Kazalište ne umire u trenutku zatvaranja; umire u dugom vremenu gubljenja publike. Upravo zato, smrt kazališta, kao i smrt novina ili časopisa, nipošto se ne može smatrati ''slučajnom''. Smrt kazališta znači da se raspršila ili ugasila cijela jedna kulturalna epoha. Srećom, smrt institucija u našoj je kulturi ekstremno rijetka pojava. Mnogo su češće metuzalemska dugovječnost nekvalitete, brižno njegovanje umišljenih veličina te toleriranje tvrdokornih banalnosti
Uz adaptaciju Krležina romana Na rubu pameti u izvedbi Dragana Despota (Dvorana Matice hrvatske) te Weissove Patnje gospodina Mockinpotta u režiji Ozrena Prohića (Kazalište Komedija)
O performansima i neformalnoj umjetničkoj grupi Močvara (1988.-1991.) te o socijalnoj komponenti umjetnosti ili njegovom projekcijskom krilaticom “BITNO JE DA SE ČUJE GLAS UMJETNIKA”
O performansima kao izvedbenim produžecima instalacija te o Internetu kao arhivu snova u povodu performansa Markitin san, izvedenoga 25. studenoga 2004. u sklopu eksperimentalno-istraživačkog programa Pilot 04 Studija Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba
Želio bih opisati proces nastanka jedne promjene, koliko skromne toliko i monumentalne, koja je nastala uz pomoć tehnika Boalova Forum teatra u Lortonu u ljeto 1997., i na taj način ukazati na neke provizorne zaključke o tome koliko se može očekivati od takve kazališne prakse
Na razini socijalnih simptoma, zanimljivo je da obje predstave iz tako kritičnih i tako “dramatičnih” konteksta kao što su zatvor i bolnica naprosto žele uzmaknuti prema “redu”, stabilnosti i utjesi književnih situacija
Indoš je i dalje kriterij domaćeg performansa: čak i kada se ponavlja ili propovijeda, njegovo je svjedočanstvo boli bartovski strastveno – i to ne kroz deklarativno nazivlje priredbe, nego načinom na koji nam se obraća: on traži prijateljsku blizinu kontakta, prijateljsku “brutalnost” otvorenosti
U smislu posljedica koje na ostale prevoditelje može imati smjelost Jovanovićeva postupka, rekla bih da možda nije riječ o revoluciji Goetheova preuzimanja Hoftheatera, ali sigurno je riječ o važnom interpretacijskom pomaku, bliskom Paljetkovim ili Šoljanovim prijevodima Shakespearea
Glumci su obično davno prije premijere svjesni da pripremaju predstavu s kojom neće biti zadovoljni ni oni ni publika, ali ipak nastavljaju u započetu smjeru. Na taj se način ustoličuje neobična hipokrizija, prema kojoj je “pristojnije” umjetnički podbaciti, nego od redatelja i samih sebe zahtijevati uistinu profesionalni tretman
Umjesto kazališta kao povlaštenog mjesta (etimološki: koliko privilegiranog, toliko i podložnog vlasti), kulturolozi De Certeau i Bourdieu pokazuju zašto je mjesto kreativnosti kao svakodnevne prakse nužno vezano za napuštanje stereotipa o mesijanskoj auri umjetničkih institucija. Kazalište je čin zajedništva namijenjen zajednici, a to znači da je najživlje onda kada je najdemokratskije
Bez ičeg što bi simuliralo klasičnu naraciju, autori se i dalje bave velikom i važnom temom izdaje humanosti, no ona se ne odnosi samo na određene prostore, nego danas predstavlja izlučni civilizacijski problem
Posljednja scena lutkarske predstave označena je Djevojčicom/Mravicom koja ostvaruje postmortalni ascensus Jakovljevim ljestvama, jer i životinje, u potpunosti sam uvjerena, imaju svoje anđele/glasnike
O ratu se izgleda može dostojno govoriti samo na maksimalno “sentimentalan” način: sve ostalo niti se ne dotiče njegove neizdržive hladnoće