1.7.2004.

Silva Kalčić  

Visoka napetost

likovnost

Lovro Artuković je slikar koji o mediju u kojem radi suho konstatira: “Slika je u realnom svijetu samo običan četverokutni predmet”. Svoju izložbu pod nazivom Spremište postavio je doslovno u skladišnoj hali propale tvornice Tvorpam, zloglasne po teškim uvjetima rada zaposlenika koji su često pobolijevali od plućnih bolesti zbog stalnog udisanja pahulja tekstilnih vlakana. Sada taj prostor pripada tvornici TKZ, a čuvar izložbe je doslovno plavi ovratnik, tvornički skladištar. U suvremeno doba zasićenosti pre-dizajniranjem, kada se industrija seli u treći svijet, a sve više ljudi radi u tercijarnom sektoru, golemi prostori industrijske i komunalne arhitekture, poput ovoga s ogoljenim strujnim kablovima i čeličnim volutama ojačanim traverzama, bivaju prenamijenjeni u izložbene svrhe.

U golemom tmastom spremištu jedanaest Artukovićevih ulja na platnu velikog formata osvijetljeno je koncentriranom svjetlošću iz spot-light reflektora. Artuković, osim što ne odustaje od tradicionalnog medija slikarstva – a započinje slikati u vrijeme kada je rehabilitirana štafelajna slika kao nova slika – stalno iznova reinterpretira figuraciju plošnom, tzv. psihološkom (prirodnom i protuprirodnom) perspektivom i rebusoidnim prizorima “slika u slici” ili “slika u slici u slici”.

Asocijativni niz

Ciklus Spremište premetaljka je kojom se osvještavaju i problematiziraju pojmovi viđenja, slike, Drugoga i gledanja, odnosno riječima Leonide Kovač u predgovoru kataloga izložbe, “slika ovdje ne postoji u smislu ravne površine prekrivene bojom, već se pojavljuje u kontekstu značenja riječi imago. Imago, nadalje, upućuje na imaginarno, a vidljivi prizor briše granicu shodno kojoj ono stvarno postoji u binarnoj opoziciji spram imaginarnog”. Zajedničko svim slikama je mjesto radnje, još jedan prizemni – što prepoznajemo po naslikanim plitkim svodovima – skladišni prostor, koji zidom-zavjesom pri dnu porubljenom letvicama (u funkciji horizontala koje presijecaju kadar slike u omjeru zlatnog reza), definira plitki prostor, kulisu zaumne radnje, zapravo se ništa ne događa. Leonida Kovač citira Lacana, “slikar daje onome tko je pred njegovom slikom nešto što bi se najmanje u jednom dijelu slikarstva moglo sažeti ovako – Ti hoćeš gledati? Pa dobro, vidi ovo! On daje oku da pase, ali poziva i onoga kojemu je slika predstavljena da tu položi svoj pogled, kao što se polaže oružje”.

Iako je Artuković odbio da ga se u počecima povezuje s “novom slikom” – jer se “nešto slika” kao da je “naslikano”, odnosno jer je to “slikarstvo koje simulira da je slikarstvo”, takve višestruke pomake realnosti slikajući slike koje su predodžbe i predmet gledanja, odnosno slike-skrivačice napravit će u ciklusu Spremište. Svjetlo ponekad preuzima ulogu glavnog motiva slike – umnožene sjene različitih svjetlina ili udaljenosti od nevidljivog izvora svjetlosti, potom razlika u njezinu intenzitetu i boji kojoj slici daje naslikana žarulja, mjesec i sunce u stripovski prikazanom isijavanju, papirnate siluetne lutke koje par anonimnih ruku postavlja između izvora svjetlosti i zida i koje bacaju na plohu podloge divovske izobličene sjene... Lutke kazališta sjena koje, za razliku od javanskog vayang teatra sjene nastaju u odnosu na umjetnu rasvjetu iz žarulje, a ne treptavost svijeće što animira njihov odraz, sugeriraju da zbivanjima u prostoru slike upravlja netko nenazočan, lutkar, slikar, sudbina, Bog ili promatrač? Neke među konturama su interpretacije – citati, na primjer likova sa slike dramatično-sladunjavog njemačkog slikara Kaspara Davida Friedricha, kao hommage umjetnosti romantizma. Artukovićevu strategiju Krešimir Purgar uspoređuje s Vermeerovom, kao očekivanje nečega što je izostavljeno, ali ne na način da jednostavno nedostaje, nego kao da je present-as-missing. Harry Berger tu strategiju naziva conspicuous exclusion, navodi Purgar, koji govori i o kriminalističkom baroknom suspenseu s primjesama socijalnog realizma te kazališnom karakteru prizora na Vermeerovim slikama, kao posljedici uvjerenja da slika ne mora biti odraz ili re-prezentacija stvarnosti.

Nacrt moguće akcije

Višestruke sjene na slikama ciklusa Skladište vizualiziraju višestruku jeku, eho – istoimena je nimfa, naime, uz Narcisa čest motiv ili aluzija, moralna priča ili matrica za kojom Artuković poseže u svojim radovima, kao i za drugim uvijek istim repertoarom slika pojma (pojmovnim slikama, predmeta) manirističkih kriptograma uvijek iste matrice značenja poput njihala, zrcala, te za postupkom anamorfoze, još jednom omiljenom manirom manirizma (ne zaboravimo, pojam dolazi od lat. manus, ruka, a Artukovićev rad uvijek podrazumijeva manualni postupak, rad, tradicionalno umjetničko stvaranje). Narcis je, naime, suvremeni čovjek koji se odmjerava u zrcalu. Nadrealističkom metodom “uzimanja iz područja nesvjesnog” i izravnog prijenosa snova, tzv. paranoidnom estetikom u kombinaciji s klasičnom ikonografijom kao normativnim diskurzom, Artukovićeve slike sanjanoga prostora (neke vrste projekcije urbane nelagode) funkcioniraju kao pasivni dijelovi sintakse koja se sastoji od “parcijalnih objekata, tokova i tijela”. Crvenkapica (zla?, pitanje je koje postavlja sam autor u naslovu djela) u janjećem kožuhu nije u istoj dimenziji s vukom, naslikanim na drugoj naslikanoj slici oslonjenoj na naslikani zid uvijek istog skladišta, obrubljenog, definiranog vrpcom poda i stropa s kojega visi žica s golom, neupaljenom žaruljom. Vuk nije opasan, Crvenkapičine oči su raširene, vrebajuće i zle (opasnost ne prijeti njoj nego nama, upozorava Purgar). “Znam da će ako, naslikavši djevojčicu u šumi, obojim njezinu kapu u crveno, ona automatski postati Crvenkapicom”, objašnjava autor. Isti lik djevojčice, ovaj put u snježnom šumskom krajoliku, nalazi se “posuđen” na drugoj slici, kao slika ispred koje poziva djevojka (Lara, kolegica iz ateljea) u kombinezonu zaprljanom slikarskom bojama, u kreativnom neredu prostorije, “ugurana” u plitki kadar kao u kutiju. Možda je riječ o referenci na “najpoznatiji “od svih kućanskih aparata – “kutiju u kutu”, riječima Davida Morleyja, ili na fantazmagorički poremećaj camere obscure? Naziv slike je Posuđena djevojčica, dvije slike su početak i kraj višesmislenog narativnog niza alogične usporednosti predmeta, imagesa. Ukradeno lice, lice umnoženo-klonirano i kao predmet-maska obješeno o dva zakivka na zid, tematizirano aktualno pitanje ostvarivosti i opravdivosti genetskog umnoška, ali i identiteta suvremenog čovjeka s privatnim i javnim Jastvom, samo naizgled identičnim. Svi su prizori statični, kao nacrt moguće akcije, likovi su nepomični, zamrznuti.

“Uznemirujući raskorak između mjesta koje bismo trebali smatrati domom i osjećaja da je to isto mjesto, na jednoj razini, krajnje negostoljubivo, postao je polazište Freudove ideje da je nelagoda, unheimlich, ukorijenjena u poznatome, heimlich. Upravo nam to sugerira odgovor na pitanje zašto je nužno stvoriti osjećaj individualnosti u velegradu, ne samo u smislu identiteta, zajednice i građanske povezanosti, nego i u smislu dramaturgije želja, fascinacije i užasa”, objašnjava James Donald. Lice ovješeno na zid je postalo slika, Artuković objašnjava taj postupak simbolične translacije riječima “lice je ono što smo zapravo mi u vizualnom smislu, mi sebe doživljavamo kao lice, prepoznajemo se kao lice. Uvijek mi je bilo zanimljivo zašto ljude ne bi smetalo imati lik Marylin Monroe”.  Što nam govori figura-lutka čovjeka obješenog o udicu, tordirana figura, koja se izvija kako bi se u nas upravio ljubopitiv pogled? Vodi li se Artuković načelom “jasnoća je u pjesnika porok”?

Zbirka kao spremište

Rad na izloženim slikama započet je u ljeto 2003. u Berlinu, gdje Lovro Artuković, diplomirani grafičar, boravi posljednjih nekoliko godina. O slikama koje su mu ukradene iz prtljažnika automobila čitali smo u Crnoj kronici. Je li spremište neko simbolično mjesto gdje će novi ciklus ostati na sigurnom? Lovro Artuković slikarev atelje također smatra nekom vrstom spremišta, pa i cjelokupnu povijest slikarstva iz koje, kao iz spremišta, slikar uzima ono što mu treba – “prvi slikar sadržavao je već u sebi sve slikare koji će se pojaviti nakon njega”. Konzumacija slika je, prema Artukoviću, neobavezujuća – “ništa te ne prisiljava da gledaš sliku, možeš uvijek svrnuti pogled, ali ako slika ima život, uvijek će naći nekog promatrača”.

Tako je, no bez obzira na individualnu percepciju radova i donekle rehabilitiranu uzbudljivost figurativnog slikarstva u suvremenom trenutku, najveća kvaliteta izložbe leži u činjenici da izložbu organizira privatna tvrtka Filip trade, čija je zbirka domaćih živućih i suvremenih umjetnika, navođena iskusnim stručnjacima, kvalitativna eskapada iz prosjeka nasumične kolekcionarske prakse u Hrvatskoj.