Yin i Yang s tečaja samoobrane za trudnice

“There is a place terrifying to us... to women.” Tim je riječima časna majka Gaius Helen Mohiam privodila kraju mentalno zlostavljanje glavnog lika u trenutačnom kontekstu posve nebitnog filma. Ali je dobra rečenica i kao takva će poslužiti. Koje je to mjesto koje prestravljuje žene? Sada i ovdje? Je li to posljednje mjesto u redu omiljene trgovine za štogod već u tom trenutku treba ili možda okolnost da mora stopirati u okolici Sinja? Smrt najbližih ili život najdaljih? Čini se kako toj provizorno izmaštanoj listi treba dodati rodilište i vlastiti porod. Danas se eto snimaju filmovi o djevojkama i ženama koje ipak i usprkos svega odluče – roditi. To je po svemu sudeći postalo toliko nenormalno da se o tome moraju filmovi snimati! Ili je to propaganda? Progovara li to paranoja? Još jedan posve nepovezano značajan filmski citat: “The question is not whether I am paranoid, but whether I am paranoid enough”.  Juno je trudna klinka od šesnaest godina i ne želi pobaciti. Dat će svoje dijete na usvajanje. Šira je okolina osuđuje, ali zato se ima na koga osloniti – svoje najbliže. Baš sve i bez iznimke. To je to.

Juno je film dvaju tridesetogodišnjaka. O scenaristici Diablo Cody već se sve zna – koji su joj najdraži glazbeni brojevi za skidanje tange, a koji za grljenje metalne striptiz štange. Redatelj Jason Reitman (nema ništa s onim Reitmanom kojeg pamtimo po Istjerivačima duhova, samo mu je sin) nešto je dulje u biznisu od kolegice egzotično-bogohulnog imena. Predstavio se vrlo dobrim Hvala što pušite i sada je, mnogi će ustvrditi, napravio novi iskorak. Bez sumnje ali… kamo to točno? Modernu satiru zamijenio je sladunjavom bajkom iz suburbije i to se nekome može svidjeti, a nekome baš i ne. Recimo Vatikanu se sviđa, otvoreno su zaželjeli putem medija što više takvih filmova. Kućice u cvijeću, ljubav, razumijevanje, nesebičnost, požrtvovnost i sve te fore.

U najavnoj je špici već sve trebalo biti jasno. Ničim izazvana pojavila se rotoskopska animacija. Kada se ona pojavljuje kod primjerice Linklatera, onda je jasno zašto. On ili pokušava prebaciti na film filozofske jazz sessione (Waking Life) ili Dickove narkofantazije (Replikator). Neka paralelna stvarnost nam se dakle nudi. Kod Juno su upitnici nad glavicama ipak vrlo kratko trajali, punih sedam sekundi nakon povratka s animacijskog izleta. Junaci našega filma bez iznimke govore nekim čudnim jezikom koji je samo naizgled engleski. Sve su prljave riječi izbačene i zamijenjene adekvatnim slatkim nadomjescima. Kao da je jezik cijele zajednice potekao od pretjerano brižne i pomalo nervozne (ali moralno pravovjerne!) amiške dojilje koja nutka nečije dijete svojim profesionalno ukusnim bradavicama. Ovaj dio o Amišima iskopan je s Pussy Ranch bloga.  Bajke same po sebi nisu loše, eskapizam kao strategija očuvanja zdravog razuma uopće nije loša stvar. Dapače, čak bi se trebalo odahnuti jer konačno imamo humanu tlapnju, na trenutak ne trebamo više bježati u standardno okrilje vilenjačkog surfera-koljača i društva mu ili u zagrljaj psihotičnog bogataša ogrnuta u crni plašt i hrpu gadgeta. Eskapizam stvarno nije loša stvar, no izmišljeni svjetovi često pate od sladunjave idealizacije, kao recimo kad Juno svako malo baš slučajno trudna hoda hodnicima škole u posve suprotnom smjeru od svih ostalih. Hoćemo li za neumjerenu doslovnost kriviti scenaristicu ili redatelja? Redatelja. Čini li to scenaristicu otkupljenom ili bezgrešnom? Apsolutno.

Diablo Cody napisala je ovaj film onako kako se danas pisati mora, i tu nema mjesta za propitivanje. Živjeti malo na rubu, otvoriti blog, biti prepoznat, dobiti ugovor pod nos, prebaciti se s bloga na MySpace, zaključiti poglavlje svojom fotkom iz hotela kako ležiš na snježno-bijeloj posteljini i spavaš čvrsto držeći Oscara u lijevoj ruci. Crni lak za nokte, na krevetu je tanjur s večerom/doručkom: red makrobiotski-zdravih keksa i polupojedena kriška čokoladne torte. Vjerojatno kada svakodnevno gledaš slinave idiote kako im se hlače pretvaraju u šator (dok ti omataš svoje glatke noge oko one metalne štange) i nemaš druge opcije nego bolesno pametno uspjeti. I u maniri istinskog pobjednika sve razumiješ, nikoga ne mrziš, ostaneš nepokolebljivo svoj. Baš poput Juno.

Ovaj dio s doručkom/večerom iskopan je s njena MySpace bloga.

A sada o tečaju samoobrane, yinu i yangu, trudnicama i svemu onome što se dosad krilo iza anakrono jadnih papirnatih rečenica! Juno ostataka o npr. sukobu emo i grunge generacije potražiti na webu ili zaboraviti da je to itko ikada primijetio.

Čokoladom oplemenjena pljuvačka

Zalomilo se; režija Judd Apatow; glavne uloge Katherine Heigl, Seth Rogen, Leslie Mann, Paul Rudd; SAD, 2007.

Filmovi o trudnoći koja ne završi u slivniku očito su potrebni. Dovoljno je prisjetiti se muških idiota iz Junoa dok se gledaju kreteni iz DVD-noviteta Kad se zalomi. Danas je jednostavno teško biti žena. Osim što o porodu prosječno pametna, uspješna i zgodna žena zna više nego ravnatelj rodilišta iz šezdesetih prošlog stoljeća mora istodobno imati posla s majmunom od svog y-kromosomca. Bilo da ga treba preodgojiti, bilo da ga treba formirati/zaboraviti. Toliko je opasnosti na putu da u stvari možeš biti sretna ako samo staneš u drek. Recimo kraljevskog pudla (kojem ćemo se još vratiti!).

Romantična komedija dulja od dva sata. Što je sljedeće, ratni ep od osamdeset minuta? Ben Stone je po svim mjerilima luzer par exellence. Po cijeli se dan napljugava, na računu ima 117 dolara i 13 centa, živi u nekakvoj frendovskoj bratovštini u nekad lijepoj a sada oronuloj kućerini s bazenom. Debeo je. Njegov zločin nije to što je takav: svi danas trebaju biti svoji, iskreni i neprijetvorni. Njegov je zločin to što nije navukao gumicu kad je trebao i što je iskoristio trenutak slabosti prekrasne, u usponu predivno plavokose i prihvatljivo anoreksične Alison. Oplodio ju je, a nije trebao. No ona je potpuno radikalno, neočekivano, antiestablišment, alternativno i odlučno rekla povijesno “da”! Juno je očito plod mašte jedne žene, ovo je pak nastalo u sivoj zoni jednog muškarca. Valjda. Što misliti o današnjim muškarcima? Ili uokolo ubijaju, siluju i rade standardna avarska sranja ili se ponašaju poput trendovski odjenutih kraljevskih pudlova (evo, vratili smo se!). Jel’ to to!? Jesmo li takvi kakvi smo postali, slijepo crijevo ljudske vrste i moramo svoju egzistenciju tražiti u milosti divnih Njih? A da, bit će da se bumerang konačno vratio. Bumerang, kolo sreće, karma i tako to. Ili se samo taj supersonični bumerang opasno približio. Upravo je probio zvučni zid i stiže razorniji nego ikada. Dugo mu je trebalo kad se sve zbroji i oduzme. Zalomilo se ima svojih trenutaka, ima nekoliko opasno dobrih provala i sijaset dobrih glumačkih izvedaba. Baš kao i Juno, scenaristički je raspisan bez pogreške, no kada se ogoli na onu jednu i pol rečenicu koja nam govori o čemu se tu radi, jasno je kao dan da se cijela stvar razvukla poput čokoladom oplemenjene pljuvačke. Svejedno, savršen je to dodatak za filmski koktel tjedna. Gdje Juno ide lijevo, Zalomilo se skreće desno. Crno i bijelo, yin i yang s tečaja samoobrane za trudnice. Jer one se imaju čega bojati. Epiduralna ili ne, karijera ili dom, kreten ili kreten. Pametna romantična komedija (vrijedi za oba filma) s daškom alternative zagovara tradicionalne vrijednosti!? Junoovski: “Ne-ježeno-vjerojatno!” Crkva je konačno uspjela! Konačni je plan ispunjen! Cijeli se krug morao zavrtjeti da bi se s tim idejama ponovno bilo cool, hip, trendy i alter. Za kraj još jedan posve nepovezano značajan filmski citat: “Paranoia’s only reality on a finer scale”.

Složenac

Gotovo da je nevjerojatno, ali na rasporedu nema filmskog festivala! Bez brige, već za dva tjedna će ga biti… Vijesti ipak ne nedostaje. Izgleda da se bliži kraj eri Willa Ferrella i uskoro ga možemo očekivati u filmovima u kojima će glumiti samo on, potpomognut katastrofalnim scenarijem i savršenom šminkom. I(li) računalno generiranom stvarnošću. Njegov je Semi-pro podbacio na blagajnama, a i producentska kuća koja mu je financirala taj film, New Line Cinema, odlazi u reciklažno dvorište u vlasništvu Warnera.

Domaću nam scenu ne muče takve brige, jedina iole zanimljivija vijest jest kako se Milićevi Živi i mrtvi s beogradskog FESTA vraćaju nagrađeni u kategoriji “Europa izvan Europe”. ZagrebDox se također iskazao s više od 20 tisuća posjetitelja. Posebnu je nagradu kritike osvojila… publika. Da se ipak ne bi pozdravili bez posve suvišne preporuke evo i male najave koja upravo u ovom trenutku uopće nije najava nego konstatacija nečeg što već traje. Najnoviji Iranci su nam stigli, a do nedjelje 9. ožujka ih se može pogledati u Tuškancu. Došlo ih je petero i zovu se Sunce svima jednako sije, Obrisi dana, Noćni autobus, Ubrizgavanje i Mamin gost.