Volja za družinom

Nataša Govedić

Prije svega, mi nismo nikakva zbirka

privatnih značenja, niti možemo odlučiti

što ćemo “pokazati” a što “zatajiti” javnosti.

Mi smo zbirka odveć vidljivih gesti. Svima

smo neprestano dostupni. I kao što su naše

geste oblikovane običajima javnosti, tako

su to i naši osjećaji: sav njihov repertoar

prepisano je “javno dobro”, iz čijeg

ponavljanja paradoksalno učimo novosti

o samima sebi.

Rosalind Krauss

Vladimir Stojsavljević (r. 1950.) dramatičar je čije ćete tekstove veoma teško pronaći u postojećim antologijama hrvatske drame, iako je na izvedbenoj sceni prisutan točno dvadeset i sedam godina (Krundiba je imala zagrebačku premijeru 1981. godine). Utjecajna Senkerova Hrestomatija nove hrvatske drame (1941. – 1995.), objavljena 2001. godine, u uvodnom tekstu Stojsavljevića tek uzgred spominje na dva mjesta uz opću odrednicu “postmoderne”, ne odajući da je riječ o dramatičaru s konkretnim i bogatim izvedbenim opusom. Jedna od najsvježijih i veoma korektno priređenih Antologija suvremene hrvatske drame (2007.), sastavljača Lea Rafolta, Stojsavljevića ne spominje ni u fusnotama. Isto je i s antologijom Nova hrvatska drama (2004.) urednika Jasena Boke. Ova odsutnost nije slučajna, jer Stojsavljevića se u kazališnim krugovima jednostavno ne doživljava kao dramatičara. Vaki je sinonim za kazališnog čovjeka širokog spektra, pa i za vrsnog poznavatelja suvremenog teatra, svakako za dugogodišnjeg suradnika i Eurokaza i Tjedna suvremenog plesa te suautora predstava Dragana Živadinova. Pamtit ćemo ga i kao jednog od najstručnijih pročelnika Gradskog ureda za kulturu, ali rijetko će ga tko identificirati kao pisca oko čijih bi se tekstova otimali glumci i redatelji. Indikativan je i intervju koji Stojsavljević daje časopisu Frakcija 1996. godine, u kojem je predstavljen isključivo kao sudionik i promišljatelj alternativne scene sedamdesetih i osamdesetih godina, no nikako ne kao dramski autor. Problem, dakle, počinje s (ne)materijalnošću njegovih tekstova, koje nije lako naći ni na policama knjižara, niti u inventarima gradskih knjižnica. Dosad je, naime, Vladimir Stojsavljević objavio svega dvije knjige drama, obje u vlastitoj nakladi: Katarinu Zrinsku od Frankopana 1993. godine, a sada i Elizabetinsku trilogiju (2007.). Čitav niz predstava koje je napisao za kazalište i koje su doista i postavljene na sceni (znam jer sam ih gledala) nikada nisu prevalile put do tiska. Utoliko se novoizdanom samizdatu Elizabetinske trilogije valja pomno posvetiti. I to ne samo recenzentski, već i intendantski. Smatrala bih uistinu produktivnim repertoarnim potezom na istoj pozornici vidjeti tekstove Marlowea, Shakespearea i Jonsona, baš kao i Stojsavljevićevu Elizabetinsku trilogiju, Senkerovu Gloriannu i posebno Šnajderove komade “kobnog ugovora” poput Hrvatskog Fausta ili Utjehe sjevernih mora. Hrvatsko dramsko pismo vodi uistinu intenzivan dijalog s engleskim novovjekovljem, o kojem publika, zahvaljujući odsutnosti ikakve dosljedne repertoarne politike domaćih kazališta, ne zna gotovo ništa.   

Literarografija

Primaknimo se samim Stojsavljevićevim dramama. Tri žanrovski teško odrediva teksta iz ciklusa Elizabetinske trilogije, nastala osamdesetih godina prošlog stoljeća, još jednom potvrđuju dugotrajne interese njihova autora. Ponajprije interes Stojsavljevića za povijesna lica, za ono što autor u Ljubavi i državi skromno i točno naziva “ponavljanjem lica i događaja”. Znamo li da heterogena grupa dramskih autora u rasponu od Šnajdera preko Senkera do Mire Gavrana sa Stojsavljevićem na različite načine dijele metodologiju “literarografija” ili dramaturgijskog prijanjanja uz sudbinu literarnih i/ili političkih heroja, zanimljivo je istaknuti da je Stojsavljević s najmanje humorne ili groteskne distance okrenut tragički “nerazrješivom” sukobu umjetnika i državnog aparata, kao i erosu koji opetovano dovodi u pitanje heteroseksualnu matricu. Dodajmo tome autorsku strast za intrigom, za  detektiranjem zakulisnih saveza i epohalnih “bura u čaši vina”, točnije rečeno za materijalom dvorske farse kao modelom funkcioniranja svake prosječne političke ili kulturne klike, i dobit ćemo drame jakog političkog polja, a ne samo političke drame. Stojsavljević u više navrata uspostavlja dramski fokus na specifičnoj “spisateljskoj sudbini”: piše o Pirandellu, Zagorki, Marloweu, Shakespeareu, Jonsonu. Literarne osobnosti u pravilu se na Stojsavljevićevoj pozornici ne pretvaraju u dramatizirane biografije, već su postavljene kao autonomne interpretacije “užasa” određenog ideologijskog konteksta. Elizabetinsku trilogiju moguće je čitati i kao “dramu u nastavcima” ili kao trostruki presjek engleskog novovjekovnog kazališta, najprije u trenutku Marloweova ubojstva, zatim u ranoj fazi stasanja Shakespeareova glumišta (Stojsavljević portretira Shakespearea kao “janje za klanje” različitih vjerskih, dvorskih i kazališnih kuhinja) te konačno na zalasku “zlatne epohe” ili tijekom scenske vladavine Bena Jonsona. U sva tri djela, Ben Jonson predstavlja izrazito demonsku figuru ubojice (Marlowea) te kasnije svim mastima premazanog političkog poltrona, prilično udaljenu od povijesnih dokumenata, ali donekle povezivu s Jonsonovom reputacijom vjerskog konvertitstva, nasilne i naprasite ćudi te socijalne snalažljivosti unatoč kompetitivnosti prema dramskim kolegama.

Retoričko obilje

Stojsavljeviću je u svakom slučaju veoma stalo pokazati da književnu scenu pokreće (koliko i razara) zavist među njezinim prvacima: u sve tri elizabetanske drame, pisci “bdiju” jedni nad drugima jednako uporno koliko su spremni i na okrutne međusobne izdaje. Riječ je o komadima u kojima nema “individualnosti”: sve su umjetničke i osobne geste u nekoj mjeri zajedničke, kao što su to i ljubavnice i ljubavnici. Ipak, nije po srijedi Marinkovićeva zajednička kupka. Daleko smo od “otočke ustajalosti”. Umjesto mlake inercije, zahvaća nas neobičan Stojsavljevićev retorički vrtlog: replike pršte od dosjetki, uvreda, psovki, seksualnih aluzija, stihova, filozofskih maksima. Mogu zamisliti veoma različite redatelje kao tumače bujicu ovih verbalnih vodopada (neki bi kapitalizirali stalni Stojsavljevićev locus živopisno-toksične krčme; drugi bi vjerojatno naglasili temu “neumitnog stradanja talenata” itd.), ali žalosno je da ovaj pisac uopće nema iskustvo ni pluralnog, ni dramaturgijski pomnog, a najmanje od svega kontinuiranog scenskog tumačenja. Kako biti pisac u državi u kojoj će ti još eventualno postaviti na scenu “lake komade”, ali nema šanse da zaigraju “sablasti” Marloweova anarhizma? Kako biti pisac u državi u kojoj ne dobivaš ozbiljne kritike: recepcija se uglavnom svodi na nepreciznosti usmenih impresija ili selektivnu percepciju prijateljske naklonosti. Unatoč  opravdanih nedostataka, pa i ne tako rijetkog sljepila kritike kao analitičkog partnera pozornice, kritika je neprocjenjivo vrijedno stvaralačko zrcalo. Naprosto zato jer osigurava minimalni odgovor, s kojim autorska ličnost počinje učiti o vlastitim mogućnostima kojih obično nije bila svjesna tijekom samog pisanja.

Težina tišine

Slabo mjesto Stojsavljevićeve Trilogije stoga predstavlja upravo ta “tišina” ili recepcijski jaz između autorove epohe i napisanih komada: oni su premalo kušani, premalo igrani, premalo osporavani, premalo tumačeni. U njima postoji orkanski jaka volja za scenskom družinom, za mogućnošću ogledanja i s glumcima i s publikom, ali i “papirnata” nespretnost jezika koji uglavnom nalikuje dugačkom monologu raspodijeljenom između različito nazvanih likova. Novost njihova objavljivanja u književnom formatu tako je paradoksalno naglasila važnost scene kao najmoćnijeg interakcijskog “brusilišta” replika. Jer Stojsavljevć može biti i jako pametan pisac (učen, domišljat, spretan u maksimama, politički angažiran itsl.), kao i posve neobavezni scenski zabavljač (kolokvijalan, dramaturgijski nabrzinu skiciran, sentimentalan itsl.). Po mom mišljenju, Elizabetinske tragedije toliko su zanimljivo štivo da će vremenom sigurno polučiti književne, a možda i kazališne tumače koji bi autora mogli navesti na veoma težak rad traženja ravnoteže između navedenih krajnosti “napete” i “opuštene” scenske orijentacije. Tome bih svakako voljela i osobno doprinijeti – i to u analitičkoj formi koja nadilazi novinsku recenziju.