Iako postavljena kao jednostavna, ogoljena scenska vježba, autor uspijeva i ovdje zadržati pozornost preciznim balansiranjem vremena, dinamičnim izmjenama i suptilnom duhovitošću
Na predavanju je razmotrena i tema pojave i važnosti suvremenog umjetničkog performansa u gradu u kojem je odmah po svršetku Prvog svjetskog rata jedan umjetnik, Gabrielle D’Annunzio, u teatralno koncipiranoj i izvedbeno osvajačkoj akciji uveo “modernu” tradiciju SPEKTAKLA
Naravno, asocijacije uz “krvavo-mesnatu” lipu iz Čargonjina kulinarskoga happeninga Pod lipom otvarale su se i u smjeru pitanja: “Zašto je Milošević pokopan baš pod lipom u dvorištu obiteljske kuće?”
Janežičev Mozart nije, poput onog Shafferovog i Formanovog, genijalan, ali lakomislen dječarac, koji, odbijajući odrasti, s lakoćom piše sve samo ne “laku”, a pogotovo ne jednostavnu glazbu. Režiser odbija i ideju o Antoniju Salieriju kao Mozartovom ubojici, a ni skladateljevu suprugu Constanze ne vidi tek kao nevažnu ženu u sjeni velikog umjetnika
S riječkim performerom razgovaramo o njegovu povratku na performersku scenu nakon petnaest godina samovoljnoga umjetničkoga ukinuća, o reakcijama i zabranama njegovih performansa osamdesetih godina, ekološkom aktivizmu i socijalnim performansima za najugroženije, o povratničkom performansu Trčanje kroz vrijeme (1963.-1985.-1989.-2004.), riječkom Valu…
Vođena aktivističkim erosom, uz rizik da i sama zazvučim pretenciozno, u onome što slijedi osvrnula bih se na dva usporediva djela i (ne)uspjeh prenošenja poruka njihovih autora. Mogu li se sedmorica boriti protiv Tebe, a u isto vrijeme voditi bitku i s dvojicom kauboja, protiv kojih je ionako cijeli svijet?
U glumi koja rastače rampu ima mnogo toga poželjno besramnog i zahtjevno nečuvenog: to je sram gole kože, ogoljelog života, bilježi Grotowski 1972. u tekstu Swieto
Upravo je u dijadi Aretej – Morgens, pored “orijentalnoga”, mekoga habitusa Sretena Mokrovića (Aretej) i “okcidentalnoga”, gromkoga habitusa Zlatka Viteza (Morgens), ostvarena i podcrtana razlika glumačkih smjernica
Zašto Krleža nije barem pokušao zasnovati svoje kazalište, kao umjetnički i politički projekt koji bi sobom samim doveo u pitanje ustajali kazališni red i poredak? Sigurno, bilo je i u tom trenutku još “odbijenih” autora: mogao je to biti svojevrsni kazališni Salon odbijenih! U Evropi to bi bio čest slučaj; i mnogo je češći slučaj i dan-danas u Evropi nego kod nas. Kod nas se kazališta zasnivaju rijetko
Erba, Magelli i Teatro Metastasio banalizacijom žrtve na križu odustaju od apologije tradicionalne religioznosti, no istovremeno sugeriraju otvaranje novog ciklusa – neuvjerljivom, ali ipak mogućom trudnoćom, smrću bez uskrsnuća, ali i bez mučnih pitanja.
S likovnim umjetnikom i direktorom riječkog Multimedijalnog centra razgovaramo o projektu Goli otok – novi hrvatski turizam, o zoosimbolima u nekim njegovim performansima, o riječkom Festivalu nove umjetnosti – FONA, o riječkoj performerskoj i punk-rock sceni, o performansima koje radi u okviru ekoloških projekata s aktivistima i pripadnicima ekoloških grupa…
U povodu predstave H, realizirane kroz radnu platformu EkS-scene
Susretište navedena dva performansa – Crtalićeve videodemonstracije glave = razuma, koja je osmišljena kao medijski posredovana komunikacija između umjetnika i publike, te Labrovićeva performansa srca = osjećaja, koji je koncipiran kao razmjena između performera i publike – očituje se u tome što nastoje ostvariti apsolutnu suradnju s publikom u formi duo-performansa
Aristotel je, doduše, čovjeka smatrao najusamljenijom od svih životinja, no ovaj ću put govoriti iz postljudske perspektive, dakle kao da je i moja maska unekoliko životinjska (prezimenom svakako)
S književnim kritičarem, esejistom, žurnalistom i prevoditeljem razgovaramo o njegovu gimnazijskom performansu, o zatvorima KNOJ-a i Udbe, o akcijama Vlade Marteka i Željka Jermana na Krležinu pogrebu, o dadaizmu i sovjetskoj kazališnoj avangardi, a o zenitističkim večernjama u povodu njegovoga članka Performans kao oblik komunikacije hrvatske dade i njenih inačica s javnošću (2004.)