Usprkos svemu... ili godine inata

Ono što na samome početku ovoga eseja o 14. PUF-u želim istaknuti doista je talismanska teatrologijska činjenica da će ove godine, dakle, naknadno i post festum konačno biti objavljena monografija o Kazalištu Dr. INAT, a koju potpisuje kazališna kritičarka Dubravka Lampalov – vjerna PUF-ova pratiteljica i kroničarka te alternativne po/etike i unutarnje potrebe, i stoga njegova ponajbolja poznavateljica iz redova kazališne kritike. Naime, u nekoliko tematski strukturiranih cjelina (rukopis je dostupan na web stranici Dr. INAT-a) Dubravka Lampalov podastire višeglasnu teatrologijsku priču, dokumentiranu fragmentima iz odabranih kazališnih kritika, o tom pulskom kazališnom fenomenu kao i o njegovu utemeljitelju i redatelju Branku Sušcu, koji je po/etiku Kazališta Dr. INAT obrazložio sljedećim aforizmom: “Teatar nije zabavište, već mjesto traganja i susreta s istinom, ma kako okrutna ona bila.”

INAT kao statut/s

Podsjetimo da je u sâmom imenu spomenutoga kazališta, a koje od prije nekoliko godina djeluje kao profesionalno kazalište, riječ o dvoznačnom akronimu: Dr. = Dramska radionica; INAT = Istarski narodni amaterski teatar, odnosno – kasnije modificirano kao Istarski alternativni teatar; i nadalje, odnosno prije svega – spomenuti akronim – koji sadrži i Istru i amaterizam i teatar – potencira inat, prkos, jer, kako često pojašnjava Branko Sušac, istovremeno – i kratica i riječ INAT u sebi sadrži njihov “statut” i povijest. Istina, možemo samo pak žaliti što se nekom svojom novom produkcijom neverbalne dramaturgije Dr. INAT nije promovirao i na ovogodišnjem, 14. PUF-u.

Krenimo redom. Ovogodišnji PUF, koji se održava već četrnaestu godinu zaredom, okupio je trinaest produkcija iz devet zemalja. Tako uz svakogodišnji međunarodni projekt Anno Domini, a koji je ove godine pod nazivom Putovanja snova pripao njemačko-hrvatskoj koprodukciji, sudjelovao je performer David Belas, inače jedini predstavnik domaće izvedbene prakse na ovogodišnjem PUF-u, naravno, uz one lokalne snage okupljene na projektu Anno Domini. Zatim 14. je PUF pohodila i islandska trupa Shalala Ehf s plesnom predstavom IBM 1401 – korisnički priručnik, poljska trupa Theatre Akt s uličnom predstavom Chick-Stick, talijanska trupa Lenz Rifrazioni s predstavom Korjenita promjena – Dafne – Moraš biti moje stablo, njemački Feuerwerktheater s pirotehničkim showom Naša krava gori ludo…, njemačka trupa Grotest Maru s uličnom predstavom Koppelort N, francusko-češki ansambl iz Praga Décalages s predstavom Opsjednutost, češki Divadlo Continuo Theatre s uličnom procesijom Vakokodeska, australski performer Adam Read s ritualnom predstavom Pomrčina, izraelska trupa Orto-Da Theatre s iznimnom predstavom-živom skulpturom Stijene te njemački Lichtpiraten.net koji se svjetlosnom instalacijom Sjena – Snaga – Svjetlo predstavio 29. lipnja, dakle prije samoga službenoga otvorenja PUF-a.

Svagdan radnika pulske Herculanee

Inače, bitna je osobitost PUF-a, koji propituje i afirmira novokazališna strujanja, a s naglaskom na neverbalnom, moving i ambijentalnom teatru, svakogodišnji međunarodni projekt Anno Domini, kojim se i otvara PUF-ova manifestacija, a koji nastaje u koprodukciji s pojedinom inozemnom kazališnom trupom, i to uglavnom oformljeno kao kazalište na specifičnoj lokaciji. Naime, Anno Domini, čiju izvedbenu jezgru čine članovi Kazališta Dr. INAT, po svojim je odrednicama doista jedinstven kazališni projekt u hrvatskom glumištu, a koji kazalištarci, i oni praktičari i oni teorijskoga usmjerenja, čini mi se, ipak nedovoljno zamjećuju, očito iz razloga što je riječ o kazališnom događaju koji se demonstrira samo jednom – tom prigodom. Naravno prvi je Anno Domini izveden u inauguracijskoj PUF-ovoj godini (1995), a publiku je u režiji i konceptom “teatar u kamenolomu” Branka Sušca, kao i Artaudovim konceptom “posvećenoga” zbivanja, poveo u kamenolom Vinkuran, u čijemu je kamenom izlagalištu ambijentalno inscenirao tu koreopredstavu čiji se sadržaj može uvrstiti u poetiku seizmografa svijesti o nadi u ratnoj iščašenoj svakodnevici.

Zadržimo se ukratko na ovogodišnjem projektu Anno Domini: Putovanja snova koji je pripao njemačko-hrvatskoj koprodukciji, točnije njemačkoj trupi Grotest Maru i domaćim, lokalnim snagama – članovima Dr. INAT-a, plesačima i plesačicama pulskog Art Dancea, penjačima iz sportsko-penjačkoga kluba Onsight te glazbenicima, udaraljkašima (Vedran Vojnić, Andreas Kancelar, Adriano Bernobić), a pritom je za glazbu zaslužan Marko Grbac, i videoumjetniku Marku Zdravkoviću Kuncu. Dakle, cijeli je projekt oformljen kao turističko-teatarsko putovanje kroz većini nedovoljno poznate, rekli bismo, mitske vizure Pule, a koje je scenski začeto na Forumu i onirički okončano na Kaštelu. Pritom je kao provodni motiv turističke oneiromantike uzet lik i djelo gradskoga čistača Đanija kao i vizualizacija njegova sna. Tako je glavni protagonist navedene šetnice član trupe Grotest Maru – Spiridon Paterakis, koji predstavlja svagdan radnika pulske Herculanee, istaknuo kako su ga za njegov snoviti lik izravno inspirirali pulski čistači, ili kolokvijalno rečeno – smetlari; rekao bi Tomislav Gotovac alias Antonio G. Lauer – pripadnici onih prezrenih zanimanja koji ne samo što su društveno prezreni nego su i odjevno označeni zamjetljivim bojama (pridodajmo: ne samo zbog mogućnosti pravovremene percepcije u prometu tih pripadnika ulične radničke klase). Projekt je, dakle, oformljen uz suradnju s međunarodnom kompanijom Grotest Maru, koja od 1996. djeluje u polju kazališta na specifičnim lokacijama kao i kazališta na javnim prostorima, a za Anno Domini 2008, i to u samo dva tjedna rada s četrdesetak lokalnih umjetnika, Grotest Maru formirao je navedenu oniričku šetnicu u kojoj je smetlar Đani usnuo san o životu kakav bi zapravo trebao biti: pun živototvorne imaginacije nasuprot vrlo ograničavajućega ali svakako potrebnoga razuma. Inače, režija je ovoga festivalskoga projekta povjerena članici trupe Grotest Maru – Ursuli Mariji Berzborn. Tako je kolaž sna čistača pulske Herculanee krenuo od Foruma, pratio je ulice i stepenice Staroga grada, zadržao se u vrtu Franjevačkoga samostana, a sve je okončano u fortifikacijskoj arhitektonici Kaštela. Pritom svakako bismo mogli istaknuti svjetlosne instalacije koje su se projicirale na Kaštelu, a čiji su kreatori članovi skupine Lichtpiraten.net.

Zamjećujemo kako je ipak ovogodišnji Anno Domini imao sličnu strukturu šetnice, istina, na sasvim drugoj lokaciji, kakvu je 2005. godine u svome projektu Anno Domini oblikovao Mario Kovač. Podsjetila bih da se za festivalski projekt Anno Domini 2005. – Od A do B Mario Kovač povezao sa Zelenom Istrom, koja još uvijek oponira pragmatično-financijskim željama lokalnih moćnika na vlasti koji nastoje po svaku cijenu zelenih površina modificirati Pulu u mediteranski Las Vegas.

Pritom je i u ovogodišnjoj koprodukciji Anno Domini postavljen polemički suodnos sa stvarnošću pulskoga urbaniteta: naime, Šandor Slacki Jr. u svojstvu turističkoga vodiča, kad je okupljeno mnoštvo na snovitoj šetnici pristiglo do Kaštela, korektivnim je sarkazmom uputio mnogobrojne namjernike da pogled usmjere na sivilo pulske Rive, koja je sablasno prošarana kosturima metalnih silueta dizalica i kranova brodogradilišta Uljanik od kojih se, nažalost, ne može vidjeti ni uvijek romantičan (pogotovo još ako pored sebe imate otjelovljenu ljubav) zalazak Sunca. Ipak, znakovito je, kako je istaknula Bojana Ćustić Juraga, novinarka Glasa Istre (3. srpnja 2008), da nikoga od gradskih čelnika zaduženih za kulturu u toj dugoj, jedinstvenoj kazališno-turističkoj povorci koja nema reprize nije bilo. Kao najdojmljiviju poetsku sliku toga oneiromantičkoga putovanja izdvojila bih inscenaciju u vrtu Franjevačkoga samostana gdje su među stablima maslina u bijelo odjevene plesačice pjevale istarske napjeve, a pritom su vile podno jednoga centralnoga dvorišnog stabla inscenirale mitsku gradnju pulske Arene koja je u istarskim predajama nazivana Divić-grad. Naime, mitska predaja pripovijeda da su vile, s obzirom na to da figuriraju kao stvorenja noći, mogle graditi Divić dok se ne začuje prvi pijetao. Dakle, vile su u zoru morale prekinuti posao, pobjeći kako ih ljudi ovosvjetovnog poretka ne bi opazili, i njihov je vilinski Divić-grad ostao nedovršen - zato je prema predaji Arena danas bez krova. Tako se glavnina ovoga site specific projekta, kao i prošle godine, odvijala na Kaštelu. Podsjetimo: prošlogodišnji su projekt hrvatsko-slovenske koprodukcije “Godine Gospodnje” osmislili zajedničkim snagama članovi pulske plesne skupine Art Dance i Kazališta Dr. INAT te slovenska plesna skupina, a pod vodstvom redatelja i koreografa Branka Potočana, gdje su nizom intervencija, postaja, kroz koje nas je provodio simpatičan klaun, animirali povijest Kaštela koji je građen po narudžbi mletačke vlade.

Ipak, ove je godine projekt Anno Domini otvorio još jednu gledališnu vizuru. Naime, publika-povorka-procesija veći je dio Putovanja snova koji se odvijao na Kaštelu promatrala iz obodnoga kanala koji okružuje tu impozantnu utvrdu.

+++U međuvremenu…

Od domaćih se izvođača ove godine na PUF-u pored spomenutih lokalnih umjetnika koji su sudjelovali u festivalskom projektu Anno Domini predstavio samo jedan performer – porečko-pulski, a odnedavno i zagrebački umjetnik David Belas, i to dvama performansima – performansom Žrtvovanje 44 i performansom +++U međuvremenu…. I dok je u verbalnom performansu Žrtvovanje 44 Belas tematizirao pseuodautobiografsku priču na tri teme osobne povijesti – tko sam ja?, što je moj najveći uspjeh? te sadašnje stanje životne stvari, a sve na jednu od glazbenih matrica sentimentalnoga benda Antony and the Johnsons, u performansu +++U međuvremenu… ludički se obrušio, kako je istaknuo, na “jedan veliki rat koji traje već 400 godina, a započeo je kad su ljudi gladni odbijali jesti krumpire”.

Inače, David Belas performansom +++U međuvremenu… sudjelovao je na Danu performansa 9. veljače ove godine u Palachu, a koji je organiziran kao posljednja manifestacija u tom kultnom riječkom sabiralištu alternativnih energija. Točnije, performanse +++U međuvremenu… Belas radi kao ciklus performansa koje izvodi tijekom ove godine, i tako se prvi dogodio posljednjega dana Palacha pod multimedijalnom vizurom Damira Čargonje Čarlija. Širi koncept navedenoga ciklusa govori, kako je umjetnik istaknuo, o ideji vremena te koncept “u međuvremenu” nastaje kao imaginarno vremensko razdoblje između stanja “radim nešto jako bitno” i stanja “nemam vremena; zovi me krajem tjedna”. Dakle, tu negdje između, kako ističe, nastaje “vremeno-prostor” u kojemu uvijek ima vremena ama baš za sve. Tako da “u međuvremenu” Belas radi performanse (usp. Zarez, broj 230, 2008).

Ulične procesije i pirotehničke vizualije

Zadržimo se još ukratko na spomenutoj njemačkoj trupi Grotest Maru, a koja se predstavila i uličnim projektom, mobilnom i interaktivnom predstavom Koppelort N, preciznije – prijepodnevnom “uličnom plovidbom” od Portarate do Foruma. Dobro osmišljenim raznolikim scenskim slikama, postajama iz mornarske plovidbe i, nažalost, neizbježnoga ribolova dvoje izvođača na štulama, a kojima se priključila pragmatičnim razlozima obdarena domina, kao i jedan animator sa scenskim kolicima, točnije, glazbeno-teatarskom kutijom, osmišljavali su pojedine morske postaje modificirajući uličicu između Portarate i Foruma u egzotične otoke, palubu broda, morsku pučinu ali i morsko dno. Naime, ta morska priča pripovijeda da je ubrzo nakon vjenčanja mladi mornar cinizmom životne logike ponovo pozvan na brod. Tužna zbog navedenoga iznenadnoga poziva njegova mlada supruga preodijeva se u muško i rodno maškarana pridružuje se brodskoj posadi, a uskoro preuzima i komandu broda. Istina, mogli bismo pridodati kako je riječ o nešto slabašnijoj izvedbi te iznimne trupe, za razliku od prethodne godine kada su na PUF-u nastupili uličnom izvedbom Phalanx Bamboo, kojom su daleko više dominirale njihove izvedbene specifičnosti – istočnjačka kostimografska čistoća i duge bambusove motke kojima obavljaju izvedbeno prilagođavanje arhitektonskim objektima. Srećom, i ove su godine primijenili navedenu osebujnu, njima svojstvenu tehniku kojom na štulama i oslanjajući se na bambusove motke “plove”, “veslaju” duž arhitektonskih postaja od Portarate do Foruma.

U okviru uličnoga kazališta na ovogodišnjem PUF-u, uz spomenutu morsku uličnu procesiju Koppelort N, gostovala je i poljska trupa Theatre Akt koja se predstavila uličnom, vrckavom predstavom Chick-Stick. Doista je bila riječ o punom izvedbenom ludičkom pogotku za večernju uličnu izvedbu na Forumu, koja je – ispunjena pozitivnom energijom ružičastih snova, a u kombinaciji pantomime, plesa, elemenata cirkuserije, akrobacije na štulama, pirotehničke demonstracije, i to sve uz glazbenu kulisu pijevnih hitova – okupila brojne prolaznike i namjernike. Tako su četiri glumca, koji glume ostarjele i onemoćale djedice, i dvije glumice, koje u početku predstavljaju mlade i ružičaste djeve a kasnije i sjenovite starice, na duhovit način izvedbeno ispričali priču o mogućnosti ostvarivanja erotske sreće i zamišljaja i u posljednjoj životnoj dobi, pa tako u tom prpošnom zezatorskom komadu nije bilo nimalo čudno gledati da i glumice-bakice plešu boogie woogie.

Inače, što se tiče street arta, Branko Sušac svjestan je da jedan dio festivalskoga koncepta mora pokriti i festivalski delectare, dakle turističku matricu PUF-a, te stoga svake godine nastoji, naglasimo, skromnim sredstvima utaboriti po koju inozemnu uličnu trupu koja bi animirala kulturno prilično zapuštene pulske ulice. Naime, urbanitet jednoga grada ne određuje se samo arhitekturom, i to uglavnom onom koja nam je ostavljena u kulturološko nasljeđe iz dalekih vremena (Pulu, kao što znamo, turisti prepoznaju uglavnom po Areni, ali ne, nažalost, i po nekom spomeniku, građevini iz recimo 20. stoljeća), nego i životom, kulturom ulice.

Nadalje, češki Divadlo Continuo Theatre predstavio se uličnom procesijom na štulama Vakokodeska na potezu od Portarate do Foruma, u kojemu su kostime, uglavnom, ptičje ikonografije izradili od recikliranoga papira. Kao što trupa ističe, svi su rekviziti i kostimi, osim, dakako, štula za hodanje, izrađeni od recikliranoga papira, a procesiju ptičjega svijeta modelirali su za Expo 2005. godine. Pritom se kao osobitost navedene trupe ističe i podatak da od 1997. godine dramaturgiju fokusiraju na projekte uličnoga kazališta kao i na izvedbe u netradicionalnim prostorima kao što su dvorišta zgrada, stare i napuštene tvornice; dakle, njeguju upravo onu po/etiku kazališta na specifičnim lokacijama kojom je opčinjen naš Branko Sušac, umjetnički direktor PUF-a i, pridodajmo, strastveni mačkoljubac.

Spomenimo u okviru koncepta uličnoga kazališta da PUF isto tako već nekoliko godina promovira i pirotehničke vizualije, koje su gotovo nevidljive na nekim našim kazališnim festivalima s obzirom na to da ih neki izbornici ne vide u centru scenskih umjetnosti. Tako smo ove godine na PUF-u u dvorištu Karla Rojca mogli nazočiti pirotehničkoj vizualiji berlinske trupe Feuerwerktheater koja je uspostavila poveznicu između kazališta i vatrometa. Dvoje izvođača – Mama i Tata Schulten, sredovječni seoski par, kao voda i vatra, red i bezvlađe – u toj bizarnoj i poetičnoj slapstick priči nalaze se na svojoj farmi u okružju suncokreta i mljekarskih kanti. Tu se nalazi i njihova metalna krava koja ludo gori, a uz nju na sve četiri strane, ali jednako tako i vertikalnim smjernicama, pršte vatrometne vizualije, a sve na očaranost brojne publike, koja je ipak komentirala kako su im daleko bolje pirotehničke demonstracije od izvedbenoga aspekta navedenoga berlinskog dvojca. Pritom su pirotehničku slapstick priču na igralištu bivše vojarne Karlo Rojc pratili i vatrogasci, a na kraju su pristigli i čuvari reda i mira, koje su pozvali susjedi iznervirani vatrometom u uvijek multimedijski nemirnom Rojcu. Istaknula bih samo kako me bizaran naziv navedene pirotehničke priče podsjetio na jednu umno poremećenu znanstvenu priču. Naime, nastojeći pronaći krivca za globalno zatopljenje, znanstvenici su u Argentini otkrili da je 30 posto emisija metana u toj zemlji posljedica kravljih crijevnih fermentacija, te kako bi koliko-toliko suzbili globalno zatopljenje, odlučili su na leđa krava, kao navodnih krivaca za globalno zatopljenje, montirati plastični tank koji je plastičnom cijevi spojen s njihovim crijevima.

Ptičji izmet i spomenik palim borcima

Svakako spomenimo i nagrađene projekte na ovogodišnjem PUF-u, a zamjetljivo je da nije nagrađena nijedna predstava koja pripada festivalskom konceptu delectare. Riječ je o nagrađenoj predstavi Pomrčina Adama Reada, izvedenoj u Istarskom narodnom kazalištu, islandskoj skupini Shalala Elf s plesnom predstavom IBM 1401 – korisnički priručnik, koja je isto tako za prostor izvedbe odabrala scenu INK-a, i predstavi Stijene izraelske trupe Orto-Da Theatre, izvedenoj u tvrđavi Casoni Vecchi. No, krenimo redom: australski umjetnik Adam Read svoju je Pomrčinu, kako je istaknuo u programskom letku, pomno modelirao tri godine i pritom učio s poznatim ruskim fizičkim teatrom Derevo, a njegova je ritualna izvođačka vizija, koja promovira regresijsko sjedinjenje ljudskoga i životinjskoga u jedinosti i ponekad do neraspoznatljivosti, prezentirana savršenom muskulaturom izvođačeva tijela, i pritom narativno (dakle, samo narativno, ne i izvedbeno) pomalo podsjeća na predstavu Sol Niger kolumbijske grupe Athanor Danza, koja je kiborško prožimanje ljudske i životinjske egzistencije provodila u alkemijskom formatu, a koju smo mogli vidjeti na Eurokazu davne 1993. godine.

Plesna predstava IBM 1401 – korisnički priručnik islandske skupine Shalala Elf odigrana je na tragu motiva da “više nije moguće odvojiti čovjeka od strojeva kojima se koristi”, a cijelu izvedbenu priču o kiborškom ucjepljivanju ljudskoga bića i IMB kompjutera nosi tijelo iznimne plesačice Erne Ómarsdóttir, koja je na programskom letku predstavljena kao jedna od najvećih europskih plesnih i koreografskih zvijezda.

U okviru nagrađenih izvedbi svakako valja istaknuti kako je najveća festivalska uspješnica bila predstava-živa skulptura Stijene izraelske trupe Orto-Da Theatre. Istaknimo da na hebrejskom naziv skupine sjedinjuje dvije riječi: OR u značenju svjetlost i TODA u značenju hvala. Dakle, postavljajući uvodno pitanje: “Što se događa kada ptičji izmet probudi spomenik palih boraca?”, trupa Orto-Da slikovno – naime, cijela je predstava strukturirana kao živa skulptura – i pritom izrazito angažirano progovara o distopijskoj izraelskoj stvarnosti u kojoj istodobno traje stanje prividnoga mira i vječnoga rata, prividno izglađenih vjerskih sukoba i neprestane vjerske i rasne mržnje kao i odsutnosti tolerancije, i time nije nimalo slučajno što predstava završava scenskom slikom očerupane bijele golubice kao stvarnoga zoosimbola nikada upokojenoga mira. Naime, živa skulptura Stijene polazi od činjenice da su bronca i granitne stijene, koje je Hitler, srećom nimalo proročanski, naručio iz Švedske već 1942. godine, trebale biti modelirane u spomenik povodom njegove pobjede u Europi, a u navedenoj su se priči, kao uostalom i u stvarnosti, iznenada ta bronca i granitne stijene našle kao spomenik židovskim borcima u Varšavskom getu koji je 1948. godine modelirao Nathan Rapoport.

Elsinorski pročelnici

I završno podsjetimo: PUF je 1995. niknuo iz pozicija pobune protiv amaterizma i profesionalizma, jer kako je dijagnosticirao Branko Sušac, u tim prostorima “nas više nitko ne želi: ne žele nas amateri jer smo postigli neki status; ne žele nas profesionalci jer je to jedna gnjusna cehovska organizacija kojoj je bitna diploma Akademije dramske umjetnosti bez obzira na naš dugogodišnji rad” (usp. Zarez, broj 36, 2000).

Navedene se okolnosti, čini mi se ovom kratkom prigodom, mogu ponajbolje ilustrirati i podsjećanjem na tragično laertovsko protestno pismo “Ne biti ili NE ne biti”, što su ga potpisali osnivači PUF-a 2001. godine na 7. PUF-u, o apsurdnim financijskim tegobama izvaninstitucionalnih hrvatskih kazališta, a što su ga adresirali svevremenskim elsinorskim pročelnicama. Dakako – Ostalo je šutnja.

Da, osim toga, na jednoj od zgrada u neposrednoj blizini Arene i nadalje postojano stoji grafit-zapis “Jebeš posao. Skupljaj boce”, koji sjajno podcrtava sveopće stanje ove zemljice.