Neven Jovanović  

Noga filologa - Tomin srednji prst

Usporedno s “aferom” oko satiričnog fejsbukovskog napada na predsjednika Vlade – putem ponešto sirovog odjeka feralovskog duha provokacije – izbila je i jedna slična interna aferica na fakultetu na kojem radim. Tamo su studenti za brucošijadu dizajnirali plakat koji je povrijedio vjerske osjećaje jednog profesora; profesor je reagirao na elektronskoj cirkularnoj listi, onoj s koje poruke dobivaju svi zaposleni na fakultetu i svi koji tamo studiraju. Došlo je do prilično burne razmjene pisanih mišljenja. Kao i pri svakom sukobu, i tu je usput svašta isplivalo. Ponešto čak i nadilazi razinu kućnoga trača.

Trojednica

(Usput, taj plakat za brucošijadu čini mi se, čisto semiotički, maštovitije dizajniran od “sanaderovske satire”: obje slike provociraju, no dok se fejsbukovska zaustavlja na spoju premijera i svastika – spoju motiviranom isključivo željom za uvredom – plakat za brucošijadu, na kojem studenti zauzimaju poze likova s Leonardove Posljednje večere, ali obilno garnirane bocama piva koje sponzorira brucošijadu, i s “apostolom Tomom” koji Isusu umjesto kažiprsta pokazuje srednji prst – taj plakat provocira barem na tri razine: “huli” na vjersko učenje, parodira vrlo poznato umjetničko djelo, ali i aludira na recentnu hrvatsku pivsku reklamu, gdje je podtekst za reklamiranje biblijska svadba u Kani.)

Sudionici u polemici podijelili su se na otprilike tri skupine. Predvidljivo, glavna je podjela bila ideološka: na jednoj strani “desničari”, uvrijeđeni idejama i implikacijama plakata; na drugoj “ljevičari”, braneći pravo na slobodno izražavanje mišljenja, ma kakvo ono bilo. Treća je skupina, pak, opetovano upozoravala da ljudi ne žele pratiti ovu polemiku, da je cirkularna lista namijenjena službenim fakultetskim obavijestima, da za polemiku postoje drugi javni i internetski prostori. 

Kao nepopravljivi formalist i profesionalno deformirani filolog, ne želim komentirati ideologije sučeljene u polemici, ali sam jako zainteresiran za oblik ove polemike. I za sve što se iz tog oblika dade iščitati.

Dolaziš mi kao prostor slobode

Zanimljivo je, prvo, da ova polemika uopće postoji. Zanimljivo je da su ljudi jedan kanal komunikacije – koji je, u desetak godina funkcioniranja, radio uglavnom jednosmjerno (od uprave prema “zaposlenicima” i studentima) – praktično prvi put pokušali iskoristiti za razmjenu mišljenja, kao “forum” i “agoru” u antičkom smislu. Mimo službenih obavijesti dosad su se, naime, razmjenjivale uglavnom božićno-novogodišnje čestitke, i jauci kada bi netko nekome ogrebao auto na parkiralištu.

Ova prenamjena, ili širenje funkcija, jednog kanala komunikacije – otkriće, da budem malo patetičan, cirkularne liste elektronske pošte kao jednog latentnog prostora slobode – izazvali su i zbunjenost i nelagodu. Otud, dijelom, oni prigovori da ovakvoj raspravi nije mjesto na službenoj listi. Ispostavilo se usput i da su različita doživljavanja te cirkularne liste moguća zato što njezine funkcije nisu službeno definirane – pa su stoga odmah zazvane Više Sile da preuzmu odgovornost i jasno definiraju što se na listi smije, a što ne. Sloboda je preopasna da bi je se koristilo.

Ištipani mail

Drugo. Fakultet na kojem radim prilično je velik; ima nekih sedamsto zaposlenih i četiri do pet tisuća studenata. No, kako se to u slanju poruka na listu elektronske pošte ne vidi, popriličan broj autora – pokazalo se – nije bio baš posve svjestan da piše za šest tisuća potencijalnih čitatelja (što je, ako mene pitate, za hrvatske razmjere posve pristojna publika – tolike su kod nas naklade knjižnih bestselera). Takvi su autori podlijegali greškama u diskurzu kakve bi mogle zanimati sociolingviste: pisali su javne tekstove privatnim jezikom, vrlo vjerojatno nesvjesni što pritom o sebi otkrivaju.

Svakako, elektronska pošta i sama je tome doprinijela; bez obzira na broj čitatelja, medij olakšava – i time potiče – brzo reagiranje (jedna je poruka, simpatično i simptomatično, sadržavala naknadnu ispriku: “Oprostite, pobjeglo mi je bez potpisa”). Elektronsko dopisivanje navodi ljude da pišu više kao da govore (mada ne videći one kojima govore!) nego kao da pišu. Tako su poruke na listi zvučale više kao SMS-ovi nego kao pisma. To znači, između ostalog, da se autori često nisu potpisivali, kao što se i nisu ni na koji način uvodno obraćali čitateljima: nikakvih “Dragi kolege” ili sličnih konvencionalnosti.

Prividna je anonimnost bila treći utjecajan faktor; uz prividnu privatnost i prividnu spontanost elektronske pošte, ona je dodatno poticala i podržavala neformalni – gotovo grub i osoran – ton u porukama. Tako da je pri kraju jedan sudionik rasprave čak počeo i psovati.

Lakše je ispričati se

U žaru sučeljavanja mišljenja ljudi su radili svašta. Između ostalog, i tvarne pogreške: jedan je student, upućujući nas dobronamjerno-šaljivo na skeč Monty Pythona o nastanku Posljednje večere, govorio o Michelangelu (a ne o Leonardu) kao autoru slike. Ovo je dramatičnom vapaju “kakve li to vrijednosti prenosimo našim studentima?” dalo neočekivan prizvuk: pokazalo se da problem nije samo u moralnim vrijednostima, već i u onima koje bi trebale biti u temelju znanstvenoga rada: činjenice moraju biti točne (što, za filologa, znači provjerene, i to provjerene na izvoru kojem se može vjerovati).

Sličnim razlozima za zabrinutost ova je polemika naprosto vrvjela. Isti nehaj koji su “studenti” u ovoj polemici pokazali prema činjenicama pokazali su “profesori” prema mediju komunikacije: poruke “studenata” i “profesora” razlikovale su se ponešto po stupnju uljudnosti (i po dužini), ali su i jedni i drugi – načelno gledano – imali podjednak broj tipfelera i pravopisnih pogrešaka (osobito su stradavali ije i je). Dojmljiva je bila jedna post scriptum isprika zbog broja tipfelera: svijest o postojanju pogrešaka očito nije bila dovoljna da autora natjera da poruku još jednom pročita. Lakše je bilo ispričati se.

Poruka neće proći

Fakultet na kojem radim zapravo ništa ne “prenosi”. Ova institucija određen skup vrijednosti i znanja, društveno prihvatljivih ili poželjnih, nudi zainteresiranima; oni pak te vrijednosti i znanja mogu usvojiti, reinterpretirati ih ili odbiti.

“Sukob generacija” (nešto što je osobito zaokupljalo već ljude prije stotinu godina, na prijelazu 19.?u 20.?st) znači, očito, da kod nekih “primatelja” neke vrijednosti neće proći. To sredovječne brižnike (i “pošiljatelje” poruka vrijednosti) redovno navodi na zdvojno kršenje ruku. Umjesto “civilizacijskih tekovina” i “filozofskih sjedeljki” – vladaju “tulumi” i “rokenrol”; umjesto neposrednog iskustva klasika evropske kulture – njihove preradbe i interpretacije; umjesto pedantne brige za argumentaciju i jezik – reakcije na prvu loptu; umjesto “dostojanstva” kultiviranosti – “degutantnost”, “zarasle i poderane osobe”. Iz perspektive onih koji su svoj životni vijek uložili u akulturaciju, u ovladavanje “pravilima igre”, ovo je Götterdämmerung, raspad sustava, gubljenje bitke. Po svemu sudeći, svijetu koji dolazi sve će naše vrijednosti biti lako dostupne (daleko lakše no što su bile nama) – ali ga neće iole zanimati. Ili će ga zanimati tek na razini parodije: tek da bi se s našim vrijednostima sprdao.

Više od trojke

Međutim, nije potpuno fer zdvajati samo nad onima drugima. Neke se vrijednosti i “tekovine” nisu profiltrirale već i do naše, danas sredovječne i profesorske, danas pošiljateljske generacije. (Nisu prošli, recimo, mome činovničkom duhu dragi pravopis i forma pisma.) Nekim drugim vrijednostima, pak, ni mi – ma koliko sredovječni i “završeni” bili – još nismo ovladali; one kao da nisu ušle u katalog “tekovina”, kao da danas postoje nekako “paralelno” s ovim uvriježenima. To su, u ovom slučaju, retorika i kompetencije u elektronskom komuniciranju, te korištenje interneta i računala kao potencijalnih prostora slobode.

I mimo ovoga: kratkotrajni sukob mišljenja koji je u povodu parodijskog studentskog plakata izbio na mome fakultetu pokazao mi je tu ustanovu kao našu zemlju in nuce. Za provokacije i ideološka ratovanja uvijek smo spremni; za brižljivost oko stila i pravopisa, činjenica i argumentacije – sve ono što je “podloga” oko koje bi se morali složiti i zagriženi ideološki protivnici – e, to nam je kudikamo manje važno. No to, za mene, znači: koliki god naši ideološki i idejni dometi bili, u izvedbi ćemo nužno omanuti. I više od trojke nećemo dobiti.