Vječni punk klasici

U Tvornici je 23. veljače održan koncert ponovo okupljenih Termita, Parafa, Ogledala, Umjetnika ulica i mladih Diskursa. Ponovno okupljanje Termita i još prije Parafa svakako je događaj koji je prodrmao hrvatsku glazbenu scenu, a ta činjenica u prvom redu govori o ponešto učmaloj sceni. Prije nego se osvrnemo na taj koncert, reći ćemo nešto o društveno-glazbenom kontekstu iz kojeg su potekli takvi fenomeni poput Parafa i Termita. S obzirom na to da su dva navedena benda neusporedivo veće zvijezde od ostalih, u ovom osvrtu ćemo se usredotočiti prvenstveno na njih i njihov nastup.

Džepovi otpora socijalizmu

Teško je rekonstruirati jedan moment u prošlosti, no možemo dati osnovne smjernice. Godina je 1976., grad Rijeka. To vjerojatno nije slučajnost; Rijeka je bila najveća jugoslavenska luka, ali s obzirom na distribuciju kulturnog, ekonomskog i simboličnog kapitala marginalizirana. Grad je oduvijek imao tolerantnu i donekle multikulturalnu tradiciju. Osim toga, riječ je o luci smještenoj na samom zapadu države, otvorenoj za utjecaje iz Europe. Prostor pogodan za pojavu novih ideja, istina, donekle uvezenih, ali u velikoj mjeri autentičnih. U tom razdoblju socijalizam je još bio čvrst, premda ponešto umoran. Treba spomenuti da su u velikoj mjeri i taj slavni jugoslavenski, mekani, samoupravni socijalizam i status prvoborca nesvrstanosti u velikoj mjeri omogućili da se u SFRJ razvije jedna od najboljih svjetskih postpunk-novovalnih scena. Dok su odrasli građani drugih socijalističkih zemalja Jugoslaviji zavidjeli na većem stupnju sloboda i boljem ekonomskom stanju, klinci iz tih zemalja su jugoslavenskim klincima bili zavidni na činjenici da su ovi mogli nabavljati ploče zapadnih bendova. Osim toga, Jugoslavija je od šezdesetih nadalje imala razvijene snažne pokrete otpora monolitnoj ideološkoj vlasti. Uvjetno govoreći, možemo otpore komunističkom aparatu podijeliti u dvije vrste; prva vrsta bi bili nacionalistički artikulirani otpori. Njih treba oštro lučiti od kritika i otpora koji artikulirani u sferi tzv. duhovne kulture: filma, književnosti, teorije, pokušaja organiziranja pokreta koji bi bili alternativa SKJ, itd. U drugu grupaciju kritičara spadaju oni koji su u prvom redu kritizirali jugoslavenski režim kao nedemokratski, birokratski i totalitaran aparat.

Napete ‘68. su studenti beogradskog sveučilišta održali jednu od najduljih studentskih pobuna u Europi. Šezdesetih su s radom započeli redatelji odgovorni za ono što je kasnije nazvano “crni talas” u jugoslavenskoj – u principu srpskoj – filmografiji. Filmove Petrovića, Makavejeva, Stojanovića, Pavlovića i Žilnika je sistem prepoznao kao izrazitu kritiku režima te ih cenzurirao i zabranjivao. U Beogradu i Zagrebu sofisticiranu kritiku razvijaju praksisovci; s radom počinje Tomislav Gotovac, od 1976. Polet postaje svojevrsno forum za izražavanje alternativnih ideja. Sve u svemu paradoksalna je činjenica koju je primijetio Rastko Močnik – da je Jugoslavija osamdesetih imala razvijeniju artikulaciju disonantnih tonova u građanskoj javnosti, negoli tijekom devedesetih u nominalno demokratskim sistemima. Karakteristično je da se režim prema svim kritikama koje su pozivale na reformu sistema odnosio dvoznačno; kritike su formalno bile poželjne, čak i poticane. No kad bi prešle određenu mjeru, režim je odlučno reagirao: praksisovci i filmovi su bili zabranjeni, disidenti su završili u zatvorima. Riječ je o shizofrenoj situaciji u kojoj se nalazi svaki fenomen koji operira na granici, u ovom slučaju na granici legalnosti i ilegalnosti; kritika, dakle i pank i novi val, bila je istovremeno i unutar i izvan sistema. Mogli bismo reći da su oni onaj element koji je Badiou nazvao “izraslinom” – element uključen u neku situaciju – u ovom slučaju režim, a da joj ne pripada.

Rijeka glazbeni Galapagos

Na glazbenoj sceni to je izgledalo ovako: komunističke omladinske organizacije često su bile organizatori koncerata, kritične riječi pjesama su uz određene cenzure prihvaćene kao “prijateljska kritika”. Na samim koncertima stvari su bile ponešto drukčije. Valter Kocijančić iz prve postave Parafa u intervjuu iz 1996. prisjetio se tadašnjih sukoba s policijom: “Na kome će nego na jadnim dečkima i curama u prvome redu? Mi baš pjevamo Narodnu pjesmu, a pendreci rade svoje i mlate. Nismo prekidali svirku jer bi i mi dobili po glavi”. Dakle, sistem je provodio tri vrste strategija suočen s kritikom: asimilaciju, “terapiju” cenzurom te legalno i fizičko nasilje – na primjer, osim dobrim i sigurnim batinanjem provodile su se i zabrane nastupa, a izdavanje ploča opterećivano slavnim porezom na šund. S druge strane ne treba pretjerivati s “revolucionarnošću” yu-panka i novog vala i akterima pripisivati ikakve političke ambicije. Kocijančić u istom intervjuu kaže: “Mi smo jednostavno pjevali o onome u čemu smo živjeli. Nismo bili revolucionari, a za Pankrte nisam ni čuo ispočetka”, i dodaje u pank maniri “mi smo se jednostavno sprdali sa svim živim”. Naravno, Kocijančić je i te kako bio svjestan da je sistem upravo tu apolitičnost i pjevanje o onome što se živi shvatio kao veliku opasnost, te dodaje “tada smo uspjeli izgurati mnoge opasne stvari a da ih nitko nije skužio jer naše je tekstove trebalo čitati između redova”. Kao sjajan primjer višeznačnog djela možemo se sjetiti pjesme U pobjede nove s trećeg albuma, Zastave, koja se može shvatiti i kao hvalospjev sistemu i kao subverzija.

To je, dakle, okruženje u kojem je djelovao Paraf, glazbeno najbitniji od bendova okupljenih na ovom nastupu i najveći od svih riječkih novovalnih bendova. Rekli smo već da je rijeka bila po strani od osi Ljubljana – Zagreb – Beograd koji jesu predstavljali esenciju glazbenog razvoja Jugoslavije, no Rijeka je formirala izuzetnu pankersku scenu. Tako je Goran Lisica Fox, sastavljač kompilacije Riječki novi val, izjavio da je Rijeka osamdesetih bila “glazbeni Galapagos”.

Paraf i Termiti

Paraf su 1976. osnovali trojica tinejdžera: Valter Kocijančić, Zdravko Čabrijan i Dušan Ladavac; gorespomenuti Pankrti koji su ponijeli titulu “prvog pank benda iza željezne zavjese” osnovani su sljedeće godine. Singl Rijeka/A dan je tako lijepo počeo izlazi 1979., album A dan je tako lijepo počeo... izlazi 1980, Izleti 1982., a Zastave 1984. Pritom je nužno spomenuti da je Kocijančić napustio bend nakon izlaska prvog albuma, te da ga je kao vokal zamijenila Pavica Mijatović, poznata kao Vim Cola. Tu promjenu pratila je bitna promjena glazbenog izričaja: čisti i klasični punk-rock s prvog albuma je zamijenjen arty, ali snažnim darkom, skoro goth-rockom u smislu Siouxsie & The Banshees. Prva, pankerska faza praćena je angažiranim manifestnim stihovima i metaiskazima (“živim u rupi/najživljoj u jugi”, “moj život je novi val”, “ni jedne nema bolje od dobre policije”). U drugoj fazi kombinacija glazbe naglašenog ritma i praćene izraženim klavijaturama te dadaistički orijentiranih naslova pjesama i stihova (“pobuna bubuljica”, “juriš u javna kupatila”) urodila je izvanredno kvalitetnim i zanimljivim spojem. Možemo reći da je Paraf zahvaljujući Izletima i Zastavama jedna od najvećih grupa nastalih u bivšoj Jugoslaviji. Još jedan zanimljiv dodatak legendarnoj riječkoj pankerskoj sceni su bili Termiti, osnovani 1978. Članovi sastava su bili Predrag Kraljević Kralj, Robert Tičić, Berislav Dumenčić, Damir Martinović Mrle i Josip Krošnjak Pepi. Najpoznatiji su svakako po hitu Vjeran pas, koji su kasnije obradili Let 3, kojih je Mrle također originalni član. Osim toga, živopisni nastupi su bili praćeni bacanjem hrpa perja po dvorani te činjenici da je Kralj nastupao sa zahodskom školjkom na glavi.

Pankerski avangardni performans

Vratimo se nedavnom koncertu. Iako su Ogledala, Umjetnici ulica i Diskurs pošteno odsvirali svoje, oni su ovdje bili više-manje tek da se publika ne dosađuje do nastupa glavnih atrakcija. U Tvornici se okupilo oko tisuću ljudi. Publika je bila iznimno šarolika; bilo je tu u pravom smislu riječi starih obožavatelja koji su došli prisjetiti se herojskog vremena, pa obožavatelja u ranim dvadesetima koji su došli čuti zvijezde na kojima su odrasli – i koji su ih odgajali: Schiller je naglašavao presudno stvaralačko i političko značenje estetskog odgoja. Tu su bile i horde mladih autentičnih klinaca pankera koji su bili zaduženi za pankersku legitimaciju koncerta – barem što se tiče vizualnog i ponašajnog identiteta. Naime, okolica Tvornice je bila posuta praznim bocama i plastičnim čašama, a kakav je to pank koncert bez stagedivinga ili šutki (plesanja poga)? U ovakvim prilikama starija publika većinom se ljuljuška s pivom u ruci kontemplirajući svoj glazbeni užitak. Tu nastupaju upravo klinci koji sprječavaju muzeološki odnos prema izvođačima; ponešto modificirajući marksistički rječnik, mogli bismo reći da oni žive uporabnu vrijednost benda, dok je starija publika koristi.

Dolazak Termita popraćen je općim oduševljenjem; u sjajnoj maniri na pozornicu je bio iznesen mrtvački sanduk iz kojeg je izašao Kralj. U početku ponešto neuštimani i sa zamjenom na gitari, kako je koncert tekao Termiti su bili sve bolji i sve više oduševljavali publiku. Kad je na red došla slavna Mama s razlogom se brineš u dvorani je vladao pravi pankerski zulum. Prema kraju nastupa, Kralj se skida u gaćice, na glavu stavlja zahodsku školjku, ekstatično iz vreća baca tone perja po dvorani. Upravo je takvim, koreografskim, ali i izvedbenim momentima nastup dobio sloj avangardističke apsurdnosti. No vrhunac njihovog nastupa – i jedan od vrhunaca večeri se dogodio tijekom izvođenja antiestablišmentske himne (svašta nam se događa / mozgove nam tupe (...) učim da naučim / da nauka je sranje / uče me u školi / u životu prolazi / samo vjeran pas) obilježene darvinističkom slikom stvarnosti (u životu prolazi samo dio nas) i grubim antiutopijskim sarkazmom (doći će takav dan / kad će ljudi umjesto / umjesto da govore / početi da laju) čiji je naslov, naravno, Vjeran pas. Ključni moment je što se tijekom Vjernog psa na binu popela gomila ljudi koja je stvar otpjevala zajedno s Kraljem, čime je još manifestirana avangardistička crta nastupa; naime, sjećamo se da je jedan od temeljnih postulata avangarde bio ukinuti razliku između izvođača i primatelja, propitati instituciju umjetnosti kao takvu, estetizirati život. Svatko tko je prisustvovao nastupu Termita je tako mogao vidjeti da scenski dadaizam grupe Let 3 vuče porijeklo iz Mrline faze s Termitima.

Ritual alternativne religioznosti

Posljednji su nastupili Parafi, i to u obje postave (ovom je prilikom s Parafima nastupio Vlado Simičić Vava iz Laufera). Prvo su se nanizali hitovi iz prve faze, s Kocijanićem na gitari – T kao krava, Grad, Rijeka. Oduševljenje publike je u svakom trenutku bilo doslovce opipljivo, a atmosfera nevjerojatno naelektrizirana. Jedan hardcore obožavatelj Parafa je izjavio: “Ja nisam kršten... za mene je ovo ravno sakramentu!”. U svakom slučaju, bilo je jasno da se zbiva nešto veličanstveno. Pritom su se odvažniji članovi oduševljene i divlje publike pomalo igrali mačke i miša s osiguranjem; naime, pokušavali su napraviti stagediving, no osiguranje ih je nastojalo spriječiti. Formula za uspjeh je bila – odabrati dio pozornice na kojem nema osiguranja, tako da se akt izvrši prije nego snage zakona dospiju do te točke. Nategnemo li stvar, možemo reći da se u tom natezanju i vidjela esencija pankerske pobune: simpatična i transgresivna, ritualna i moguće uzaludna pobuna protiv sistema.

Nakon pauze, na pozornicu izlazi Vim Cola i počinje opća ekstaza. Vim Cola odlično se snalazila na pozornici, u crnoj odjeći i glave omotane maramom poput časne sestre. To je bacilo novo svjetlo na gorespomenutu izjavu o sakramentalnom karakteru koncerta: s ekstatičnom publikom, Vim Colom koja proročanski širi ruke, upečatljivim svjetlosnim efektima i općom sviješću o tome da je taj koncert velika i bitna stvar, nešto na čemu treba biti zahvalan, nastup je dobio gotovo sakralni karakter.

Nastup Parafa je bio ritual nekakve alternativne religioznosti – u smislu susreta s mističnim, dubokog transcendentalnog iskustva koje se ovdje sastoji od ultimativnog estetskog uživanja praćenog odgovarajućim transom. Ova faza koncerta je započela s JNA-nadahnutom Želim biti vojnik; vrhunac nastupa je bila skladba Javna kupatila. Bila je izvedena i pjesma Goli otok, koja nikada nije snimljena nego je samo izvođena po koncertima, jasno je zašto. Neke su skladbe izvedene u ponešto izmijenjenom aranžmanu, a na samom kraju na bini su se okupili Vim Cola, Kocijančić i Termiti i izveli zajedno Narodnu pjesmu. U svakom slučaju, koncert zaslužuje čistu peticu.

Ovaj je koncert doista pokazao zbog čega su Parafi i riječka scena općenito bili takav fenomen. Treba reći i to da su društvena glupost i rasprostranjena debilnost danas jednako prisutni kao i u doba u kojem je nastao novi val. To je razlog više da imamo na umu citiranu Schillerovu izreku. Riječ je o fenomenu koji je s razlogom postao institucija, što je subotnji koncert u potpunosti pokazao. Unatoč tome, ta institucija je i te kako aktualna, a nikako muzejizirana, i to aktualna kako u idejnoj poruci, tako i u glazbenoj. Da stvaramo mitologiju glazbe na ovim prostorima, razdoblje novog vala bi svakako bilo zlatno, herojsko doba, unatoč tome što je često glavna posljedica “zlatnodobaških” projekcija obezvrjeđivanje sadašnjice. Treba jasno reći: riječ je o vječnim klasicima.