Znakovi arhetipskog

Od svih oblika formi izvedbenih umjetnosti, opera je obično najskuplja, pa stoga ne čudi što se četiri hrvatske operne kuće ne mogu pohvaliti osobito velikim brojem novih premijernih naslova po sezoni. U zagrebačkom HNK obično je riječ o četiri predstave, dok se preostala nacionalna kazališta, koja barataju bitno manjim budžetima, nekako uspijevaju dokopati brojke od po dvije do tri operne premijere godišnje. Njihova nezavidna financijska situacija dovodi, pak, do toga da se svake sezone obično samo po jedna glazbeno-scenska predstava može izdvojiti kao uistinu velika produkcija. Sticajem okolnosti, poklopilo se da su se dvije takve premijere u dvama različitim kazalištima dogodile u vrlo kratkom razmaku – 19. veljače Split je ugledao novu postavu Gounodovog Fausta, a samo tri dana kasnije u Rijeci je zaživio Verdijev Macbeth.

Ambicije pritom nije nedostajalo niti u Splitu niti u Rijeci. Jer, u oba je slučaja riječ o operama koje iziskuju vrhunske izvođače, podjednako među solistima, kao i u orkestralnom i zborskom ansamblu. Povrh toga, njihove partiture izniman su izazov i za dirigente, a breme njihovih velikih tema kamen je kušnje i za najveće režisere.

Kobne opsesije

Ne želeći ništa prepustiti slučaju, uprave ovih dviju nacionalnih kuća odlučile su uposliti  najbolje dostupne domaće autorske snage – režije su povjerene Krešimiru Dolenčiću i Ozrenu Prohiću, a dirigentsko vodstvo Ivanu Repušiću i Nikši Barezi. Činjenica da su pritom Prohić i Repušić, kao direktori opernih ansambala u Rijeci, odnosno Splitu, zapravo, uposlili sâmi sebe nije nužno pokazatelj njihovog umjetničkog sebeljublja, nego prije spremnosti da na sebe preuzmu nezanemariv rizik ovako zahtjevnih projekata.

Iako, naravno, nipošto ne treba zanemariti glazbeni aspekt ovih dviju predstava, ipak su redateljske koncepcije u oba slučaja bile ključne za njihov uspjeh. Jer, Goetheov Faust jedan je od najznačajnijih arhetipskih likova zapadne tradicije, k tome jedan od rijetkih koji nije proizvod antičkog, nego novovijekog doba, dok Macbeth, koliko god nije bez ranijeg presedana, u Shakespeareovoj interpretaciji također poprima autonomne arhetipske karakteristike.

Premda je repertoarno poklapanje ovih naslova više-manje slučajno, teško je odoljeti napasti da se povuku dodatne paralele između ta dva lika. Naime, Faustova je neutaživa glad za izgubljenom mladošću po njega jednako kobna kao i Macbethova opsesija usponom na sve više stepenice vlasti. No, njihovim je partnericama povjerena dijametralno suprotna uloga – Margaretina bezuvjetna ljubav izbavlja Fausta (iako tek u drugom, kod Gounoda neuglazbljenom dijelu Goetheovog dramskog spjeva), dok je beskrupulozna ambicija Lady Macbeth samo dodatni katalizator neumitne propasti Shakespeareovog (i Verdijevog) naslovnog junaka.

Jedinstvene scenske slike

Usredotočenost redateljskih interpretacija na arhetipske elemente i Dolenčić i Prohić najjasnije su iskazali scenskom slikom, više-manje jedinstvenom tijekom čitavog trajanja svake opere. Prizorištem Dolenčićevog Fausta tako, u odličnoj realizaciji scenografkinje Dinke Jeričević, dominira šuplja metalna kugla, koja istovremeno podsjeća i na globus, znak univerzalnosti sižea, ali i astrolab, kao simbol Faustove opsesivne potrage za znanjem. No, praznina te konstrukcije istovremeno je i odraz praznine koju naslovni junak ne može u sebi ispuniti tim znanjem. Umjesto toga, nju, i simbolički i doslovno, pokušavaju ispuniti i Margareta i Mefisto. U prizoru u katedrali isprva pretpostavljamo da isto pokušava ispuniti i Bog, simbolično naznačen križem, sve dok ne uvidimo kako je čitava situacija izokrenuta Mefistovim ciničnim hinjenim samorazapinjanjem na taj križ.

Prohić, pak, svog Macbetha smješta unutar tri zida, čijim se pomicanjem prostor scenske igre čas proširuje, čas sužava, potcrtavajući tezu kako sve veća moć protagonista u konačnici samo skučava njegov duhovni prostor. Šteta je jedino što je scenu realizirao sâm Prohić, jer bi potencijale ove, u osnovi vrlo kvalitetne zamisli, profesionalni scenograf zacijelo ostvario puno efektnije nego što je to učinio redatelj.

Kostimi, međutim, naznačuju kako ipak postoje bitne razlike između Dolenčićeve i Prohićeve kazališne poetike. I Ana Savić Gecan (Faust) i Sandra Dekanić (Macbeth) odradile su idejno, ali i estetski odličan posao. No, dok su u prvoj predstavi kostimi univerzalni u svojoj simboličnoj skoro pa svevremenosti/bezvremenosti, u onoj drugoj odašilju puno konkretnije i autorski obilježene poruke. Najočitije je to kad je riječ o ruhu vještica, koje se pojavljuju najprije kao čistačice, a potom kao uredske činovnice. To što jedan od njih pritom neodoljivo podsjeća na Jovanku Broz možda je slučajnost, no, možda je Prohić i time htio odaslati neku prikrivenu poruku. Kako je, ona, međutim, nejasna, tako i njeno uvrštavanje u predstavu možemo smatrati nažalost neuspjelim potezom.

Redateljske intervencije

Općenito uzevši, Dolenčićevi se intervencije i simboličke poruke malobrojnije, ali i jasnije od Prohićevih. Nekoliko se elemenata pritom pokazalo iznimno uspješnima. To je, prije svega, uvođenje dvaju nijemih likova – starog Fausta (sugestivan Pero Vrca), koji uokviruje predstavu pojavljivanjem na njenom početku i kraju, te Mefistovog pobočnika, kojeg je odlično interpretirao Dario Tvrdić. Tome treba pridodati i začudnu, ali itekako smislenu preobrazbu Siebela (Terezija Kusanovića) u anđela u završnom prizoru. Svakako najefektniji potez predstavljalo je povremeno sablasno pojavljivanje deformirane projekcije lika Mefista – i to ne kao mrtve slike, nego kao žive snimke u realnom vremenu.

Prohić je, pak, kao i uvijek dosad, svoju predstavu natrpao raznoraznim referencama i reinterpretacijama, iako ni približno onoliko kao u svojim ranijim režijama, što je svakako hvalevrijedan pomak. No, pritom mu se dogodilo da je dosta zamisli ostavio nedorečenima i/ili nedovoljno razjašnjenima. Ipak, bila je tu i sasvim dovoljna količina posve jasnih poruka, poput smještanja posljednjeg čina u (umo?)bolnicu, u kojoj jedan vladar zamjenjuje drugog, pri čemu se čitavoj situaciji veseli nevino, ali i naivno dijete, koje si razdragano stavlja preveliku krunu na glavu, nesvjesno tereta kojeg ona nosi. Korištenje Magritteovih slika u prizoru pojavljivanja Birnamske šume Prohićev je prepoznatljiv redateljski potpis (pojavio se već, primjerice, također u Rijeci, u Turčinu u Italiji), koji je ovdje, nažalost, ipak ostavio dojam ne baš najsretnije uklopljenog stranog tijela u vizualnu i dramaturšku cjelinu predstave.

Operni znalci

Usprkos upravo navedenom, Prohićeva je režija Macbetha gotovo jednako kvalitetna kao i Dolenčićevo čitanje Fausta, a visoka razina obiju predstava vrijedi i za njihov glazbeni segment. I ovdje, međutim, postoje bitne razlike u interpretacijskim pristupima dirigenata Ivana Repušića i Nikše Bareze. Repušić tako najveću pozornost posvećuje sveukupnom zvuku vokalno-instrumentalnog sastava, dok se Bareza usredotočuje na dekonstrukciju i maksimalno transparentnu prezentaciju gotovo svake samostalne linije unutar kompleksnog Verdijevog sloga, otkrivajući tako i slojeve partiture koji većini drugih dirigenata obično promaknu. Moglo bi se pritom pomisliti  kako Repušić igra na sigurno, no, on, zapravo, riskira gotovo jednako kao i Bareza – svojim često virtuozno brzim tempima on dovodi na kušnju vještinu splitskih glazbenika, kao što i Bareza svoje svirače svojom transparentnošću ogoljuje pred riječkom publikom.

Obojica su, pak, iznimni operni znalci, koji brižno oblikuju instrumentacijske detalje, ali i uspješno ostvaruju pregled nad većim glazbenim cjelinama. Također, nijedan od njih ne promatra operu tek kao slijed međusobno nepovezanih glazbenih brojeva, nego kao jedinstveno dramaturško tkivo, unutar kojeg već i početni taktovi trebaju (i uspijevaju) upućivati na završne. Repušić je pritom ostavio bolji dojam. No, premda je činjenica da on barata boljim zborom (posebice njegovim muškim dijelom) nego Bareza, orkestri su, zapravo, jednako kvalitetni, a efektnija svirka onog splitskog odraz je vještog prikrivanja pojedinačnih nedostataka u okviru masivnog kolektivnog zvuka, što Bareza u Rijeci, slijedeći već spomenutu koncepciju transparentnosti, namjerno nije htio učiniti, pa makar i po cijenu slabijeg površinskog dojma.

Naslov vs. ansambl

Uz režisere i dirigente, svoj su iznimno bitan doprinos uspjehu splitskog Fausta i riječkog Macbetha dali vokalni solisti. Split se pritom najvećim dijelom oslonio na pjevače iz vlastitog ansambl. Posve očekivano, predstavom je dominirao Tomislav Mužek u naslovnoj ulozi, kojom bi bez sumnje izazvao oduševljenje i na najvećim svjetskim opernim pozornicama. No, ne treba zanemariti niti izvrsne doprinose Valentine Fijačko kao Margarete i Kirila Manolova u ulozi Valentina. Jedini gostujući pjevač, bas Ondrej Mraz iz Slovačke, osvojio je splitsku publiku svojim Mefistom. Njegov glas, doduše, sâm po sebi ne plijeni pažnju, ali je zato njegova vokalna interpretacija suverena, a ona glumačka upravo maestralna. Svojom scenskom pojavnošću on je dominirao čitavom predstavom, što je Krešimir Dolenčić itekako znao iskoristiti, odolijevši ipak napasti da Mefistov zlokobni cinizam pretvori u puku grotesku.

Rijeka se, pak, morala osloniti na goste. Marzio Grassi (Macbeth) i Maribel Ortega (Lady Macbeth) pritom su se pokazali kao kvalitetni, iako pomalo rutinirani tumači svojih uloga, kao, uostalom, i Branislav Jatić kao Banco. I dok je njihov angažman donekle opravdan činjenicom što u riječkom ansamblu nema pjevača koji bi mogli na zadovoljavajući način iznijeti te uloge, posve je nejasno zašto je malu ulogu Dame morala tumačiti gostujuća sopranistica Arijana Marić Gigliani. Mora se priznati da je Macbeth za pjevače teška opera, pa je tako Voljen Grbac muku mučio s Malcolmom, a ni Davoru Lešiću nije bilo puno lakše s Macduffom. Pa ipak, ne treba im odreći srčanost i uvjerenost u nastupu, koje je doneklo nedostajalo gostujućim pjevačima.

Ovdje se, naravno, nameće i pitanje veze između repertoarne politike i ansambla. U Splitu se, očito, repertoar kroji prema ansamblu, i u tom je smislu Gounodov Faust bio pun pogodak. U Rijeci je, međutim, kako se čini, naslov važniji od ansambla, čime Ozren Prohić, kao ravnatelj Opere, ponavlja istu grešku kao i Mladen Tarbuk u doba kad je bio intendant zagrebačkog HNK. Jer, nema previše smisla postavljati na scenu djelo koje će se izvesti tek nekoliko puta, da bi potom nestalo s repertoara, jer ga je nemoguće realizirati samo vlastitim snagama. Da ne bude zabune – riječki Macbeth vrhunska je predstava, gotovo u istoj mjeri kao i splitski Faust. No, u smislu razboritog i održivog oblikovanja repertoara, u ovom slučaju u Splitu je ipak obavljen puno bolji posao.