Aparat je konstanta, mase su povodljive, mijenja se samo predznak pristaša i protivnika, ovog ili onog režima. Takav je stav nadasve ekplicitan iz replike koju glumci opetuju nekoliko puta: Revolucija jede svoju djecu, a dodatno je pojačan kostimografsko-scenografskim elementima glavosjeka koju većinu predstave glumci nose na vratu
Politička je zajednica prilično jaka i složna kad treba dramatizirati o novinarskoj interpretaciji i “vađenju rečenica iz konteksta”. Hrvatska zajednica kazališnih kritičara, unatoč glasnosti na papiru, u stvarnosti je prilično šutljiva na kazališnu praksu koja već godinama degradira njihov rad, manipulira njihovim imenom i prezimenom, baš kao i autorskim pravom na napisani tekst
Kada bi Antonio/Tom znao sve to (i sve drugo) i uvijek objasniti, možda se ne bi ni bavio time nego bi samo snimao i pisao... Nije on lijeni umjetnik postmoderne kojemu je dovoljno objašnjenje djela, neki retro obrat na slično ili prizivajuće, nego je čovjek uronjen u djelo, u krv i meso
O položaju nezavisne kazališne scene, posebno s obzirom na novoimenovano kazališno vijeće
Uz glavnu izložbenu zgradu dodan je manji izložbeni paviljon za predstavljanje škola za kazališne dizajnere i ta je izložba svojom svježinom, duhovitošću i raznolikošću nedvojbeno pokazala da se za budućnost vizualnog u kazalištu ne treba brinuti (već sam napomenula da nas tu nema…)
Ono što je za roditeljsku generaciju samo pjevušenje mržnje uz čašu vina, sporedna kućna radinost netrpeljivosti, za djecu postaje centralna ideologijska “istina”, o čijoj će im izvedbi doista ovisiti život
S likovnim umjetnikom Marijanom Molnarom razgovaramo o njegovim akcijama, akcijama-agitacijama i performansima, kao i o zooetici te konceptu “demokratizacija umjetnosti”, a u povodu prezentacije njegova projekta Prevođenje: isto i različito, održane 6. lipnja 2007. u Showroomu Galerije Nova (Zagreb)
Molnar je računao da će publika, preuzimajući lutke životinja i stavljajući ih poslije na neko povlašteno mjesto unutar svoje kuće ili stana, one će navodno, kako je istaknuo u katalogu akcije i instalacije, “vratiti simbolički dug životinjama”
Kazalište tobože prevladane ljudskosti htjelo je (i uspjelo) svjedočiti o svojoj nemoći, pa i o potisnutom bijesu prema publici. Gledatelji pritom na sve predstave reagiraju zapanjujuće strpljivo. Bijes performera, dakle, potpuno promašuje svoju metu. Teško je vrijeđati nekoga tko se trudi slušati i razumjeti
Naga Evangelia Basdekis s pomoću igle i konaca veze goblen, točnije Mickeyja Mousea na vlastitom tabanu. Slavni se lik Mickeyja Mousea u ovom performansu pretvara u prizor iz noćne more
Tko bi se usudio reći da nemamo kazalište kad su ga pune Glorije i Mile, Globusi i Nacionali?
Umjetnik mora biti na usluzi, mora se “otvoriti” svakom novom projektu, mora biti srdačan prema novinarima, mora iznositi svoje emocije kao da je u pitanju javno dobro, mora se “potpuno investirati” u sudbinu lika ili autografski performans. Nije čudo što takva očekivanja kod umjetnika izazivaju stisnute pesnice te ispovijed o “boli, težini u trbuhu, depresiji, obamrlosti, žudnji anksiolitika”
U povodu četrdeset i pete obljetnice-izložbe Četrdesetpeta: Arte sacra, Terra sacra (Galerijski centar Varaždin, Vila Oršić, 24. travnja – 1. svibnja 2007.) i rođendana s likovnim umjetnikom, performerom i jednim od organizatora Dana hrvatskoga performancea u Varaždinu razgovaramo o razlozima njegova bavljenja akcijama i performansima
McKenzie razotkriva činjenicu da izvedbu treba shvatiti kao stratum moći i znanja koji se upravo profilira te da će izvedba u 20. i 21. stoljeću biti ono što je u 18. i 19. stoljeću bila disciplina, to jest ontopovijesna formacija moći i znanja
Bilo da djeluju kao praslike ljudske nevinosti (Frankensteinov “stvor”) ili praslike mrskih neprijatelja naroda (Kagelov “tribun”), čudovišta moraju sublimirati naše najgore i naše najbolje porive