Trpimir Matasović  

Transrodno je zgodno

U traganju za najboljom koncepcijom, Zagreb Pride u svojem je ovogodišnjem, trećem izdanju, čini se, napokon pogodio idealnu formu. Nakon što je onaj prvi, održan 2002., u skladu s trenutkom, bio obilježen ponajprije gomilom govorancija i tek pokojim glazbenim intermezzom, te nakon što je prošlogodišnji ostavio relativno blijed dojam, kako u aktivističkom tako i u zabavnom dijelu programa, najnoviji je Pride bio u znaku živahnih glazbenih brojeva, te tek nekolicine govora, trajanjem svedenih na razumnu mjeru. Pride tako i u Zagrebu polako, ali sigurno prestaje biti primarno politički skup, a postaje manifestacija radosnog slavljenja različitosti, što, uostalom, potvrđuje i slogan Vive la diff?rence, pod kojim su se ove godine održavali Prideovi diljem svijeta, okupljeni u organizaciju InterPride.

To, međutim, ne znači da je Pride izgubio političku oštricu. Dapače, organizatori, logistički potpomognuti Lezbijskom grupom Kontra, dirnuli su ovaj put u dvije goruće teme ne samo LGBT zajednice nego i hrvatskog društva u cjelini. Prva su odnosi na transrodne osobe – njih često marginaliziraju čak i lezbijke, gejevi i biseksualci, a da o heteronormativnom društvu, s čvrsto postavljenim rodnim ulogama, i ne govorimo. S druge strane, ovaj se Pride usprotivio i konstantnom pritisku predstavnika Katoličke crkve u Hrvata, koji na različite načine sustavno lobiraju za ukidanje stečenih prava LGBT populacije i zaustavljanje procesa stjecanja još nedobivenih prava, pri čemu službenici vjerske zajednice, koja deklarativno promiče ideale ljubavi i tolerancije, nerijetko istupaju govorom neprikrivene mržnje i netolerancije.

Made by Glumičić

Te su se dvije teme kao nit vodilja provlačile manje-više svim govorima. Sanja Juras temeljito se osvrnula na zakonodavne promjene i inicijative u proteklih godinu dana, Sanja Kajinić predstavila je malu antologiju katoličke homofobne misli u Hrvata, Jelena Poštić biranim se riječima pozabavila tematikom diskriminacije transrodnih osoba, dok je Dorino Manzin, najavljen kao “najveći političar među pederima i najveći peder među političarima” (doduše, našlo bi se još kandidata za tu laskavu titulu), održao konciznu lekciju o korištenju predmeta osobito omraženog u crkvenim krugovima – kondoma. Nezaobilazna Jelka Glumičić iz karlovačkog Centra za zaštitu ljudskih prava u nešto je općenitijem tonu pozvala na toleranciju prema svim različitostima, dok je “resorna” pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik skrenula pozornost na potrebu provođenja novih antidiskriminacijskih zakonskih odredbi, pazeći pritom da ni slučajno ne izusti nijednu riječ koja bi počinjala slogom “ho”, “lez”, “bi” ili “trans”.

Ipak, od ekspliciranja ovih političkih poruka daleko je zanimljivije bilo njihovo implicitno prenošenje kroz, ovaj put odlično koncipiran, glazbeni program. Njega su otvorile djevojke iz skupine Drvena Marija, koje su se, koliko god to paradoksalno zvučalo, u ženstvenim haljinama doimale nadasve transrodno, izvevši, među ostalim, i svoj megahit Homoseksualci. Gost iz Slovenije Rene, nakon dirljivog uvoda, koji je čitav događaj iznenada iz parolaško-aktivističke sfere strmoglavio na posve osobnu, potresnu razinu, drznuo se (o strahote!) poigrati se katoličkom ikonografijom, a cure iz riječke skupine E.N.I. svoju su podršku iskazale (i) ljupko im pristajućim muškim uniformama. Dvije djevojke znane pod zajedničkim nazivnikom Lollobrigida osvojile su nazočne svojim urnebesno trashy nastupom, dok je Salome, još jedna gošća iz Slovenije, ali, zapravo, naše gore list, svoj nastup začinila prezentacijom svojih skladno oblikovanih grudi made by Glumičić, uz (in)diskretnu napomenu kako ipak “stvarno ima muda”.

Isus i Carla

Queer prizvuk provlačio se i transparentima i parolama izvikivanima tijekom povorke središtem grada, pri čemu prvu nagradu za umjetnički dojam ipak ima rečenica ispisana na majici Sanje Juras: “Tranrodno je zgodno”. Skandiranje “Isus me voli” pojavilo se pak u naizgled posve neočekivanom kontekstu, dok je čitavu paletu raznih asocijacija pobudio “kontroverzni” transparent s parolom “Volim Carlu del Ponte”. Moguće interpretacije kreću se u rasponu od identifikacije s ikonom protudesničarsko mislećeg puka, preko pritajene erotske žudnje neznane autorice, sve do implikacija o transrodnosti haške tužiteljice.

Reakcije dežurnih narodnih dušebrižnika nisu izostale, no, što je osobito zanimljivo, uglavnom su plasirane prije samog Pridea. Notorni Živko Kustić Pride je tako nazvao ni manje ni više nego – “svetogrdnom paradom”. Zašto? Zato što se, gle slučaja, zbivao na katolički blagdan Bezgrešnog Srca Marijina. Riječ je, naravno, o pukoj slučajnosti, a, u krajnjoj liniji, u katoličkom je kalendaru svaki dan svetkovina nekog sveca, pa bi, po toj logici, Pride bio “svetogrdan” bilo koji dan u godini. Začudo, prije dvije godine don Živko nije primijetio da je Pride održan na blagdan Svetog Petra i Pavla, što bi, barem u nekoj queer interpretaciji, moglo imati prilično dražesne konotacije.

Živio Portugal !

Inače stalna publika zagrebačkih Prideova, ove je godine izostala. Šetnju špicom promatrali su tako mahom indiferentni prolaznici, uz tek pokoje diskretno hostilno dobacivanje, ali i izraze podrške. Nije ni čudo, jer terase su kafića u Margaretskoj i Preradovićevoj ionako bile prilično dobro popunjene klijentelom koja se, samo da se usudila, mirne duše mogla pridružiti povorci. Momci obrijanih glava bili su pak, kako se čini, za vrijeme Pridea u Portugalu, što daje potencijalno zanimljivu sliku o socijalnom zaleđu metropolitanskih skinheada. Demonstracija policijske države tako je ovaj put, srećom, bila suvišna. No, Pride se na Zrinjevcu ipak i dalje mora održavati u “kavezu”. A, uza sve pozitivne pomake koji se bilježe u hrvatskom zakonodavstvu, ali i reakcijama Zagrepčana, dokle god svi “različiti” moraju biti “kavezom” i kordonom zaštićeni od svojih dobronamjernih sugrađana, barjak Europske unije, podignut istog dana na glavnom zagrebačkom trgu, ostat će tek puki demagoški simbol bez ikakva pravog značenja za ovu sredinu.