Tschumijeva potreba tumačenja arhitekture iz pozicija drugih znanosti u velikoj mjeri proizlazi iz uvjerenja da arhitektura može odnosno treba promijeniti društvo, te je sposobna potaknuti procese “urbanih preokreta” koji su nužni za “oblikovanje uvjeta”
Daldon je familijaran s količinama koje ga ispunjavaju i okružuju. Sposoban je asimilirati, adoptirati i pripitomiti invaziju slika i podataka koji, na ugodniji ili, češće, manje ugodan način, opsjedaju i obilježavaju prostor suvremenog življenja. Kao autor koji je spreman i sposoban primiti, koji adira i akumulira, na čudesan način postiže dojam defragmentacije, dekompozicije, redukcije
Potpuno oslobođenje od vanjskog motiva Dulčić si nikada nije dopustio, ma koliko da je balansirao na samoj granici apstrakcije. Bio je tradicionalist kojemu kao da je predmet bio potrebna veza s matičnim tlom. Ta pretpostavka, kao metafora, poprima šire implikacije – brige i borbe za svoje lokalno, nacionalno i religijsko određenje
U povodu svoje zagrebačke izložbe bugarski umjetnik govori o projektu Planets of Comparison/Planeti usporedbe, gradnji serije umjetničkih institucija u gradu Veliko Tarnovo u Bugarskoj (Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb , od 22. svibnja do 14. lipnja 2005.; o projektu se može više doznati i na www.veliko-tarnovo.net)
U povodu Izložbe Vlade Marteka Pazi, tužni radovi! koja u Kući Bukovac u Cavtatu traje tijekom svibnja i lipnja 2005.
Damijan Kracina i Vladimir Leben prikazuju stalni razvoj životinjskih vrsta, ali ako zaronimo još dublje u njihovu umjetnost možemo osjetiti i latentnu poruku koja kaže da se i umjetnost neprestano razvija, mijenja, adaptira i time omogućava odličnu platformu za kritiku društva
Ulomci članka ...Sve je ostavio da bi pokazao kako to ide! objavljenog u časopisu Kunst + Unterrich (Umjetnost i nastava), broj 288/2004.
U toj samo jednoj, “dorađenoj” skulpturi, Kožarić podastire retrospektivu svoga ukupnoga kiparskoga i svekolikoga umjetničkog rada jer dokumentira razvoj najvažnije, krucijalne i višedesetljetne odlike autorove morfologije, kvintesencije njegovih polustoljetnih napora: želje da se “dohvati” Sloboda
51. Bijenale u Veneciji, od 12. lipnja do 6. studenoga 2005.
Tudor pripada struji u hrvatskoj fotografiji koncentriranoj na značenja i poruke koji se posreduju fotografijom, a nesklon je čaroliji efekata, nije počinjao nikakvo nasilje nad realnošću u korist modernističkog, konceptualnog i pomodnog, nije se nekritički okretao za novotarijama u fotografskom mediju, niti se uzdao u njegove mogućnosti izražajnog iskrivljavanja stvarnosti
U povodu izložbe Kristine Leko Amerika (paviljon 19 ZV-a, Zagreb, od 19. svibnja do 12. lipnja 2005.) organiziran je susret s Marcellom Bonich, Ljubicom Žic i Margaret Zgombić iz grupe hrvatskih doseljenica u Queensu, New York City, koje su publici prenijele svoja iskustva emigracije (jedna od njih, Nori Boni Zorovich, prešla je Atlantik s obitelji u čamcu od 18 metara) i višedesetljetnog boravka u Americi, a koja je Kristina Leko prenijela/uobličila u svoj umjetnički projekt. Izložba je zamišljena kao ambijent koji sadrži dokumente (reprinti), osobne predmete, zidne tekstove, fotografije (reprinti obiteljskih fotografija), višekanalnu video instalaciju. Autorica takvu prezentaciju naziva “proširenim dokumentarnim kinom”- ovim tekstom proširenim i na novinski medij.
Sve što Kalina od 1959. naslika, postaje velikom i promišljenom gestom, a njegovo novo slikarstvo donosi razvijenu svijest o obliku, akciji i liniji boje
Nove slike Nine Ivančić redovito su nas prisiljavale da njezine napore doživljavamo kao work in progress. Njezina djela, naime, neprestano svjedoče i druge još neistražene a nekmoli iscrpljene perspektive, primjerice mogućnost pojavljivanja narativnijeg, slikarski još oslobođenijeg i dorađenijeg, dekorativnijeg proseda