Vretena na lomačama

Moj problem s lutkarskim predstavama u Zagrebu počinje još u ranom djetinjstvu. Iako smo kao djeca redovito pratili kazalište, lutkarske su predstave uvijek bile na samom rubu našeg programa. Jer… moja mama, koja je nas vodila po kazalištima, znala je reći: Ma lutke… to je… nekako… ne baš… Kako je ta mama bila povjesničarka umjetnosti te pedagoginja i koreografkinja u Pionirskom kazalištu (današnjem Zagrebačkom kazalištu mladih), čini mi se da sumnjičavost prema lutkama nije bila stvar njezina senzibiliteta, nego tadašnje repertoarne ponude. I tako sam djetinjstvo provela igrajući se lutkama kod kuće, a stvarnu moć lutaka u kazalištu doživjela sam tek puno kasnije, kao odrasla gledateljica na nekom Eurokazu, ili PIF-u. Zato, danas, kao mama svoje djece, nikako ne bih voljela da oni rastu u uvjerenju da je kazalište lutaka …nekako… ne baš…

Predstava kao ulaz ili izlaz iz teatra

Tako smo se, negdje oko njihova četvrtog rođendana, zaputili u obnovljeno Zagrebačko kazalište lutaka, kao logično mjesto gdje će se dječja mašta i njihova potreba za kazališnom čarolijom potaknuti, zaigrati i zaokupiti. No, nekoliko predstava koje smo odgledali ostalo je na toj nekako… i ne baš… razini. Što mi je zaista žao. Kako nisam odgledala cjelokupan, velik i protočan repertoar ZKL-a, pretpostavljam da smo jednostavno upali na manje zanimljive predstave i da ćemo uskoro tamo doživjeti lutke u svoj njihovoj moći. No kako smatram da kazalište lutaka i kazalište za djecu u cjelini ima veliku odgovornost, ovim tekstom jednostavno želim podijeliti neka razmišljanja o toj temi te ukazati na to da se te predstave zaista GLEDAJU i da djeca poslije s njima ŽIVE. I da vrlo izravno u toj dobi utječu na to hoće li osoba kasnije posegnuti za iskustvom kazališta, hoće li ga doživjeti kao relevantnu, inspirativnu i provokativnu situaciju, ili će se zadovoljiti surfanjem po internetu i konformizmom gluposti na TV-u. Hoću reći – svaka je predstava neprocjenjivo važna jer je svako dijete koje ju gleda: neprocjenjivo važno.

Kriterij posvemašnje nezahtjevnosti

Kao primjer uzet ću predstavu Trnoružica Zagrebačkog kazališta lutaka, koju smo nedavno odgledali igrom slučaja. Naime, predstava koju smo namjeravali gledati zbog bolesti je glumca zamijenjena tom predstavom, što je sasvim normalna situacija. No neugodno iznenađenje bilo je što promjena predstave nije bila vidljivo istaknuta. Kod kupnje karata 10 minuta prije početka nismo bili upozoreni, a niti se publici prije početka predstave itko obratio i objasnio što se događa. (Možda je na blagajni i pisalo da je predstava zamijenjena, no ja to zaista nisam zamijetila, te se u tom slučaju iskreno ispričavam.)

Tako smo prvih desetak minuta predstave pokušavali odgonetnuti što se događa, gdje je očekivani i najavljeni Nećko Svojeglavećko (za kojeg smo kupili karte): dječak koji se ne želi roditi, dok je očito da je glavni lik tek rođena beba. Shvatili smo da gledamo Trnoružicu, što je izazvalo prilično razočaranje među djecom-gledateljima koje sam dovela, a neki su od njih odlučno izjavili kao ih ta priča – ne zanima. Kako je predstava već bila odmakla, a i iz njegovanja gledateljske kazališne etike, dogovorili smo se da ipak pogledamo predstavu do kraja, koja ionako ne traje još dugo.

Razlog njihove nezainteresiranosti nije ipak bio u “poznavanju priče”. Notorna je činjenica da djeca vole jednu te istu priču ili film gledati nebrojeno puta, odnosno vraćati se na mjesto koje im je zanimljivo. Dakle, problem nije bio u priči, nego u uprizorenju priče.

Već na samom početku bilo je jasno da je ova Trnoružica ispričana bez ikakva dramaturškog, poetskog, pedagoškog, etičkog ili IKAKVA pomaka ili zahtjeva te da se temelji na banalnoj, pojednostavljenoj i ogoljenoj inačici te priče. Dakle, rodila se mala princeza, zla vila nije bila pozvana, zapalili su sva vretena, ipak se ubola na jedno koje je čuvala zla ružna vještica, zaspala te došao plavokosi princ koji ju je poljubio… Dodajmo tome još mračnu i tešku atmosferu predstave i ne-inspiriranu igru ansambla; pitam se, kome je, u to nedjeljno podne, bila upućena ta predstava. Kao kvalitetu treba istaknuti neka vizualno zanimljiva rješenja, koja ipak nisu bila dovoljno razigrana da predstavu dovedu do malih gledatelja.

Kastrirane bajke

Prepričavanje klasičnih bajki zahtijeva punu pažnju, koja uključuje proučavanje i razumijevanje arhetipova, simbola i poruka koje te priče duboko u sebi nose. Mislimo li Trnoružicu, simboli koji se pletu oko te priče toliko su kompleksni i moćni da je prava šteta ne ući u dublji dijalog s njima i ponuditi djeci neko zahtjevnije čitanje i uprizorenje. Ovako upeglane i “kastrirane” bajke (kako ih naziva Manuela Zlatar u knjizi Novo čitanje bajke, arhetipsko, divlje, žensko) djeci se obraćaju na razini neinventivne naracije koja perfidno perpetuira (prema istoj autorici) “standardizirane kanone glamurozne seksualne poželjnosti” te se “djevojčice identificiraju s junakinjinom sladunjavošću kao i sa svim onim praznim mjestima u bajci koja će jednoga dana pokušati inkorporirati u vlastitu subjektivnost.”

Pitam se što lik Trnoružice koja je za svoj pokušaj neovisnosti kažnjena (gotovo) smrću, odnosno stogodišnjim nepokretnošću, treba danas, u Zagrebu, poručiti petogodišnjim djevojčicama? Odnosno, što petogodišnji dječaci trebaju naučiti gledajući princa koji do svoje nijeme i bezglasne odabranice dolazi – mačem, te joj pruža novu šansu za život erotiziranim dodirom na koji ona, zaista, nimalo, ni u ideji – NIJE PRISTALA. Niti ju se itko sjetio PITATI!

Možemo li malo, molim vas, razmisliti o simbolici vretena i predenja, o prenošenju ženskog znanja, onog van “klasičnih” knjiga i enciklopedija, o tome što bi se dogodilo da je mala princeza naučila presti na vrijeme, da sve to vještičje znanje nije spaljeno na lomačama, zapaljenim od “kraljeva” zabrinutih za dobrobit svojih “kćeri”. I što je s ubodom, s kapima krvi koje padaju na bijelu haljinu šesnaestogodišnje djevojke koja se zove (nimalo slučajno) Ruža te s Vješticom koja je ipak preživjela sve lomače te neumorno prede, sakrivena u najdubljoj komori Ružičina dvorca, srca ili duše…

Srce knjige i sjaj drveta

Kratki kućni ritual prije spavanja, kojemu se uvijek ponovno čudim: djeca su već u krevetu, tata dolazi s njihovim omiljenim lutkama, skriva se iza vrata i izvodi kratku predstavu. Djeca, iako znaju da je to tata i zasigurno prepoznaju njihove lutke, bez iznimke ponovno i ponovno, u potpunosti tonu u igru. Pitaju se jesu li lutke zaista oživjele i potpuno ozarene proviruju iza vrata, na sam izvor te čarolije. Taj maleni igrokaz uvjerava me u istinsku magiju lutke, u dječju viziju životnosti svih razina kreacije (djeca čuju srce knjige i vide sjaj drveta), u nemjerljivu moć kazališne igre koja ugiba ionako krhke granice mašte i “stvarnosti”.

Djeca vole i žele kazalište. Djecu je lako uvući u ritual i prenijeti ih na neko drugo mjesto, jer to je ugrađeno u njih. Za to su stvorena, tako uče i maštaju, tako stvaraju, rastu. Djeca žele vjerovati, i kazalištu, i lutki, i glumcu.

Djeci je to – važno.