Tahisantrop: gospodar i rob brzine

Tahisantrop (grč. tahis – brzina) ne pripada prethistoriji niti je lik iz filma znanstvene fantastike, on je naš suvremenik. Jesmo li tahisantropi i do koje mjere? Te prve oznake odvest će nas na početak odgovora na pitanje. Brzina nije samo mjera premještanja s jednog mjesta na drugo, nego definicija sadašnjosti; u kojoj smo mjeri sposobni primijetiti nove ritmove događanja te se na njih naviknuti; znati odvojiti se od njih, ovladati njima ili ih odbaciti. Prisutnost brzine, istraživanje ubrzanja, stvara svijet u kojem vlada tahisantrop ili - rečeno drugačije - brzina je postala norma. Jesmo li danas više nego ikada prije dio moderne koncepcije vremena? Za Pascala prirodni čovjek uvijek je nezadovoljan sadašnjošću. Ali postaje li on, malo po malo, zatvorenik svoje sadašnjosti, sve nezadovoljniji? Descartove riječi u Pravilima metode bile su profetske: “Život je kratak i ne podnosi odgodu”. Ta je misao postala zarazna. Ona je podjednako važna kao i druga kartezijanska misao: “Čovjek mora biti gospodar i posjednik prirode.” Nameće se paralela: jedno ne ide bez drugoga. Vladanje i brzina, podvrgavanje i žurnost, idu u paru; u duhu kao i u činjenicama.

Brojite do 200.000

Fenomen takve širine obuhvaća i oblikuje tri glavne dimenzije ljudske egzistencije: individuu, društvo i čovječanstvo. Ono što nas sustiže i provocira jest sljedeće: upotreba vremena, više nego njegova definicija. Tendencija dobro vidljiva: njezina evolucija ostaje nesigurna, nepredvidljiva. Vrijeme je nagomilalo slojeve i potrebno ih je razdvojiti, potrebno je razumjeti gdje su nivoi realiteta, područja praktičnog. Brzina, ubrzanje, stvaraju nove oblike i razobličavanja vremena, one teže fragmentaciji. Dakle, politika pita: što možemo sada učiniti, u toj i takvoj situaciji? Je li potrebno premjestiti to pitanje, gotovo “izvanvremensko”, u naše vrijeme (jer se javlja u svim trenucima i situacijama): prvo, što su izvori, porijekla i opravdanja brzine i ubrzanja u suvremenom društvu? Drugo, kako razumjeti i kontrolirati vrijeme u kontekstu brzine? Treće, kakva je budućnost svijeta? Ne njegov hipotetički sadržaj, već što znači budućnost danas, kao koncept i reprezentacija? No future? I četvrto, je li potrebno žurno odvojiti aktivnost od njezina ubrzanja? U odnosu prema sljedećim indicijama svatko mora započeti sa sobom i onim što ga okružuje.

Velik program! Treba započeti s nekoliko definicija, konstatacija, oznaka.

Oprostite na ovom fragmentarnom pristupu. Je li to tipično za brzinu? Čak i ako ne možemo dati nacrt refleksije, već samo oblikovati apel za druge refleksije, svaki početak označava barem volju i duh. Ta razmišljanja tahisantropa nisu apriori, nisu ni contra, u principu. Oslobodimo se bremena ljubitelja i mrzitelja brzine. Ni apologija ni apokalipsa brzine, bez jasnih argumenata.

Prvo, glavno je vidljivo: pojam brzine i sporosti kao i velikog i malog opstoji samo u komparaciji. Dakle, kako mjeriti brzo i sporo na ljudskoj ljestvici? Bilo u odnosu na povijesno iskustvo ljudske prošlosti, dakle, “ono što se dogodilo prije” u drugim razdobljima, bilo u odnosu na granice koje može podnijeti naš organizam te naše kognitivne, nervne i mentalne sposobnosti. Bilo umetanjem u neizmjernu povijest. U povijesnoj ljestvici svemira, koja broji milijarde godina, život je kratak i ubrzan, a čovječanstvo hiperbrzo. Kako bismo osjetili red veličine, učinimo malen eksperiment: ako svemir počinje s 1, a brojimo do 1999, kada ste na 2000, ono što možete očekivati jest trenutak udaljenosti od naših predaka. Na istoj ljestvici, ako želite izmjeriti trenutak u kojem je Homo sapiens stvorio prva povijesna društva, malo prije nego što su izmišljeni pripitomljavanje životinja i poljoprivreda, počnite od nule i brojite do 200.000, i sada ste ovdje. Mi smo sada ovdje.

Kozmičko, fizičko, društveno vrijeme

Čovječanstvo je stoga promjenjivo? Neuhvatljivo? Znamo da, s drugog gledišta, mi smo spori, naše sekunde jesu stoljeća u odnosu na džepna računala ili brzinu svjetlosti. Suprotno: mikroskopska stvarnost, omamljujuća beskrajnost svemira mjerena svjetlosnim godinama. Drugi oblik potrebne relativnosti: preokrenite trenutnu reprezentaciju: nije vrijeme ono koje prolazi. Vrijeme stoji, ljudi su oni koji prolaze - to je optika vremena. Ili, jer ljudi su oznake, u odnosu na njih vrijeme koje prolazi jest samo ljudska mjera među drugim mogućim mjerama - biljaka, planina, plina, bakterija, atoma. U toj ljudskoj slici postoje dvije dimenzije: vrijeme sadrži mogućnost stvaranja, ali i fatalnost raspadanja.

Fizika nas uči da dužina i trajanje variraju od funkcije referenta i da nisu apsolutne. Ustvari, to je banalna tvrdnja. Znamo da dužina objekta ovisi o pesrpektivi: vlak koji brzo prolazi čini se vrlo kratak. Dovoljno je primijeniti taj princip na sve spoznaje i sve mjere. Ne zbog izbora, nego iz potrebe, treba biti rigorozan. Dakle, u toj relativnosti opstoji kauzalitet, postoji jedna prošlost i jedna budućnost. Za fiziku ne postoji početak vremena, jer početak bi bio smješten u vrijeme, kao i nastavak. Gordijski čvor apsolutnosti rastvoren je od fizike, vrijeme je konačno i beskonačno, prema Kantu. Kozmologija smatra da svemir tvore stanje materije i svjetlosti kroz koje prolazi vrijeme. Govoriti o vremenu izvan toga nema smisla. Ne može se dokazati da se vrijeme savija ili se nadvija nad materiju.

Objektivno vrijeme fizike nadvija se nad subjektivnim vremenom biologije, svijesti. Ali ta podjela, čini se, nije dovoljna. Potrebno je razlučiti najmanje tri vremena: kozmičko vrijeme od onoga zvijezda i atoma; društveno vrijeme od onoga godišnjih doba i kalendara; fizičko vrijeme individualne svijesti od pamćenja, proživljena trajanja i nesvjesnog. Svatko ima svoje posebne satove.

Krug i ravna crta

Brzina je odnos između dva fenomena. Jedini apsolut u tome području: brzina svjetlosti. Nepremostiva granica i elektronička transmisija. To za nas znači: a) neograničenost svjetlosne godine, gdje je granica moguća samo u pojmovima trajanja i b) neprestanost elektroničke komunikacije na zemaljskoj razini. Kao društveni fenomen koji se živi i uživa, brzina je sama nova ekstaza (Kundera). Sa strane produkcije, to je zarazno (opsesivno) područje inženjera, kako u računanju, proizvodnji, komunikaciji tako i u transportu.

Brzina koja raste. Ideja istraživača brzine. Može se ubrzavati fenomen ili krug. Ubrzanje vremena? Apsurdna hipoteza. Brzina je mjera u odnosu na vrijeme. Vrijeme samo po sebi ne može se ubrzati, ni biti ubrzano. Psihološki, jednostavna percepcija protoka vremena može biti shvaćena kao osjećaj ubrzanja. Ono što možemo ubrzavati jest reprodukcija procesa, slika tempa melodije koja se može ubrzati ili film koji može prolaziti brže. Proces je u svojim komponentama identičan, ono što se mijenja jest mjera i percepcija koju imamo. U malo dugačijem slučaju, ako kažem “godina je brzo prošla”, radi se o percepciji, ali bez utjecaja s moje strane; ovaj put Zemlja nije ubrzala svoju putanju oko Sunca.

Devetnaesto je stoljeće započelo strogim mjerenjem udaljenosti. Dvadeseto stoljeće jest stoljeće u kojem mjerenje određuje vrijeme. Nanosekunda postaje neophodna mjera, deset na minus devetu, milijarditi dio sekunde. Veza svjetskih mjera uspostavlja ta mikroskopska pravila. Vrijeme koje podržava tehniku u kolektivnom životu nije više na ljudskoj ljestvici percepcije. Ono je beskrajno malo. Krug, iz prirodnih razloga, bio je prvi oblik vremena. Njegova moć dešifriranja ostala je u podlozi ručnih satova. Simbol kazaljki u središtu kruga, otpornih na moguće linearno postavljanje brojki. Nasuprot fizici i povijesti mi zapažamo naša vremenska obilježja psihički i društveno u krugovima (godišnjice, praznici), kao i krugove krugova, puno više nego ujednačenu crtu. Zašto? Linearno vrijeme previše je neutralno? Nepraktično? Zastrašujuće? Proizvoljno, ono sugerira apsolutni početak, dok krugovi imaju nejasno porijeklo.

Ravna crta vremena jest reprezentacija izvan čovjeka, puno više nego krug, duboko ukorijenjen u ritmu dana i godine. I zatim, izvan grafičkog aspekta ne zna se što je crta. Što tu ravnu crtu pokreće? Pitanje u domeni fizike, kao i društvenih znanosti. Ili, ako ta crta nije dana unaprijed, je li sve ono što se događa na njoj uistinu linearno? Mogu li se uvidjeti krugovi na crti? I zašto bi taj oblik bio istinitiji od drugih?

Sanjamo u budućnosti

Postoji uobičajena zabuna između ubrzanja vremena i fragmentacije realnosti. Fragmentacija nije uvijek žurba. Vrijeme ne prolazi brže ako se broji u sekundama ili satima. Tik-tak je osjetljiv na protok sadašnjosti, ubrzava se samo ritam. Uostalom, u dosadi ili nelagodi, tik-tak usporava.

Fragmentacija aktivnosti, je li odgovorna za osjećaj ubrzanja? Hipoteza je proizvoljna. Osjećaj ubrzanja nije uvijek povezan s objektivnim ubrzanjem. Na primjer, imamo mjeru i pojam o objektivnu ubrzanju fenomena, kada je uspoređujemo s razvojem društvenosti od početka svijeta. Ali ta je objektivnost utemeljena u određenoj znanstvenoj spoznaji. Možda se, u suprotnom, dan posvećen mnogobrojnim aktivnostima čini kraćim u cjelini. To je hipoteza. Suprotna su iskustva također dobro poznata.

Sat, prema Marxu, dehumanizira posao. Doživljavamo li mi danas promjenu? Trenutno? Najbrže moguće istraživanje posla? Troši li ideologija progresa vrijeme poput prirode, na način nepojmljiva razbacivanja? Ili, suprotno, povezano s opsesijom brzine koja je vidljiva samo u efikasnosti? Puno češće brzina proizvodi opterećenje nego olakšanje. Ide li to na štetu refleksije? 

Fizika poznaje kauzalnost i ponavljanje. Svijest poznaje sadašnjost više nego sadašnjosti. Pomoću svijesti ja mogu spoznati sadašnjost, i to spoznati je kao prijelaz. U tom smislu sv. Augustin razlikuje tri sadašnjosti; prvo: sadašnjost prošlosti - pamćenje, drugo: sadašnjost budućnosti - čekanje, treće: sadašnjost sadašnjosti - pažnja; sve zajedno postoji u tripartitnoj svijesti. Bez pamćenja budućnost je širom otvorena, neistražena rupa. Budućnost je u tome smislu virtualna. Uvijek sanjamo u budućnosti. Bez problema.

Tri minute na TV-u

Razlikuju se najmanje tri tipa aktivnosti: fizička (biološka), društvena i individualna. Razlikovati specifično vrijeme aktivnosti znači razlikovati kako je moguće samo mjerenje protjecanja. Moguće su različite mjere jednog fenomena. Mogu se uspoređivati svjetsko vrijeme i lokalno vrijeme. U slučaju tsunamija u prosincu 2004. nije se radilo o tehničkim mogućnostima, nego o društvenoj organizaciji koja je nedostajala kako bi spriječila moguće i smanjila realne žrtve. Vrijeme brzine koja se neprestano mjeri financijskim izvješćima ili vojnim nadzorima nije u ovom slučaju prihvatljivo. Ti sami odlučni trenuci - bogatstvo i moć - eksploatiraju u temelju tehničke mogućnosti mjerenja i kontrole. Da bi se informacije dobile na vrijeme, čak i u svijetu brzine, mora se, u krajnjoj liniji, biti organiziran.

Prošlo je dvjesto godina od kada je Tocqueville bio fasciniran tijekovima moderne demokracije i tržišne ekonomije, koja u SAD-u otkriva svoju “novu širinu”. “Sporost nije u karakteru Amerikanaca”, kaže Roosevelt, potvrđujući dijagnozu. Tendencija se nastavlja. Uzmimo primjer filma u periodu tridesetak godina. Što vidimo, osim izuzetaka? Ritam postaje sve brži i brži. U Odiseji u svemiru fascinirani smo njezinom usporenošću, tridesetak godina poslije. Uostalom, to je jedan od razloga moći filma, u ritmu disanja astronauta uronjenih u svojim odijelima i ograničenih kacigama. Danas su videoklipovi brzi do vratoglavice.

Tehničke mogućnosti usmjeravanja pažnje ne objašnjavaju sve. Bez sumnje, kada se prostor predstavljanja suzuje, treba ubrzati kadar kako bi se dobio osjećaj trajanja. Ali zašto su tri minute maksimalno trajanje za TV? Zbog daljinskog upravljača? Zatim, gledatelj postaje “kreten nesposoban za pažnju” (Fellini)? Vladati vremenom, u suprotnom, znači biti sposoban uočiti i upotrijebiti mnogostrukost i različitost ritmova.

Bolest užurbanosti

Homo velox ili homo rapidus: tip čovjeka koji treba precizirati. Promjenjiv u ubrzanju, naučen na brzinu, tahinom i tahinomist. Može li biti deformiran brzinom, opsjednut, oslabljen? Dekonstruiran? Tahisantrop većinom napušta svoje mjesto puno češće nego njegovi preci u prošlim stoljećima. Oni su prevladani u svakome smislu. Ne osporavamo prednosti tih suvremenih podviga. Brzina nije ni neprijatelj ni prijatelj. Kult brzine, u suprotnom, nije baš simpatičan. Opaska prva: plaća li se previše brzine gubitkom pažnje i nedostatkom duže koncentracije? U listanju stranica bacanje pogleda, začuđujuća mješavina fascinacije za brzinu i želje za najmanjim trudom. Karikatura? Generalizacija? Ali tko će, među čitateljima ovih redaka, radije izabrati stepenice nego lift? Tko, već i spontano, ne teži najmanjem trudu? 

Ogromna fleksibilnost tahisantropa čini od njega više trsku nego hrast. Ali taj putnik, ubrzan, koji bježi, je li on uistinu više bez korijena nego biljke u basni?  Što se tiče društvenih posljedica: manpower je prvi zaposlenik SAD-a. Čak, na vrlo ugodan način, zaposlenici koji često mijenjaju posao razumljeni su kao prilagodljivi ljudi, a ne kao “nestabilne osobe”. Živimo li u vrijeme “neprestana pokreta” i “obožavanja sadašnjosti”? Pojam putovanja u tome se smislu svodi na jednostavno premještanje. I, kada se uoče ta česta suvremena premještanja, vidi se da je vrijeme premještanja puno duže od vremena boravka, čak i usprkos ubrzanju prijevoza, koji bi čak morao potvrditi suprotno. Može li se s time povezati očit gubitak osjećaja za ekstremnost? Radi li se o infantilizaciji u kojoj se odrasli ne razlikuju od djece? Liječnici govore o hurry sicknes, bolesti užurbanosti.

Ekologija vremena

Prodaje se priručnik Kako uštedjeti vrijeme, i prodaje se dobro. Time is money, dobro poznato. Remek-djelo sakupljenih recepata za izlazak iz gužve. Profitirajte iz ovoga statističkog odlomka. Dan ima 1440 minuta. Oduzmite san i ostaje vam 1000 minuta. Dovoljno? Ali ti vodiči nestaju trenutno, jer većinu vremena, oni savjetuju - činite više stvari istovremeno!

Druga hipoteza: iako se ljudski život čini dosta dugim, gledano prosječno, većina vremena prolazi brzo. Treba precizno mjeriti tu impresiju da se ima sve manje vremena. Ali imamo li vremena za te ankete? Ušteda vremena raste, na kraju, do osjećaja ubrzanja i bijega. Provjerite. Učinite sami svoj test, usporedite svoje radnje. Testirajte lift, mikrovalnu pećnicu, fotokopirni stroj, mobitel. Tih brzih strojeva ustvari je malo. Njihovi korisnici sve su više nestrpljivi, usprkos  progresu? Umjesto da ih uspori, njihova ih nestrpljivost ubrzava. Solženjicin je rekao, nakon dolaska iz SAD-a, kako je jedan sat čekanja u Gulagu u krajnje lošim uvjetima u njemu proizveo manje nestrpljivosti nego čekanje od jednog sata u metrou u New Yorku.

Istinska novost nije globalizacija, nego kratak period. U društvu brzine zgrade se brzo konstruiraju u opasnim područjima, brzo stare i ruše te izazivaju katastrofu. Djeluje se pod prijetnjom. Društvo rizika, kaže Urlich Beck. Trenutačnost i posvudašnjost, te stare božanske kategorije, objedinjuju u sebi radost sadašnjosti i rizik od trenutačne i posvemašnje katastrofe. Matematika straha, oblikovana u sliku financijskog tržišta, čeka različite odluke. Politika se događa u žurbi, improvizaciji. Je li povezana s tehnikom i različitim oblicima ponašanja u brzini? Prema ubrzanju povijesti? Postaje li predviđanje privatan osjećaj u ovome svijetu? Te hipoteze nisu odgovori, ali su nezamjenjiv dio pitanja oko sukobljavanja brzine i politike.

Festina lente, žuri se polako. Je li stara misao preživljena? Može li se danas reći “žuri se brzo”? Inteligencija akcije (hrabrost), znati živjeti brzo kada treba, i sporo kada treba. Je li to moguće? Treba birati između brzog vremena (tržište, informacije, epidemije), srednjeg vremena (politika, ekonomija), dugog vremena (energija, priroda). Kako? Pomoću ekologije vremena? Jesu li ekološki problemi povezani s nekom drugom temporalnošću, a ne našom? Zagađenje, pad tržišta, neravnoteža prema sporim promjenama - klima, prostor - upozorava da se polaganost suprostavlja brzini, već u imaginaciji i invenciji samih korektiva. Čak i mentalna reforma? Gustav Mahler savjetovao je mlada suradnika: kada publika više nije pažljiva, usporite!

Bakterije će nam se smijati

Vrijeme je demokratski resurs. Svatko ga posjeduje kao i bilo tko drugi, u svakom trenutku, kada se odlučuje kako će ga organizirati. Taj je resurs vrlo malo promjenjiv. Mogućnost da se ono upotrijebi za drugoga koji sam nema vremena ruši temelje demokracije. Usprkos neophodnim sociološkim korektivima ne može se povezati nijedna izvjesna snaga s tim demokratskim postulatom. Nejednakost u podjeli vremena inferiorna je nejednakosti u bogatstvu ili znanju. Dovoljno je pogledati kako važni svjetski ljudi troše svoje vrijeme. Porast cijene manualnog rada u modernim društvima na izvjestan način objašnjava tu nejednakost u raspodjeli vremena. Trijumf sklopiva namještaja: ostaju vam samo alati i da improvizirate sebe u radnika te složite model prema načinu upotrebe. Treba samo naći vremena. Političke novosti: suvremenik zamjenjuje građanina. Upravljanje društvom na automatski način stvorilo je osjećaj da se povijesni tokovi ne mogu kontrolirati. Giddens uspoređuje hod suvremene povijesti s velikim kamionom bez kočnica. Kolizija kratkog i dugog vremena, moć koja u njoj nastaje, nemogućnost kontrole, izražava problem demokracije: ekspertiza ili autonomija? Elitizam ili demokracija?

Stephen Jay Gould kaže: “Ako nastavimo ubrzavati, bakterije će nam se smijati kao da smo smiješni evolucijski prijelaz”. Slijedi djelovanje, ako je moguće. Treba ponovno skrojiti svijet tahisantropa. U odnosu na klasične političke probleme - autoritet, fanatizam, ekonomiju, demokraciju - treba dodati još dva pitanja: okoliša i brzine; sukob vrlo dugog i vrlo kratkog vremena. Ljestvica vremena proteže se na ta dva ekstrema: između beskonačne veličine i beskonačne malenkosti. Djelovati nije jednostavno, u temelju, prema vremenu. Životno je usuditi se, misliti.

S francuskoga prevela Livia Pavletić.

Oprema teksta redakcijska.

Tekst Maître et esclave de la vitesse: le tachysanthrope izvorno je objavljen u časopisu Esprit, u srpnju 2008.

Gil Delannoi je istraživač u Centru za politološka istraživanja i političke znanosti Po