posredovanjem globalne internetske i televizijske distribucije. Slike današnjice u stvarnom vremenu postavljaju ponešto drukčije pitanje u odnosu na upite Godarda i Adorna, koja manje ili više pripadaju tradiciji negativne dijalektike. Pitanje koje se tiče suvremene umjetnosti i medija moglo bi glasiti: može li nas ijedna slika ili tekst o mučenju i terorizmu (bio on fikcionalni ili dokumentarni, umjetničke ambicije ili ne) spriječiti da zaboravimo? To je pitanje koje želim postaviti povezujući ga s raznim suvremenim debatama pokrenutim zbog rata i terorizma u Iraku.

Metode mučenja, metode izvještavanja

Lako je složiti se sa stajalištem da do mučenja uvijek dolazi zbog nepoštivanja ljudi. Kad god se netko identificira kao Židov, Musliman, crnac, žena, i tako dalje, individualne osobine mogu se isključiti u ime kolektivnog grupiranja ljudi. Pojedinac u skupini može se tretirati kao broj ili fiksirati uz određena politička, religiozna i druga stajališta. To lišavanje individualnosti često smo viđali u masovnom ubijanju – dakako, prvo što pada na pamet, ubijanje je Židova u Drugome svjetskom ratu.

Nedavnoj je objavljena nova građa koja se tiče lišavanja individualnosti u Iraku. Knjiga Marka Dannera Mučenje i istina (Torture and Truth, studeni 2004.) iznosi dokaze za tvrdnju da je politička odluka o poduzimanju koraka u “ratu protiv terorizma”, donesena u Washingtonu D.C. neposredno nakon 11. rujna, izravno vodila metodama ispitivanja i mučenja zatvorenika koje su primjenjivane u Afganistanu, Guantanamu i Iraku. Na raznim internetskim stranicama nalaze se dokazi da te metode mučenja nisu bile nasumične ili slučajno “izmišljene” u toj akciji protiv terorizma. Naprotiv, američki zatvori prakticirali su ih godinama (usp. Anna Marie Cusac, Abu Ghraib, USA). Opiranje još jednom ratu koji se vodi u ime američke demokracije proteklih godina u Americi je probudilo svijest da ekonomska nadmoć nužno ne podrazumijeva superiornost demokratskih umijeća. U stvari, iza ubogih, ali djelotvornih retoričkih izlika za napad (odnosno, zloglasne izjave o postojanju “oružja za masovno terorizma”) počinje se nazirati stvarnost zadobivanja moći nad jednim od najvećih nalazišta nafte.

Dok su američki vojnici i dalje stacionirani u Iraku, odakle ih jednog po jednog vraćaju kući u mrtvačkim sanducima, polako se razvija debata o ulozi novinstva u ratu. Knjiga Michaela Massinga Sada nam kažu (Now They Tell Us), o nedostatku znanja iz prve ruke i volje da se pokaže što se stvarno događalo iza prve crte u “ratu protiv terorizma”, izvanredno je štivo. Novinari koji ne govore niti čitaju arapski bili su smješteni u luksuznim hotelima i uglavnom su dobivali vijesti od američkog i britanskog vojnog tiska. Ako su htjeli sami istraživati to područje, kao potencijalne mete morali su ih štititi marinci. Al-Jazeera, europski i arapski tisak s dugogodišnjim uvidom u politiku Srednjeg istoka, dobivali su mnogo više materijala o ratu kao i različite verzije o onom što se svakodnevno događalo. Američko novinstvo djelovalo je neovisno. Massing u lipnju 2004. to objašnjava ovako:

U sadašnjoj atmosferi, dakako, svaka uporaba arapskog ili europskog materijala – ma koliko temeljito uređen i provjeren bio – može izazvati optužbe za liberalizam i antiamerikanizam. Veliko pitanje glasi: jesu li američke novinske organizacije postigle nužnu neovisnost i odvažnost da bi se tomu oduprle?

Pročitavši zbirke Massingovih i Dannerovih dokumenata dok sam živjela u Seattleu (u proljeće 2005.), gotovo godinu nakon što je rat deklarativno završen, ali i dalje bez mira u Iraku, ipak nalazim da su priče o ljudskim gubicima unutar lokalnih zajednica i pripovijesti o vojnicima koji su se junački borili za svoju zemlju prisutnije u novinskim medijima od stvarnih priča i dokumenata o borbama i svakodnevnom životu “tamo preko”. Rat u Iraku čini se tako dalekim u američkoj svakodnevici.

Kao Dankinja čija je aktualna vlada blisko povezana s predsjednikom Bushem, i u ratu i politički, ne osjećam se ugodno kada pratim dansko izvještavanju o Iraku. Premda je Danska bliža Iraku, televizijsko izvještavanje o onom što se događa u Bijeloj kući i u Downing Streetu broj 10 bilo je jednako važno kao donošenje vijesti iz Iraka. Priče ispričane američkoj javnosti usađene su u nacionalne interese, a isto je s mnogim pričama ispričanim u Danskoj. I premda Danska ima mnogo manje žrtava, priče su slične. Istinite priče s ratišta i iz rada vojnika Ujedinjenih naroda filtriraju se takvim shvaćanjima kao što je ono što znači biti dobar vojnik. Zbog toga su sirove slike Abu Ghraiba snažno utjecale na novinsko izvještavanje u proljeće 2004. No nisu imale nikakvog stvarnog utjecaja tijekom ponovnog izbora premijera Andersa Fogha Rasmussena u Danskoj i predsjednika Busha u Sjedinjenim Državama u studenom 2004. Štoviše, pitanje je imaju li medijske slike i priče ikakav dokaziv utjecaj na razmišljanja ljudi u društvu. Michael Schudson, profesor komunikacija i sociologije na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu, smatra da samo ekonomska stvarnost može natjerati ljude da promijene mišljenje. Moglo bi se dodati da ih na to mogu natjerati i druge sile, kao što je iznenadna smrt ili drugi udarci stvarnoga života.

Rat oko značenja riječi

Ako je to točno, lakše je shvatiti tekuću borbu oko značenja riječi u današnjoj politici. U govoru naslovljenom Nezakonito, ali opravdano, održanom na Sveučilištu Washington 20. travnja 2005., Noam Chomsky govorio je o tome kako je istraga Ujedinjenih naroda američko bombardiranje Kosova u ožujku 1999., nakon samoga čina, definirala kao “nezakonito, ali opravdano”. Tom frazom sankcioniran je napad. To je slučaj i u Iraku gdje se, prema Chomskom, invazija Busha i Blaira pozivala na “oružje za masovno uništenje” bez dokaza, nadajući se da će stvoriti dokaze poslije samoga čina. Kada nikakav dokaz nije pronađen, sav retorički naglasak trebalo je staviti na ideju “donošenja demokracije narodu” – kao da je to nešto što se stvarno može nekome donijeti, poput žvakaće gume i najlonskih čarapa koje su američke trupe donijele u Europu 1945.

Upravo Chomsky zaključuje da pokretači rata u Iraku – naime, strateški i ekonomski interesi u nalazištima nafte – proglašavaju demokraciju onoliko dobrom koliko je sukladna tim interesima. Govor završava sljedećim riječima: “politika je funkcionalna za vladare, ne i za ljude”, što znači: 1) da se većina Amerikanaca ne slaže s tom politikom i 2) da američki narod ne može rabiti svoju demokratsku moć da bi se riješio osobe koja je objavila rat – kao što se zapravo dogodilo u Španjolskoj. Chomsky potom rezimira izlaganje govoreći o Kosovu, gdje su ujedinjene snage “morale bombardirati kako bi zadržale vjerodostojnost”. Prema Chomskom, zadržavanje vjerodostojnosti i retorike vođa kako bi se osigurala ekonomska moć bogate manjine, zapravo je važnije od konačne propasti: od zatiranja ljudske rase, ekološke katastrofe i sličnog. I premda on ne krivi medije, zapravo kaže da demokracija u Sjedinjenim Državama stvarno ne funkcionira; vladaju samo ekonomski argumenti.

 Jedan drugi komentator današnje političke situacije, Thomas Franck, smatra da su mediji odgovorni. Na to upućuju retoričke vještine republikanaca uoči izbora u studenom 2004. On kaže kako je bilo važno zamijetiti da desničarski tisak gledišta demokrata i ljevičara uvijek naziva “elitističkim”. To je važno primijetiti iz dva razloga: prvo, stvarna elita prikriva svoje tragove govoreći o temama s kojima bi se složila svaka demokratska duša (kao što je donošenje demokracije u Irak), a demokrate naziva kulturnom i intelektualnom elitom koja se bavi riječima, a ne stvarnim djelima, stvarnim ljudima i ratovima. Drugo, gotovo ista retorika rabljena je uoči i poslije danskih izbora u studenom 2004., kada su intelektualci i novinari oštro kritizirani da su elitističkih ambicija u odnosu na kulturalne vrijednosti – zbog takozvanog “kulturalnog radikalizma”. Istodobno, elitistička ambicija da se stvori kanon koji određuje “koju literaturu treba čitati” – bleferski vodič po klasicima danske književnosti – promovirao je isti ministar kulture s desnog krila, Brian Mikkelsen.

Drugim riječima, stvarni rat vodi se oko značenja riječi, započet kada su dugogodišnje demokratske strukture počele slabiti, što je posljedica novog svjetskog poretka u kojem vladaju međunarodne korporacije. Svjedoci smo izvedbene snage vrlo bogatih klasa u svijetu koje pokušavaju povećati svoju moć. Više nego ikada potrebna nam je novinarska etika i sposobnost nadilaženja političkih i retoričkih priča kako bi shvatili novi, globalizirani svijet.

Od cenzure do fikcionalizacije

Nepouzdanost američkog tiska za vrijeme rata u Iraku doista je utjecala na svjetski tisak, jer je hranidbeni lanac novosti bio poremećen. Kada novinari ne poznaju standarde slobodnog demokratskog tiska, svi postajemo taoci. Kao što je objašnjeno, novinari u Iraku bili su sputani, ali to ne objašnjava nedostatak komunikacije između novinara u zapadnom svijetu – ili možda objašnjava? Prema Massingu, nedostatak prave komunikacije nije samo noćna mora zatvorenika nego i novinara. On citira izvještaj dopisnice Pamele Constable o noćnom doživljaju napada “vojnih helikoptera, visokoletećih bombardera i pobunjeničkih minobacačkih projektila” u napuštenoj tvornici u kojoj se sklonilo sedam novinara i bataljun marinaca:

Naćulila sam uši tražeći ljudske znakove u zamračenu gradu. Zamislila sam Holokaust – gradske blokove u plamenu, obitelji koje bježe i vrište. No, čula sam samo lavež preplašenih pasa i neodgonetljivo pjevanje mujezina, koji su ispunjavali zrak blagom kakofonijom stihova iz Kurana.

Ono što je izvjestiteljica stvarno čula bilo je posve drugačije, piše Massing, prema izvještaju jednog od neovisnih novinskih očevidaca Al-Jazeere unutar grada, u kojem stoji:

Američko bombardiranje prouzročilo je stotine civilnih žrtava i prilično fizičko razaranje. A za ono što je Constable opisala kao mujezinsko pojanje stihova iz Kurana, oni koji govore arapski mogli bi reći da su zapravo hitni pozivi kola hitne pomoći i pozivi lokalnom stanovništvu da ustane i odupre se Amerikancima.

Massing završava priču zaključkom: “Dakle, dok su arapski gledatelji dobivali nezavisne (premda ponešto senzacionalističke) izvještaje s terena, Amerikanci su dobivali vijesti koje su filtrirali marinci”. Moglo bi se dodati – u skladu s Godardovom tezom da je izvještaj Pamele Constable zapravo zamišljena i fikcionalizirana priča koja nema nikakve veze s onim što se stvarno dogodilo. Čini mi se da bi to moglo biti pravi izazov današnjim novinskim medijima (kao što je bilo, a i danas je, kinematografiji). Bitka oko značenja riječi kao što su “demokracija” i “elitist” vrlo je bitna za odvijanje stvarnih ratova, stvarnog terorizma. Ako je sve što se ikada dogodilo gotovo uvijek protisnuto kroz fikcionalnu strukturu kako bi dobilo značenje koje će razumjeti svatko, mi gubimo sposobnost čuđenja. Puki retorički trik u pokazivanju da se (čisti) “rat protiv (prljavog) terorizma” može događati u svijetu zbiljskih tijela trebao bi se ticati svakog televizijskog gledatelja – ali to je vrlo dobar primjer kako fikcija preuzima stvarnost prije činjenica (CNN je taj natpis – “rat protiv terorizma” mjesecima držao na ekranu: neposredno poslije 11. rujna i čak prije napada na Afganistan).

Uvjerena sam da su snimke rušenja Svjetskog trgovačkog centra 11. rujna u stvarnom vremenu i necenzurirane slike Abu Ghraiba ostavile tako snažan dojam zato što te slike nisu fikcionalizirane. Načas su zaobiđene montažne sobe i vojna cenzura. U oba slučaja – gledatelji su bili prisiljeni gledati vlastitim očima, šokirati se i zapitati što je zapravo prikazano na ekranu. Novinari današnjice dobili su bitku s profesionalnim političkim pričama i zato se više nego ikada moraju truditi da izbjegavaju fikciju – odnosno, moraju dokumentirati ono što vide i oklijevati da to odmah protumače. Moraju dati gledateljima vremena za razmišljanje, za prosuđivanje i proživljavanje.

Rat manifestiran u mučenju tijela

Borbe o kojima je Pamela Constable pokušavala izvještavati dogodile su se početkom travnja 2004. Tijekom istog mjeseca novinar Seymour M. Hersh došao je do 55 stranica izvještaja o mučenju u Abu Ghraibu, koji je napisao general-major Antonio M. Taguba. Taj izvještaj vrlo jasno pokazuje prirodu mučenja, a Hersh sastavlja njegovu inventuru u već poznatoj knjizi Zapovjedni lanac. Put od devetoga rujna do Abu Ghraiba:

Lomljenje kemijskih lampi i polijevanje pritvorenika fosfornom tekućinom; zalijevanje hladnom vodom; mlaćenje drškom od metle i stolicom; prijetnje muškim uhićenicima silovanjem; dozvoljavanje vojnoj policiji da šiva rane uhićenika koji je ozlijeđen nakon što su ga tresnuli o zid ćelije; sodomiziranje uhićenika kemijskom lampom i možda drškom od metle, uporaba vojnih pasa za plašenje i zastrašivanje uhićenika prijetnjom da će ih pustiti na njih; jedan je i stvarno izgrižen.

Iz popisa se ipak ne vidi da se to događalo noću – često i više noći u nizu. Danju su se prema uhićenicima odnosili dostojanstveno, vraćali im odjeću i madrace. Čitanjem straha i terora sadržanog u tom tretmanu iz iskaza zatvorenika pod zakletvom u Dannerovoj knjizi Mučenje i istina, dobiva se mučan dojam koji je posve drukčiji od prikaza Pamele Constable. Taj dojam proizlazi iz riječi kojima zatvorenici opisuju što su radili s njihovim tijelima i s tijelima drugih zatvorenika. Danju su se prema njima ponašali kao da se noćno mučenje nikada nije dogodilo. A to je – za mene – jedno od najstrašnijih iskustava koje sam dobila čitanjem tih dokumenata. Davajući iskaze, mnogi bivši zatvorenici ističu kako je to istina, kako se to stvarno dogodilo, zaklinjući se u ime Alaha. Mnogi su računali broj noći i stražara, a neki od njih čak govore o fotografskim negativima, jer se sjećaju da se snimalo. Također izražavaju svojevrsno olakšanje zato što konačno mogu govoriti što se događalo tijekom noćne smjene.

Izvjestitelji koji rade sa svjedocima imaju zajedničko iskustvo da žrtve žele govoriti o svim užasima koje su doživjele, premda znaju da se njihova situacija neće poboljšati ako razgovaraju s novinarima. Za žrtvu je olakšanje napokon moći kazati istinu iz perspektive individualnog iskustva. Svjedočenje je takoreći govorenje nekoga tko je izvan društva i najčešće izvan normalnog stanja. Govorenjem istine u ulozi svjedoka, oni pokušavaju predočiti ono što se dogodilo, a to zapravo znači postavljanje golemog i gotovo uvijek nemogućeg zahtjeva da društvo proširi svoje granice za ono se smatra normalnim i što se može izraziti. Žrtva vrlo često gubi osjećaj da je netko. Neke čak privremeno izgube sposobnost govora. Ali sve imaju jasnu ideju o nečem što je na neki način opasno za mitove njihova društva.

Ono što se ovdje dogodilo jesu uvrede zbog gledanja drugog muškaraca koji je gol, prisila na uzimanje hrane tijekom Ramazana, pretvaranje heteroseksualaca u homoseksualce, silovanje i tako dalje. Povrh toga, za pojedine zatvorenike sramota je što su se ti događaji fotografski dokumentirali uz pomoć grubog neonskog svjetla, a te se slike danas distribuiraju putem internetske mreže tako da ih može vidjeti svatko. Slike se ne mogu izbrisati. U stvari, Hersh izvještava kako postoji dokaz da su neki htjeli počiniti samoubojstva ili su tražili da ih ubiju nakon puštanja iz zatvora, utječući se svojemu kodeksu časti: “Životi nevinih bit će izgubljeni kako bi njihove obitelji mogle preživjeti stid”.

Kao što navodi Hersh, gubitak dostojanstva bio je u središtu studije arapske kulture i psihologije naslovljene Arapski um koju je 1973. objavio Raphael Pitai, koji je umro mnogo prije rata (1996.). Prema njegovoj analizi, očito postoji veza između moći, poniženja i seksualnog izlaganja. Hersh citira Pitaija:

Segregacija spolova, pokrivanje žena velom... i sva druga pisana pravila koja određuju i ograničavaju kontakt između muškaraca i žena, imaju za posljedicu to da je razmišljanje o spolnosti glavna mentalna preokupacija u arapskom svijetu. Homoseksualnoj aktivnosti, ili bilo kojem pokazatelju homoseksualnih sklonosti, kao i svim drugim načinima izražavanja seksualnosti, nikada se ne daje nikakav publicitet. To su privatne stvari i ostaju u sferi privatnosti.

Te su spoznaje, dakako, korištene pri mučenju, kao što su primjedbe iz te knjige – “da Arapi samo razumiju silu i (....) da je najveća slabost Arapa stid i poniženje”, prema Hershu, bilo dobro poznate i citirane među vašingtonskim konzervativcima prije invazije. Prema vladinom savjetniku koji je bio jedan od Hershovih informatora, “svrha fotografija bila je stvoriti vojsku obavještajaca, ljudi koji se mogu uklopiti među stanovništvo”. Smatralo se da strah od izlaganja motivira potkazivanje u američkoj vojsci. A to je prava priča iza službene vojne priče o nasumičnom djelovanju i okrutnim stražarima iz Virginije. Ta strategija bila je štoviše proizvod manipulativnih mozgova, zasnovana na američkoj knjizi o arapskoj kulturi iz 1973., a ne na iskustvu s arapskim narodom danas. To objašnjava kako je američki vojnik mogao reducirati arapskog zatvorenika na životinju među drugim životinjama – te time i sam postati sudionikom te priče, a možda i zaraditi zatvor, oslobađajući vojni sustav od sumnje samim tim postupkom.

Slike stvarnosti

Massing se pita zašto američki novinari nisu prikazivali slike rata u Bagdadu snimljene iz blizine, rane na pravim tijelima, vrištanje i slično. Ako se zanemari činjenica da su novinari riskirali zauzimajući politički opasno stajalište za sebe i za svoju novinu, Massing sugerira da ima i drugih razloga:

Američki filmovi prikazuju prizore s raznesenim i izrešetanim ljudima; američki televizijski programi prikazuju nožem rasporene žene i muškarce ustrijeljene u lice. Ali, televizijski urednici smatraju da, kada se to događa u pravome ratu, Amerikanci ne mogu gledati izrešetana tijela i trupla bez glava. Osim toga, njihovo prikazivanje možda bi to izazvalo smanjivanje potpore za rat.

Massing to dalje ne komentira, no po meni je to jedan od glavnih ključeva za razumijevanje straha od pravih tijela, pravih suza, pravog mesa, pravih rana i terora. I Godard – u već spomenutoj seriji – tek dodiruje sličnosti između holivudske (simbolične) kontrole i američke (stvarne) vojne kontrole nad svijetom, kritizirajući način na koji holivudska glavna radnja redovito podupire sretan svršetak, romantična rješenja za prikrivanje patnji, i slično.

S obzirom na to da se današnji svijet ponešto promijenio – svakodnevno se putem interneta distribuiraju dnevnici na blogovima i mogblogovima, gdje se fikcionalizirani autoportreti i stvarne osobne traume pojavljuju jedno do drugog bez ikakvog pokazatelja stupnja istinitosti onoga što se komunicira – želim naglasiti samo jednu razinu (nehotičnog) značenja slika iz Abu Ghraiba. Dokumentarci o Abu Ghraibu očito su proizvedeni kako bi dokumentirali neke mračne aktivnosti. Jesu li te aktivnosti poduzimane u ime vojnog zapovjedništva ili kao sastavnica dobro poznatih metoda slamanja otpora zatvorenika (kao što dokumentira Anne-Marie Cusac) još nije jasno. Ipak, malo je vjerojatno da su te slike nastale samo zbog nekoliko nastranih umova da bi se dokumentirale vojne akcije (teorija ratnog trofeja).

Ono što mi upada u oči jest to da su te slike bijedno producirana fikcionalna uprizorenja. Važno je primijetiti da su nasilje i seksualne radnje u većini tih slika dvosmisleni. Jasno vidimo tijela u različitim stanjima poniženja, a to je ono što (kao rođaci ili prijatelji zatvorenika) trebamo vidjeti. Slike su nastale zbog nečije namjere da svjedoči tom činu, što bi također moglo objasniti zavezivanje očiju zatvorenika. Fotografije su uistinu dio čina terorizma. Dovođenje zatočenika u situaciju ponižavanja (stvarnog ili fikcionalnog) podržava spomenute izvještaje koje navodi Hersh: “svrha fotografija bila je stvoriti vojsku obavještajaca, ljudi koji se mogu ponovno uklopiti među stanovništvo”.

Fotografije su samo trebale poslužiti za infiltriranje u iračku opoziciju. No, premda je ciljani primatelj tih fotografija i televizijskih dokumentaraca o poniženom Sadamu Huseinu bio drukčiji, njihova zajednička fikcionalna ambicija bilo je opovrgavanje. Na neki način – čini mi se – nisu u tome uspjeli, jer ne vjerujemo u njihove izmišljotine. Slike pregledavanja jezika Sadama Huseina bile su odveć egzaltirane, odveć trijumfalne. Prenošena putem nekontroliranih medija interneta, diletantska inscenacija slika iz Abu Ghraiba bila je mnogo uvjerljivija u pripisivanju stvarnosti prizoru. Štoviše, te inscenacije, kojima je trebalo poniziti muslimane, djelovale su kao bumerang. Ambijent prizora naglašava “stvarnosni učinak” slika. Mi – gledatelji diljem svijeta – bili smo doista zbunjeni onim što vidimo. Bili smo i ostali šokirani i zbunjeni fotografijama Abu Ghraiba, koje su jednako neizbrisive kao i prizori rušenja dvaju tornjeva u stvarnom vremenu na njujorškom obzoru. No opet: to nije bilo dovoljno da spriječi ponovni izbor Georgea Busha.

Na kraju, ponudit ću vlastiti odgovor na pitanje postavljeno na početku ovog teksta: niti jedna slika ili tekst koji prikazuju mučenje i teror ne mogu nas spriječiti da zaboravimo, ali neke slike i tekstovi koji svjedoče o stvarnosti (namjerno ili ne) mogu nas natjerati da osjetimo i naslutimo vezu sa stvarnošću svijeta. Dokumentarne slike iz koncentracijskih logora Drugoga svjetskog rata mogu nas doista dirnuti, kao i rijetke slike bombardiranja Hiroshime. Taj dojam stvarnog svakako se može stvoriti na fikcionalnoj razini u novim digitalnim medijima, no naša težnja stvarnosti ne može se danas dovoditi u pitanje. Godardova verzija glasi:

Ljudima mračnoga uma trebalo je gotovo pedeset godina paliti imaginarno kako bi podgrijali stvarnost. Sada se stvarnost osvećuje i traži prave suze i pravu krv. (Histoire(s)du cinema 1A, 1988.).

S engleskoga prevela Diana Nenadić.

Tekst je izvorno objavljen pod naslovom The Idea of “War Against Terror” and the Exibition of Tortured Bodies u online časopisu P.O.V., Number 20, December 2005.

Oprema teksta redakcijska.