U slavu strpljivosti

Obrazi mi stružu o kamenje, gledam iz procjepa u zidu jedina je rečenica koja se izgovara u osmominutnu crtanom filmu Pamćenje psa Simone Massija. Nevesela je to priča o potištenosti, beznađu i tuzi dječaka koji traži svog psa na svim mjestima, ulicama, livadama gdje su se zajedno družili. U potrazi, s bolnim pitanjima – je li odlutao? uginuo? jesu li ga ubili? – odrasli odgovaraju tek spuštanjem glave, izbjegavanjem pogleda, šutnjom. Mučnost tjeskobe izražena je animacijom iznimnih crteža bogate teksture, naglašene dodatnim urezivanjem, točnije – animacijom 2 450 crteža. Toliko ih je Simone Massi osobno nacrtao da bi uspio objediniti ih u film bez rezova i prikazao neprekidnu neutješnost svog junaka. Odlike su to zbog kojih se našao i u izboru kustosice Vanje Hraste prilikom prikupljanja i selektiranja radova za izložbu Do posljednjeg crteža, koja je od 4. prosinca 2008. otvorena u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Nakon prikazivanja (i primanja nagrada) na nizu festivala, nakon dostupnosti putem interneta, u prostoru muzeja našla se kao dio 17. međunarodne izložbe crteža s temom Crtež i animacija, koju je nakon šesnaestog izdanja odredio Branko Franceschi, tadašnji ravnatelj MMSU-a. Odredivši time i fokus proslave 40 godina izložbe koju je 1968. pokrenuo Boris Vižintin, ravnatelj tadašnje Moderne galerije jer, kako je u uvodniku kataloga istaknula Nataša Ivančević, v. d. ravnateljica MMSU-a, “crtež je način univerzalnog izražavanja, osnova svim oblicima stvaranja te najstariji i najprošireniji oblik likovnog izražavanja, a tada je bio zanemaren u odnosu na druge likovne discipline”.

Zanimljiv i zabavan spoj

Iz četrdesetogodišnje povijesti i bijenalnih i trijenalnih izložbenih postava možemo vidjeti da je crtežu sudbina ciklička promjena interesa, ali da je temelj Vižintinova vizionarstva preživio – Zbirka crteža današnjeg MMSU-a sadrži 1 102 crteža raznih tehnika. Potvrđuje to i ne samo profesionalni interes Vanje Hraste, nego i ona tankoćutnost kojom se rukovodila koncipirajući izložbu o kojoj kaže: “Željela sam istaknuti veliku strast koju nesumnjivo posjeduju crtači, autori crtanih filmova, uzimajući u obzir količinu njihova rada i uloženog vremena za realizaciju jednog crtanog filma. Njihov je rad oličenje strpljivosti.” Time postaje jasnije i parafraziranje naslova filma Jean-Luca Godarda Do posljednjeg daha, jer upravo ovom izložbom razotkriva se osnova svakog crtanog filma – snaga crteža koji bez obzira na to što su nastali za potrebe filma, čine izuzetna samostalna umjetnička djela. Tako je u suradnji s Darkom Fritzom, koji potpisuje likovni postav, na bijelim zidovima galerije nastala crna bordura s ekranima na kojima je moguće odgledati četrnaest filmova petnaestero autora i autorica, a uz koje se nižu skice, crteži, originalni predlošci – tek primjerci, jer i mada su mnogi izgubljeni, ukupno bi ih bilo, procjenjuju, oko deset tisuća. Četiri minikinodvorane sa stolicama i prikazivanjem filmova na velikom platnu vrlo uspješno pokazuju da je susret crteža i filma u naizgled neprirodnu prostoru muzeja ne samo moguć nego i zanimljiv, lijep i – zabavan. Naime, nakon pregleda crtanih predložaka i upoznavanja s autorima/icama, osnovama filmske priče te u društvu drugih posjetilaca uživanje u projekcijama svakako je potpunije. Massijevom crno-bijelom gusto iscrtanom crtežu supostavljen je koloritno bogat film Ostaci Igora Čorića, daleko jednostavnijeg crteža jer u potpunosti je nacrtan kompjuterskom olovkom. Povezanost svih života ispričana kroz priču o svijanju gnijezda dviju zaljubljenih ptičica u grudnjaku vlasnice obližnje kuće koji je na konopcu za rublje ostao visjeti nakon njene smrti tako je zaokružila i pitanje neumitnosti koje pred nas postavljaju nove tehnologije.

Između grafitne i kompjuterske olovke

Između njih spektar je tehnika poput olovke, ugljena, vodenih boja, ulja na staklu, dakako animiranih uz pomoć kompjutera, studentski kao i filmovi nastali u visokoprofesionalnim produkcijskim uvjetima; a kada je o obrađenim temama riječ, može se zaključiti – crtačima je sve tema. Tri gospođice Paula Driessena, čija profesionalna biografija obično započinje navođenjem podatka o sudjelovanju u izradi Yellow Submarine, duhovita je priča o tri žene koje se nalaze u neposrednoj smrtnoj opasnosti, a koje premda s puno volje prilično nespretno pokušavaju spasiti tri muškarca. S elementima krimi-zapleta i ironijom na neke kanonske dječje priče, karakteristični karikaturalni crtani likovi smješteni u omiljene mu neobične rakurse tvore desetominutni prštav i nabijen film koji je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća doživio i nominaciju za Oscara. Ironičan odmak koji može izazvati smijeh uslijed načina prikaza i pristupa temi čini se najčešćom reakcijom crtača; takav je i Karneval životinja Michaele Pavlátove i Vratislava Hlavatýjama, erotska fantazija nadahnuta glazbom Camillea Saint-Saënsa u kojoj se slavi ljubav muškarca i žene, ali ne preže od sprdnje s mitom o romantičnoj ljubavi. Osobito smiješnom postaje kada se zna podatak da je film nastao na temelju crteža koje je zaljubljeni Vratislav faksom slao Michaele dok se nalazila na stipendiji na jednom američkom sveučilištu i zbog kojih je morala posebnoj komisiji objasniti da nije riječ o dilanju pornografskih sadržaja. Tragikomičan je i Karl i Marylin Priita Pärna o želji za slavom i njenim ispunjenjem, kao i Istinita priča o Sawneyu Beaneu Elizabeth Hobbs. Rasplinuti, gotovo nevidljivi likovi legende o škotskom kanibalu otkrivaju nam da je taj strašni razbojnik uvijek bio i voljeni Bettyjin sin. Neposredno iskustvo u londonskom Sohou, gdje su smješteni svi i sve što je potrebno za nastanak animiranog filma, Thomas Hicks upotrijebio je za film Okrećem lice šumskom tlu, koristeći se i rotoskopijom, odnosno animiranjem članova grupe Gravenhurst. Očigledno zgađen miljeom, želio je stvoriti nešto mračno, ekscentrično i mračno i – doista uspio; nakon prikaza postupka izrade filma, na projekciji filma ljudi u gledalištu počinju ubijati jedni druge. Sukladno tomu film prati i prilično jasan moto, poruku autora: “Violence in theatre, not in movie”.

Atmosferu mraka i patnje iscrtala je i Izibene O?ederra za film Hezurbeltzak, obični grob, koja isticanjem te baskijske riječi što se ne nalazi u rječnicima hoće skrenuti pažnju na nepravdu; njome se opisuju društveno nevidljive skupine, a u doslovnu prijevodu značile bi “crne kosti”. Problemom nasilja, ali onim među djecom, stripovskim crtežom bavi se film Sotonin sin J. J. Vilarda, dok filmove Kržljavi Andreasa Hykadea i Milch Igora Kovaylova povezuju zanimljivi lutkarski likovi i suočavanje djece sa smrtnošću i neizvjesnošću postojanja; jednog putem prijetnje ubijanja zeca o kojem se brinuo punih godinu dana, drugog s tragedijom smrti članova obitelji. A vizualnim prikazom riječi koje je teško prevesti i objasniti izvan kulturološkog okvira u kojem je nastala bavi se Dan nosa Atsushija Wadea. Ne osobito dopadljivim, “dječjim” crtežom prikazuje nucnuc, koja se prevodi otprilike kao “osjećaj ugode i zadovoljstva”. Nasuprot su, kada je o crtežu riječ, Seoski liječnik Franza Kafke Kojia Yamamura, koji je olovkom i drvenim bojicama iscrtao nadrealno iskustvo seoskog liječnika, te Film s djevojčicom Daniela Šuljića nastao od crteža flomasterom na papiru i uljem na staklu izravno ispred kamere, a koji osvaja i nijemim, tužnim i duhovitim, komentarima svijeta s kojim se sudaraju djevojčice.

Višemjesečno slavlje

Do posljednjeg crteža i na institucijskoj i obljetničkoj razini nosi simboliku upornosti i neodustajanja; tom se izložbom označava početak slavlja što ga MMSU priređuje crtežu u čast. U Malom salonu već 8. siječnja 2009. otvara se izložba originalnih crteža iz filma Tragična priča sa sretnim završetkom Regine Pessoa, u Noći muzeja 30. siječnja animacijske improvizacije uživo prikazat će Daniel Šuljić, art-kino Croatia od samog početka rada u program uvrštava i animirani film (Perzepolis Marjane Satrapi i Vincenta Paronnauda, Devet filmova o Sohou Ecksteinu Wiliama Kenttridgea, retrospektivu filmova Vlade Kristla, filmove Simona Bogojevića Naratha i produkcije KENGES). S namjerom podsjećanja na zlatno doba hrvatskog crtanog filma ali i kvalitetne valorizacije 1. veljače u Malom salonu slijedi izložba Zagrebačka škola crtanog filma, koju će pratiti i radionica animiranog (crtanog) filma Ede Lukman iz Škole animiranog filma iz Čakovca. Svojevrsni grande finale, ali ponajprije sveobuhvatna i stručno obrađena prezentacija fundusa Zbirke crteža riječkog MMSU-a bit će izložba Sav taj crtež koji je priredila kustosica Daina Glavočić, te Zbirke plakata u izboru Ljubice Dujmović Kosovac u ožujku i travnju sljedeće godine. A sve da bi poslužilo i kao inspiracija za nove – crteže.